I Kž-647/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-647/1996-3

U I M E R E P U B L I K E H R V ATSKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića i Milana Petranovića, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara u kaznenom predmetu protiv opt. K. R. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 215. st. 1. i 3. i dr. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. K. R., podnesenih protiv presude Županijskog suda u Požegi od 13. lipnja 1996. broj K-19/94, u sjednici održanoj 20. siječnja 1998. godine,

p r e s u d i o j e :

I. Povodom žalbe opt. K.R. po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odnosu na djelo pod toč. 4. izreke i izriče

temeljem čl. 353. toč. 6. ZKP/97

ODBIJA SE OPTUŽBA

protiv opt. K.R. (osobni podaci kao u izreci pobijane presude)

i opt. I.Ž. (osobni podaci kao u izreci presude)

da bi neutvrđenog dana u drugom mjesecu 1993. godine u uredu prvooptuženog R.K., nakon što je sačinio uvjerenje da ždrebica trećeokrivljenog Ž.I. nije ispravna za držanje i rasplod, te da je može prodati, prvookrivljeni R.K. primio od trećeokrivljenog Ž.I. 100 DM,

da bi dakle počinili, okr. R.K. kazneno djelo primanja mita iz čl. 347. st. 3. Kaznenog zakona, a opt. I.Ž. kazneno djelo davanja mita iz čl. 348. st. 2. Kaznenog zakona.

Temeljem čl. 123. ZKP troškovi kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1.-5. ZKP/97 te nužni izdaci i nagrada branitelja okrivljenika za ovaj dio presude padaju na teret proračunskih sredstava.

Zbog gornje odluke postale su bespredmetne žalbe državnog odvjetnika i opt. K.R. u odnosu na kazneno djelo opisano pod toč. 4. izreke presude.

II. Uslijed odluke pod I. a i djelomičnim uvaženjem žalbe K.R. u odnosu na kaznena djela pod toč. 1. i 2. izreke presude, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji izrečenoj opt. K.R., na način, da se opt. K.R. za ta djela, po čl. 67. st. 1. Kaznenog zakona, primjenjuje

uvjetna osuda

i za krivično djelo opisano pod toč. 1., po čl. 337. st. 3. KZ utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a za krivično djelo opisano pod toč. 2. izreke presude, po čl. 312. st. 2. KZ utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca, te mu se, primjenom čl. 60. st. 2. toč. c. KZ izriče jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca, koja se kazna neće izvršiti ako okrivljenik u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo te pod daljnjom obavezom da u roku od dvije godine vrati korist koju je kaznenim djelima pribavio i to u iznosima kako je to odlučeno presudom suda prvog stupnja.

III. Odbija se kao neosnovane žalba državnog odvjetnika i u ostalom dijelu žalba okr. K.R., te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

U svome odbijajućem dijelu presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

Županijski sud u Požegi proglasio je krivim opt. K.R. zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja i ovlaštenja iz čl. 215. st. 3. KZRH, krivičnog djela krivotvorenja službene isprave iz čl. 221. st. 2. KZRH i krivičnog djela primanja mita iz čl. 228. st. 3. KZRH, a okr. I.Ž. zbog krivičnog djela davanja mita iz čl. 229. st. 2. KZRH, pa je opt. K.R. utvrdio pojedinačne kazne zatvora za svako krivično djelo i utvrdio jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci te mu izrekao uvjetnu osudu uz rok kušnje od dvije godine i uz daljnji uvjet da vrati pribavljenu imovinsku korist, dok je opt. I.Ž. temeljem čl. 38. i 39. OKZRH izrekao novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 kn uz rok plaćanja od tri mjeseca.

Temeljem čl. 339. st. 1. toč. 3. ZKP/93 protiv okr. K.R. i okr. K.H., odbijena je optužba da bi počinio i to prvookrivljeni K.R. krivično djelo primanja mita a okr. H.K. krivično djelo davanja mita.

Protiv osuđujućeg dijela presude u odnosu na opt. K.R. žali se državni odvjetnik zbog odluke suda o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženom izreče primjerena zatvorska kazna.

Opt. K.R. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke suda o kazni, troškovima kaznenog postupka, a iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog oduzimanja imovinske koristi, u kojoj žalbi predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, vraćajući spis, predložio je, da se žalba optuženika odbije dok da se žalba državnog odvjetnika uvaži.

Žalbe optuženog i državnog odvjetnika u odnosu na djelo pod toč. 4. izreke presude su bespredmetne, a u odnosu na djelo pod toč. 1. i 2. izreke presude žalba opt. K.R. je djelomično osnovana, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Optuženik nije u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka (čl. 354. st. 1. toč. 1. i 6. ZKP/93).

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka zbog toga što se nije oglasio stvarno nenadležnim. Naime, iz odredbi Zakona o izmjenama i dopunama KZRH ("Narodne novine", broj 28/96) jasno proizlazi da predmete primljene u rad kod sudova do stupanja na snagu toga Zakona u kojemu će doći do izmjene pravne kvalifikacije djela ili do izmjene stvarne nadležnosti suda "dovršiti će ti sudovi", dakle, sudovi koji su zaprimili spise. Tumačiti tu izričitu odredbu zakona onako kako to pokušava žalitelj, značilo bi nedozvoljeno se u tumačenju zakona udaljiti od izričitog teksta zakona.

Netočno žalitelj tvrdi da je sud propustio u zapisnik glavne rasprave unijeti izreku presude, jer je iz zapisnika glavne rasprave vidljivo da je ta izreka unesena, time da je konstatirano da je sud izrekao i objavio svoju presudu.

Sud je posebnim rješenjem odbio prijedlog optuženog za primjenu Zakona o oprostu u konkretnom slučaju, protiv toga rješenja optuženik se je žalio. U ovakvom postupanju suda nema povrede odredaba krivičnog postupka, a posebno ne one koje bi mogle biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

Temeljem čl. 128. st. 1. ZKP/93, ako u presudi nije odlučeno o uračunavanju pritvora ili to uračunavanje nije obavljeno o tome će odlučiti posebnim rješenjem predsjednik vijeća suda koji je sudio u prvom stupnju, prema tome, takav propust ne predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka. Činjenica što je propušteno u izreci presude u osobnim podacima optuženika navesti da je bio učesnik domovinskog rata, ne predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, a tu okolnost posebno je sud cijenio kod odlučivanja o krivičnoj sankciji. Prema tome, ove povrede navedene u žalbi nisu utjecale, niti su mogle biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. Nije dakle optuženik u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog povrede kaznenog zakona.

U žalbi se neosnovano tvrdi da optuženik nije djela počinio u svojstvu službene osobe, protivno tom navodu žalbe optuženik je prema izjavi, što prileži spisu, ovlašten (dana 20. lipnja 1992. godine) od Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za općinu P. da obavlja određene poslove u tome Povjerenstvu (zadužen za skrb napuštene stoke) na području općine P. U pravu je sud prvog stupnja, kada, taj u odredbi zakona nefiksirani pojam službene osobe proteže na optuženika. Radnje koje je činio optuženik za Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske spadaju u krug njegovim ovlaštenja koja je on na protupravni način iskoristio. Bez obzira što optuženik nije imao nikakve upute za rad, njegov djelokrug poslova je jasno određen - briga za skrb napuštene stoke, pa je bio ovlašten u vezi sa tim poslom donositi određene akte. Takovim tumačenjem pojma službene osobe - odgovorne osobe sud je ostao u granicama tumačenja zakona, nije zakoračio u kompetenciju zakonodavca (čl. 89. st. 3. i 7. KZ).

Sud prvog stupnja je u pravu kada nije primijenio Zakon o oprostu, jer iako je točno da je optuženik djelovao u vrijeme oružanih sukoba, djela što ih je počinio - ta njegova nedozvoljena djelatnost, nema one neposredne veze sa ratnim zbivanjima u Republici Hrvatskoj, koja veza je potrebna da bi se primijenio Zakon o oprostu.

Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Sud je proveo psihijatrijsko vještačenje optuženika te je pravilno iz nalaza vještaka utvrdio da je okrivljenik u vrijeme izvršenja djela bio smanjeno uračunljiv, ali ne i bitno. Ocjena vještaka koju je isti dao u pismenom obliku, a i na glavnoj raspravi, o uračunljivosti okrivljenika, odgovara na sva ključna pitanja i s pravom ju je sud prihvatio. Pokraj toga sud opravdano ukazuje na toliko konkretnu prirodu počinjenih krivičnih djela, zbog koje se teško ta djela mogu počiniti u neuračunljivom stanju, kako to žalitelj smatra.

Time što sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka psihijatra dr. D. u pogledu uračunljivosti optuženika, te što nalazi da je optuženik bio u vrijeme izvršenja djela izložen i pritiscima od strane drugih osoba, još nikako ne znači da je to bio jedini razlog zbog kojeg je djela izvršio, budući je sud jasno utvrdio da je okrivljenik postupao sa ciljem da sebi ili drugome pribavi imovinsku korist.

Zapisnici o uginuću stoke, koje je optuženik sačinjavao kao službena osoba pri razduživanju stokom, nedvojbeno predstavljaju službene isprave jer su objekt radnje izvršenja kaznenog djela krivotvorenja službene isprave. Radi se o izjavi u pismenoj formi u

đivanje

vršenju službe povjerenika koja isprava sadrži podatke što služe kao dokaz za utvr relevantnih činjenica o tome da li je stoka na propisan način razdužena.

Optuženik dakle, nije u pravu kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalba državnog odvjetnika zbog odluke o krivičnoj sankciji nije osnovana, dok je žalba okrivljenika osnovana.

U pravu je okrivljenik kada tvrdi da je izrečena prestroga sankcija. Sud je naime, podcijenio okolnosti pod kojima je djelo pod toč. 2. izreke presude izvršeno, te zdravstveno stanje optuženika, njegovo dobrovoljno uključivanje u obranu domovine, kajanje i držanje poslije izvršenja djela. Nasuprot tome, nije u pravu državni odvjetnik kada predlaže da se izreče optuženiku kazna zatvora. Utvrđene olakotne okolnosti takovog su značaja da opravdavaju izricanje uvjetne osude, time da je za krivično djelo opisano pod toč. 2. izreke presude utvrđena blaža kazna, pa je uslijed toga, te uslijed odbijajućeg dijela presude izrečena okrivljeniku jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca uz rok kušnji od dvije godine. Tako izrečena mjera upozorenja ostvariti će svoju svrhu.

Osnovano je sud temeljem čl. 80. st. 1. OKZRH odredio da optuženik mora vratiti imovinsku korist koju je pribavio izvršenjem krivičnih djela i pri tome je sud pravilno obračunao visinu te imovinske koristi.

Novi Kazneni zakon stupio je na snagu 1. siječnja 1998. godine. Taj zakon u odnosu na krivična djela zbog kojih je okrivljenik optužen blaži je, pa je zbog toga trebalo temeljem odredbe čl. 3. st. 2. Kaznenog zakona preinačiti pobijanu presudu u pravnim oznakama djela, kako je to već navedeno u izreci ove presude.

Obzirom na to, u odnosu na opt. K.R. krivično djelo primanja mita iz čl. 228. st. 3. KZRH treba pravno označiti kao kazneno djelo iz čl. 347. st. 3. Kaznenog zakonika, a u odnosu na okr. I.Ž. krivično djelo davanja mita iz čl. 229. st. 2. KZRH, treba pravno označiti kao kazneno djelo iz čl. 348. st. 2. Kaznenog zakonika, za oba ova kaznena djela propisana je novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine. Prema čl. 19. st. 1. i čl. 20. st. 6. Kaznenog zakona, za ta djela nastupila je apsolutna zastara pokretanja kaznenog postupka 28. veljače 1997. godine, budući su djela izvršena u veljači mjesecu 1993. godine. Radi toga, temeljem čl. 353. toč. 6. ZKP/97, trebalo je odbiti optužbu protiv okr. K.R. u odnosu na kazneno djelo primanja mita i u odnosu na opt. I.Ž. za kazneno djelo davanja mita, pa je donesena odluka kao u izreci ove presude.

Zbog svega navedenog trebalo je, temeljem čl. 387. i čl. 390. ZKP/97, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dne 20. siječnja 1998. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Milan Gudelj, v.r.