ZP-5/2004-5 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Broj: Zpa-5/2004-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E!

P R E S U D A

Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasminke Jenjić kao predsjednice vijeća, Silve Rulic Hren i Lidije Rostaš Beroš kao članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Srđana Papića kao zapisničara, u upravnom sporu podnositeljice zahtjeva N. M. iz S., protiv odluke Državnog sudbenog vijeća Republike Hrvatske, broj: IS-43/03, od 26. studenog 2003. radi izbora suca, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 2. prosinca 2004.

p r e s u d i o j e

Zahtjev se uvažava.

Poništava se odluka Državnog sudbenog vijeća Republike Hrvatske, broj: IS- 43/03, od 26. studenog 2003.

Obrazloženje

Odlukom Državnog sudbenog vijeća broj: IS-43/03, od 26. studenog 2003. godine, za suca Općinskog suda u R. imenovana je L. P.-M., sudska savjetnica u Općinskom sudu u R. Protiv navedene odluke podnositeljica zahtjeva je pravodobno podnijela zahtjev za zaštitu ustavom zajamčenog prava i slobode čovjeka i građanina u smislu odredbe članka 66. Zakona o upravnim sporovima (označivši zahtjev, očitom pogreškom, kao tužbu) i to iz razloga jer su joj po njenom uvjerenju osporenom odlukom povrijeđena prava iz članka 18. stavka 1., članka 19. stavka 1. i članka 44. Ustava Republike Hrvatske.

Podnositeljica u zahtjevu rekapitulira sadržaj obrazloženja osporene odluke o imenovanju sudaca kojim je iznijet tijek postupka radi izbora odnosno imenovanja.

Podnositeljica zahtjeva smatra da joj je odlukom o imenovanju sutkinje L. P.-M. povrijeđeno ustavno pravo iz članka 18. stavka 1. i članka 19. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske jer odluka ne sadrži uputu o pravnom lijeku niti je imala uvid u natječajne materijale, temeljem kojih je donesena odluka. Navodi kako je od strane sudačkog vijeća Županijskog suda u R. u travnju 2003. godine obaviještena da imenovana sutkinja L. P.-M. ne ispunjava uvjete propisane Zakonom o sudovima i to baš one označene u članku 50. Zakona o sudovima. Zato izražava ozbiljnu sumnju da je imenovana sutkinja u trenutku objave oglasa za slobodno mjesto za suca Općinskog suda u R. ispunjavala uvjete propisane Zakonom o sudovima, članka 50.

Podnositeljica zahtjeva ističe kako nije jasno po kojim se stručnim ili drugim razlozima ravnalo Državno sudbeno vijeće pri donošenju odluke kojom nije imenovana za suca, te kako je od 1974. godine radila u pravosuđu u S. i to ponajprije kao sudac od 5. srpnja 1977. do 1. veljače 1995. od kada radi kao odvjetnik, pa u odnosu na nju niti jedan od imenovanih sudaca nema to dugogodišnje iskustvo, znanje i praksu. Zato smatra da u odnosu na imenovanu ima značajno stručno veće znanje radeći čitav niz godina kao sutkinja na raznim poslovima, a potom i kao odvjetnica.

Podnositeljica zahtjeva navodi kako je u Republici Hrvatskoj državna vlast ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast, a u okviru sudbene vlasti ustrojeno je posebno državno tijelo sastavljeno od istaknutih pravnika – Državno sudbeno vijeće, s ovlaštenjem, među ostalim, da imenuje i razrješava suce. Prema njenom mišljenju to tijelo kod donošenja odluka o imenovanju sudaca trebalo bi prvenstveno voditi računa o stručnim kvalitetama kandidata jer ukoliko iste ne uvažava postupa protivno cilju i svrsi zbog kojih je osnovano, te protivno odredbama Zakona o Državnom sudbenom vijeću. Točno je da Vijeće prilikom imenovanja sudaca ima određena diskrecijska ovlaštenja, ali se i ona moraju koristiti u skladu i s ciljem te svrhom zbog kojih su zakonom propisana.

U svom sudačkom radu, nastavlja podnositeljica zahtjeva, kako je ispunjavala sve uvjete koji su taksativno navedeni u članku 52. Zakona o sudovima o čemu mogu potvrditi sadašnji i bivši predsjednici Općinskog suda u Splitu, te joj nije jasno da se tuženo Državno sudbeno vijeće kod donošenja odluke rukovodilo, među ostalim, i osobnim saznanjima članova jer je nedopustivo da se ovako važne odluke donose i na temelju «rekla -kazala», a za koje podnositeljica zahtjeva ne zna i na iste se ne može izjasniti. Na opisani način povrijeđeno joj je i pravo iz članka 44. Ustava Republike Hrvatske.

Na kraju ističe da je u dobi od 53 godine, ali ni ta okolnost ne bi trebala biti zaprekom za imenovanje jer ima zakonsko pravo raditi do svoje 70 godine, a što zahvaljujući dobrom fizičkom i psihičkom zdravlju zasigurno može i hoće ostvariti. Napominje da je u zemljama europske unije za suce sudova prvog stupnja uobičajeno imenovati osobe koje imaju stručno znanje, ali i dugogodišnju praksu u odvjetništvu i drugim pravnim poslovima, što i ne mogu steći prije navršene 40 godine života. Predlaže da se zahtjev usvoji, a odluka Državnog sudbenog vijeća ukine, dakle poništi kao nezakonita.

Pozvano na dostavu spisa predmeta i odgovor na zahtjev Državno sudbeno vijeće ostaje kod razloga osporenog akta i predlaže da se zahtjev odbije u cijelosti.

Zahtjev je osnovan.

Podnositeljica zahtjeva je pravilno svoj zahtjev za zaštitu prava zasnovala na odredbi članka 66. Zakona o upravnim sporovima («Narodne novine», broj 53/91, 9/92, 77/92) prema kojem o zahtjevu za zaštitu ustavom zajamčenog prava i sloboda čovjeka i građanina, ako je takva sloboda i pravo povrijeđeno konačnim pojedinačnim aktom, a nije osigurana druga sudska zaštita, odlučuje sud nadležan za upravne sporove odgovarajućom primjenom tog Zakona.

Iz navedene odredbe slijedi da je pretpostavka za pružanje sudske zaštite kumulativno ispunjenje sljedećih uvjeta: da se zahtjev odnosi na prava i slobode čovjeka i građanina izričito zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske, da je moguća povreda prava počinjena konačnim pojedinačnim aktom koji nema prirodu upravnog akta, te da u pravnom sustavu nije osigurana druga sudska zaštita.

Na temelju odredbe članka 123. Ustava Republike Hrvatske («Narodne novine», broj 41/01, 55/01) suce u skladu s Ustavom i zakonom imenuje i razrješuje, te o njihovoj stegovnoj odgovornosti odlučuje Državno sudbeno vijeće. Djelokrug i način rada Državnog sudbenog vijeća uređen je Zakonom o Državnom sudbenom vijeću («Narodne novine» broj 53/93, 49/99, 31/00, 107/00 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00), a sam postupak imenovanja sudaca uređen je odredbama članka 16. do 19. Zakona.

Nije povrijeđeno ustavno pravo iz članka 18. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske kojim se građanima jamči pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom.

Ovo stoga jer se u konkretnoj stvari, kako je već navedeno, odluka Državnog sudbenog vijeća ne donosi u kvaliteti i dimenziji upravnog akta jer nema elemente utvrđene člankom 6. stavkom 2. Zakona o upravnim sporovima. Kako je člankom 122. Ustava Republike Hrvatske propisan redovni pravni lijek samo protiv odluke o razrješenju sudačke dužnosti, te odluke o stegovnoj odgovornosti suca, a ne i o izboru odnosno imenovanju suca, protiv odluke o imenovanju suca nije predviđen redovni pravni lijek, dakle otvoren je isključivo put zaštite radi eventualne povrede zajamčenog prava i slobode čovjeka i građanina predviđenog Ustavom RH.

Podnositeljica zahtjeva smatra da je imenovanjem suca, a njenim neimenovanjem, povrijeđena i odredba navedenog članka 19. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske te članka 44. temeljem kojega svaki građanin Republike Hrvatske ima pravo pod jednakim uvjetima sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe.

Temeljem članka 19. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na Zakonu. Ova odredba sadrži načelo zakonitosti u djelovanju uprave i ne sadrži ustavno pravo u smislu članka 66. Zakona o upravnim sporovima, koji štiti konkretna prava i slobode čovjeka i građanina i to ona zajamčena Ustavom RH.

Temeljem stanja spisa predmeta Sud je utvrdio da je podnositeljici zahtjeva povrijeđeno Ustavom zajamčeno pravo iz cit. članka 44. Ustava RH.

Povreda prava počinjena je time što podnositeljica zahtjeva nije sudjelovala u postupku imenovanja suca Općinskog suda u R. pod jednakim uvjetima i u skladu sa Zakonom.

Natječaj za slobodno mjesto suca Općinskog suda u R. objavljen je u Narodnim novinama broj 18/03 od 5. veljače 2003. godine.

Imenovana kandidatkinja položila je pravosudni ispit dana 20. listopada 2000. godine što proizlazi iz priložene svjedodžbe klasa: ..., ur. broj: ..., od 20. listopada 2002. Prema uvjerenju predsjednika Općinskog suda u R. broj ... od 21. veljače 2003. u tom je sudu bila zaposlena u svojstvu sudskog vježbenika od 1. kolovoza 2000. do 17. svibnja 2001., a od 18. svibnja 2001. u svojstvu sudskog savjetnika. Dakle na dan objave natječaja 5. veljače 2003. godine ta kandidatkinja nije ispunjavala uvjet iz članka 50. Zakona o sudovima («Narodne novine», broj 3/94, 100/96, 115/97 - Odluka USRH, 131/97, 129/00, 67/01 – Odluka USRH, 5/02 – Odluka USRH) za imenovanje sucem jer nakon položenog pravosudnog ispita do objave natječaja nije radila kao savjetnik u sudu ili drugim pravosudnim tijelima najmanje dvije godine, odnosno bila odvjetnik, javni bilježnik, javno bilježnički prisjednik ili nastavnik pravnih predmeta na Pravnom fakultetu, odnosno nije radila na drugim pravnim poslovima nakon položenoga pravosudnog ispita najmanje četiri godine, kako to zahtjeva odredba članka 50. navedenog Zakona.

Traženi uvjet kandidatkinja je stekla tek 18. svibnja 2003. godine na što upozorava i mišljenje sudačkog vijeća Županijskog suda u R. dostavljenoga uz dopis od 16. svibnja 2003. godine Ministarstvu pravosuđa, uprave i lokalne samouprave pod poslovnim brojem Su-2/03 i Stajalište je Suda da pravo ravnopravnog sudjelovanja u natječaju imaju kandidati koji na dan objave natječaja ispunjavaju zakonom utvrđene uvjete za imenovanje suca, u konkretnom predmetu Općinskog suda u R.

Dakle, izborom kandidata koji na dan objave natječaja nije ispunio uvjete za imenovanje povrijeđeno je Ustavom zajamčeno pravo iz članka 44. Ustava Republike Hrvatske, temeljem kojega svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe.

Ovo zato jer je očigledno povrijeđena ustavna pretpostavka jednakog prava pod jednakim uvjetima.

Utvrdivši povrede Ustavom zajamčenih prava podnositeljice zahtjeva valjalo je presuditi kao u izreci temeljem odredbe članka 66. u svezi članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima.

Temeljem odredbe članka 66. Zakona o upravnim sporovima o zahtjevu Ustavom zajamčenog prava i slobode čovjeka i građanina Sud nadležan za upravne sporove odlučuje odgovarajućom primjenom tog Zakona. Stoga Sud upućuje na odredbu članka 62. istog Zakona prema kojem kad Sud poništi akt protiv kojega je bio pokrenut upravni spor ( dakle, podnesen zahtjev za zaštitu Ustavom zajamčenog prava) predmet se vraća u stanje u kojemu se nalazio prije nego je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti drugi nadležni je organ dužan donijeti ga bez odgode, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostave presude. Nadležni je organ pri tome vezan pravnim shvaćanjem Suda i primjedbama Suda u vezi s postupkom.

Na temelju izloženoga valjalo je presuditi kao u izreci.

U Zagrebu 2. prosinca 2004.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Srđan Papić v.r.

Jasminka Jenjić v.r.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. N. M., S., ...

2. L. P. - M., R., Općinski sud u Rabu

3. Državno sudbeno vijeće Zagreb, sa spisom