Gž R-1213/2011-2 · Županijski sud u Zagrebu

Poslovni broj 11. Gžr-1213/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Antonete Valentić kao predsjednika vijeća, Dubravke Migotti Gajski kao suca izvjestitelja i Vlatke Fresl Tomašević, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice protutuženice G. R. iz Z., …, zastupane po punomoćniku S. R. G., odvjetnici u Z., …, protiv tuženice protutužiteljice K. M., vlasnice ugostiteljskog obrta P. u Z., Tržnica G., zastupane po punomoćniku S. R., odvjetnici u Z., …, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protutužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-4207/03 od 26. siječnja 2011., u sjednici vijeća održanoj dana 30. travnja 2013.,

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice-protutužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-4207/03 od 26. siječnja 2011. u pobijanom dijelu u točkama I., II., III., IV., V., VI. i IX. izreke.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odluka tuženice protutužiteljice nazvana "Raskid ugovora o radu" od 18. siječnja 2003. utvrđena je ništavom (toč. I. izreke) ; utvrđeno je da je tužiteljica protutuženica u radnom odnosu kod tuženice protutužiteljice bila do 14. ožujka 2008. (toč. II. izreke) ; tuženici protutužiteljici naloženo je tužiteljici protutuženici isplatiti s osnove neisplaćenih plaća bruto iznos od 104.655,72 kn i za troškove parničnog postupka iznos od 31.717,03 kn sve s pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže navedeno u izreci presude (toč. III. izreke), platiti iznose od 20.832,01 kn i 4.149,10 kn te s osnove naknade štete iznos od 8.537,96 kn sve s pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže navedeno u izreci presude (IV., V. i VI. izreke). Tužiteljici protutuženici naloženo je tuženici protutužiteljici platiti troškove parničnog postupka u iznosu od 2.995,89 kn (toč. VII. izreke). Odbijen je zahtjev tužiteljice protutuženice za isplatu daljnjeg iznosa od 9.843,70 kn i s osnove štete daljnji iznos od 8.485,54 kn sve s pripadajućim zateznim kamatama te zahtjev za plaćanje kamata na dosuđeni iznos glavnice od 20.832,01 kn na pojedine iznose od 1. u mjesecu do svakog 14. u mjesecu kako je pobliže navedeno u toč. VIII. izreke (toč. VIII. izreke). Odbijen je i protutužbeni zahtjev tuženice protutužiteljice za određivanjem prestanka radnog odnosa s datumom 11. veljače 2003. i da je ona s osnove štete tužiteljici protutuženici obvezna platiti iznos od 6.000,00 kn (toč. IX izreke).

Presudu, u toč. I.-VI. i IX. izreke pobija tuženica protutužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukidanje pobijane presude.

Žalba je neosnovana.

Predmet spora po tužbi tužiteljice protutuženice, dalje tužiteljice, zahtjev je na utvrđenje ništavom odluke tuženice protutužiteljice od 18. siječnja 2003. o "Raskidu ugovora o radu" i da je tužiteljica u radnom odnosu kod tuženice protutuženice bila do 14. ožujka 2008., zahtjev za isplatu plaće za vrijeme nezakonitog otkaza, za isplatu naknade plaće za vrijeme korištenja rodiljnog dopusta, za isplatu božićnice za godine 2004., 2005., 2006. i 2007., naknadu za prijevoz i za isplatu naknade štete te po protutužbenom zahtjevu tuženice protutužiteljice, dalje tuženice, zahtjev za određivanje prestanka radnog odnosa s datumom 11. veljače 2003. i da je ona u obvezi štetu tužiteljici platiti u iznosu od 6.000,00 kn. Obzirom na utvrđenje:

da je tužiteljica s tuženicom za radno mjesto poslužitelj pića zaključila ugovor radu na neodređeno vrijeme 15. studenog 2001. uz osnovnu plaću od 1.700,00 kn, uz ugovoreno dodatke i naknadu za prijevoz,

da je tužiteljica posljednji dan na radu bila 21. siječnja 2003. kada je usmenim putem po poslodavcu upućena na korištenje godišnjeg odmora u trajanju tri dana, da je 23. siječnja 2003. poslodavca obavijestila o otvaranju bolovanja te tog dana kolegica kolegica M. A. poslodavcu predala liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti tužiteljice za rad, da je obavijest o otkazu nazvana "Raskid ugovora o radu" s datumom 18. siječnja 2003. tužiteljici dostavljena 30. siječnja 2003. i ona u roku od 15 dana od dostave otkaza pravovremeno od poslodavca zatražila zaštitu prava zahtjevom od 14. veljače 2003. na koji se zahtjev poslodavac nije očitovao te potom podnoseći tužbu sudu 12. ožujka 2003. pravovremeno zatražila i zaštitu pred sudom,

da poslodavac, iako je imao saznanja o trudnoći tužiteljice od 13. veljače 2003. kada je upravo zbog toga kod njega i vršen nadzor inspekcije rada i on upozoren na postojanje zapreke za zakonito otkazivanje, a svakako je najkasnije o tome imao saznanja od zaprimanja zahtjeva tužiteljice za zaštitu prava od 14. veljače 2003., odluku o otkazu ugovora o radu nije opozvao i nije je stavio izvan snage,

sud prvog stupnja zaključio je pri tome ne ulazeći u razloge (ne) opravdanosti odluke o otkazu da je sporni otkaz već zbog činjenice da je dat tužiteljici u vrijeme dok je bila trudna, nezakonit te je po čl. 70. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/94, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03 i 142/03, dalje ZR) zahtjev tužiteljice prihvatio i navedenu odluku o otkazu ugovora o radu utvrdio ništavom.

Utvrdivši da je s datumom 31. siječnja 2003. tužiteljici zaključen radni odnos kod tuženice i s tim datumom ona odjavljena s mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, a tuženica ni po upozorenju inspektora rada tužiteljicu nije vratila na rad i nije ponovo prijavila, prvostupanjski sud temeljem utvrđenja iz nalaza sudskog vještaka za financije utvrdio je obveze tuženice vezano za nezakonito otkazivanje ugovora o radu i tuženicu obvezao na isplatu plaće tužiteljici za vrijeme trajanja nezakonitog otkaza u iznosu od 104.655,72 kn bruto i naknadu plaće za vrijeme rodiljnog dopusta u iznosu od 20.832,01 kn neto, na isplatu četiri božićnice po 1.000,00 kn za 2004., 2005., 2006., 2007. godinu, 149,00 kn za troškove prijevoza za siječanj 2003., (ukupno iznos od 4.149,00 kn) sve s pripadajućim zateznim kamatama dok je zahtjev tužiteljice za prijevoz u vrijeme korištenja rodiljnog dopusta u daljnjem iznosu od 9.843,70 kn kao i za kamate s osnove naknade plaće za vrijeme korištenja rodiljnog dopusta na dosuđeni iznos glavnice od 20.832,01 kn za razdoblje od svakog 1. do 14. u mjesecu, kao neosnovan odbio.

Ujedno utvrdivši da tužiteljici nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženice te da je 15. ožujka 2008. zasnovala radni odnos kod novog poslodavca po čl. 116 ZR prvostupanjski sud prihvatio je opravdanim njezin zahtjev za sudski raskid ugovora o radu s datumom 14. ožujka 2008., a odbio zahtjev tuženice za raskidom ugovora s datumom 11. veljače 2003. te cijeneći trajanje radnog odnosa tužiteljice kod tuženice od nešto više od dvije godine, da je u vrijeme otkaza bila u dobi od 39 i pol godina i u obvezi bila uzdržavati jedno dijete u dobi od pet i pol godina, da je suprug nezaposlen, obvezao tuženicu na plaćanje tužiteljici štete u iznosu od četiri prosječne mjesečne plaće njoj isplaćene u tri mjeseca prije otkazivanja, odnosno ukupno iznosa od 8.537,96 kn bruto, dok je zahtjev tužiteljice preko navedenog iznosa s te osnove, za daljnji iznos od 8.485,54 kn, kao neosnovan odbio. Pobijanom presudom i postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, kako ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, dalje: ZPP) na koju žaliteljica određeno ukazuje, tako ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud po čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

Suprotno tvrdnji žaliteljice izreka pobijane presude, u dijelu kojim je u točki II. odlučeno o sudskom raskidu na način da je sud zahtjev tužiteljice prihvatio onako kako ga je ona postavila, na utvrđenje da je kod tuženice bila u radnom odnosu do 14. ožujka 2008., umjesto da je u skladu s odredbom čl. 116. st.

1. ZR s tim datumom zahtijevala utvrditi prestanak radnog odnosa, nije nerazumljiva niti je ona u proturječnosti s razlozima presude u dijelu kojim se utvrđuje prestanak radnog odnosa, sudski raskid ugovora o radu s tim datumom. Netočna je tvrdnja žaliteljica da je obzirom na odlučivanje o zahtjevu kako ga je tužiteljica postavila, na utvrđenje da je do 14. veljače 2008. ona kod tuženice bila u radnom odnosu, izostala odluka suda o zahtjevu tužiteljice za sudskim raskidom ugovora o radu. Naime, iako žaliteljica točno navodi da zahtjev za sudski raskid nije postavljen na način kako je određeno čl. 116 ZR, iz razloga pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud utvrđivao opravdanost i pretpostavke sudskog raskida i u skladu s navedenom odredbom čl. 116 st.

1. ZR upravo o takvom zahtjevu tužiteljice i odlučivao. Neosnovano žaliteljica ukazuje da je tužiteljica pogrešno postavila zahtijev na utvrđenje ništavosti umjesto nedopuštenosti odluke tuženice o otkazu ugovora o radu. Naime, pravilno je prvostupanjski sud obzirom na odredbom čl.

70. st.

1. i 2. ZR izričito određenu posljedicu otkazivanja ugovora o radu određenim kategorijama zaštićenih radnika, tako i trudnici, prihvatio raspravljanje po zahtjevu tužiteljice na utvrđenje ništavosti sporne odluke, pri tome vezano za raspravljanje i odlučivanje o zahtjevu za sudski raskid, cjeneći da su pravne posljedice utvrđenja ništavosti i nedopuštenosti odluke o otkazu, jednake. Osnovano žaliteljica ukazuje da u razlozima prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na protutužbeni zahtjev tuženice za sudski raskid, sud prvog stupnja, suprotno odredbi čl. 116. st.

1. ZR, pogrešno je naveo da se o sudskom raskidu predloženom po poslodavcu moglo raspravljati tek da je otkaz bio dopušten, umjesto da je naveo o takvoj mogućnosti kada je otkaz nedopušten. Međutim, kako se radi o očitoj pogreški u citiranju propisa, koja se u svako doba može ispraviti, a iz razloga pobijane presude jasno je da je sud prvog stupnja utvrđivao pretpostavke i uvjete sudskog raskida ugovora o radu po zahtjevu tužiteljice koji je i prihvatio osnovanim nakon što je najprije odluku o otkazu ugovora o radu utvrdio ništavom, očito imajući u vidu da su posljedice ništavosti i nedopuštenosti odluke o otkazu jednake, dakle sve u skladu s odredbom čl. 116.

ZR, zbog navedenog razlozi pobijane presude nisu nerazumljivi i proturječni. Prvostupanjski sud jasno je razložio da upravo zbog prihvaćanja zahtjeva tužiteljice za sudski raskid ugovora o radu i to s datumom kako je ona predložila, nije bilo potrebno dalje izvoditi dokaze na okolnost osnovanosti protutužbenog zahtjeva tuženice za sudskim raskidom, s drugim ranijim datumom te ni zbog navedenog presuda nije nerazumljiva i nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati.

I u odnosu na neosnovanost prigovora tuženice o prekluziji prava tužiteljice na podnošenje tužbe u ovom postupku, suprotno tvrdnji žaliteljice, sud prvog stupnja dao je jasne i dostatne razloge te je u vezi navedenog prigovora izvedena dokaze cijenio brižljivo i savjesno, svakog zasebno i u kontekstu ostalih izvedenih dokaza. Za utvrđenje o pravovremeno podnesenom zahtjevu tužiteljice za zaštitu prava poslodavcu i pravovremeno podnesenoj tužbi sudu radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa, sve u smislu odredbe čl. 126. ZR, te o saznanju poslodavca o postojanju zapreke za zakonito otkazivanje ugovora o radu tužiteljici kao trudnici, prvostupanjski sud dao je iscrpne, jasne i logične razloge. U vezi utvrđivanja ovih okolnosti sud prvog stupnja jasno je naveo zašto i u kojem dijelu iskaze stranaka prihvaća istinitim, a u kojem ne, odnosno koju dokumentaciju, kako u vezi utvrđivanja okolnosti trudnoće tužiteljice, tako i u vezi dostavljanja odluke o otkazu tužiteljici, odnosno zahtjeva za zaštitu prava poslodavcu, prihvaća kao vjerodostojnu, te ni u ovom pobijanom dijelu prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

Sve činjenice važne za u ovom postupku pravilnu primjenu materijalnog prava prvostupanjski sud pravilno je i potpuno utvrdio i suprotno tvrdnji žaliteljice izvedene dokaze cijenio upravo na način određen čl. 8. ZPP.

Tako je prvostupanjski sud cijeneći vjerodostojnom dokumentaciju u vezi dostave tužiteljici odluke o otkazu, tako i o dostavljanju tuženici zahtjeva za zaštitu prava, pravilno utvrdio da je tužiteljica odluku o otkazu zaprimila 30. siječnja 2003., da je ona podnoseći zahtjev za zaštitu prava 14. veljače 2003. kojeg je jedinog tuženica nesporno uredno i primila, te potom obzirom da se tuženica po navedenom zahtjevu u zakonskom roku od 15 dana od zaprimanja, nije očitovala, podnoseći tužbu sudu 12. ožujka 2003., zaštitu pred sudom zatražila u zakonskom roku iz čl. 126. ZR.

Neosnovano tuženica i nadalje u žalbi ustraje u tvrdnji o prekluziji prava tužiteljice na sudsku zaštitu uz tvrdnju da je tužiteljica podnoseći drugi zahtjev za zaštitu prava 14. veljače 2003. protivno zakonu produljila rokove iz čl. 126. ZR.

Naime, prihvativši u tom djelu iskaz tužiteljice koji je u cjelosti suglasan i dostavljenoj dokumentaciji u spisu tako i sadržaju poštanske povratnice, list 265. spisa, i u tom kontekstu čak suglasan i očitovanju tuženice u podnesku od 22. veljače 2005. te sadržaju po njoj dostavljenoj dokumentaciji, preslici dokumentacije HP (list 83. spisa), pravilno je prvostupanjski sud zaključio da prvi zahtjev za zaštitu prava kojeg je tužiteljica osobno poslala poslodavcu 31. siječnja 2003., tuženica nije zaprimila dok da je jedini zahtjev tužiteljice za zaštitu prava, onaj podnesen po odvjetniku 14. veljače 2003. (list 261. spisa), ona zaprimila, slijedom čega da je taj zahtjev od 14. veljače 2003. pravovremen jer je podnesen u roku od 15 dana od utvrđenog datuma kad je njoj dostavljena odluka o otkazu, 30. siječnja 2003.

Obzirom da je prvostupanjski sud, neodlučno o iskazima stranaka na okolnost saznanja poslodavca da je otkaz dat tužiteljici u vrijeme kada je bila trudna, posebno obzirom na sadržaj zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru (list 57.-58. spisa), pravilno zaključio i o tome kada je i na koji način poslodavac najkasnije saznao da je tužiteljica trudna, dakle temeljem upozorenja inspektora u vezi obavljenog nadzora, 13. veljače 2003., tvrdnje žaliteljice o tome je li uz zahtjev za zaštitu prava od 14. veljače 2003. bila dostavljena i potvrda liječnika o trudnoći tako i ona s kasnijim datumom, posebno kraj pravilnog utvrđenja prvostupanjskog suda o zaprimanju navedenog zahtjeva za zaštitu prava od 14. veljače 2003. po tuženici te o saznanju za trudnoću već od inspektora rada 13. veljače 2003., i nisu odlučne.

Žaliteljica ustrajući u tvrdnjama koje su po prvostupanjskom sudu pravilno otklonjene kao neosnovane pri tome dajući svoju, drugačiju ocjenu izvedenih dokaza, navedeno utvrđenje prvostupanjskog suda o kako o neosnovanosti prigovora o prekluziji prava tužiteljice na zaštitu prava pred poslodavcem i za sudsku zaštitu, tako i o vjerodostojnosti medicinske dokumentacije u vezi trudnoće tužiteljice, vremenu i okolnostima saznanja poslodavca da je tužiteljici otkaz dat u vrijeme trudnoće, ne dovodi u sumnju.

Slijedom navedenog, kako je pravilno prvostupanjski sud kao neosnovan otklonio prigovor tuženice o prekluziji prava tužiteljice na postavljanje zahtjeva za zaštitu prava i kraj nesporne činjenice da je odluka o otkazu od 18. siječnja 2003. koja je tužiteljici poslana 24. siječnja 2003. i dostavljena 30. siječnja 2003., data suprotno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 70. ZR o zabrani otkaza trudnici, a tuženica kao poslodavac niti po saznanju o trudnoći tužiteljice po inspekciji rada 13. veljače 2003. (koja je upravo zbog toga i vršila inspekcijski nadzor), niti po zaprimanju zahtjeva za zaštitu prava i dostavljanju medicinske dokumentacije vezano za trudnoću tužiteljice, svoju odluku o otkazu nije opozvala i propustila sanirati posljedice navedene nezakonite odluke, pravilno je sud prvog stupnja po čl. 70. st. 1. i 2. ZR utvrdio odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici od 18. siječnja 2003., ništavom.

Po prihvaćanju zahtjeva tužiteljice na utvrđenje ništave odluke o otkazu pravilno je prvostupanjski sud raspravio i njezin zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu te utvrdivši da tužiteljici obzirom na sve utvrđene okolnosti nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženice, ocijenio njezin zahtjev opravdanim i obzirom da se tužiteljica 15. ožujka 2008. zaposlila kod novog poslodavca, njezin zahtjev na sudski raskid ugovora o radu s datumom 14. ožujka 2008. po čl. 116. ZR kao osnovan prihvatio.

Imajući u vidu upravo okolnosti propisane odredbom čl. 116. ZR, tako trajanje radnog odnosa tužiteljice kod tuženice, njezinu dob u vrijeme otkaza, osobe koje je po zakonu tužiteljica dužna uzdržavati kao i ostale obiteljske i materijalne prilike, pravilno je prvostupanjski sud štetu tužiteljici dosudio u visini četiri prosječne bruto plaće koju je ona u razdoblju od tri mjeseca prije otkaza primila, odnosno u iznosu od 8.537,96 kn s pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos.

Kako je prvostupanjski sud raspravio sve odlučne činjenice vezano za sudski raskid po zahtjevu tužiteljice, koji je zahtjev kao opravdan i prihvatio, u konkretnom slučaju, kako je i u razlozima presude jasno navedeno, nije bilo potrebe, tako ni u vezi zahtjeva tuženice za sudskim raskidom, raspravljati okolnosti vezano za opravdanost razloga za otkaz u smislu ocjene povreda obveza iz radnog odnosa koje se u odluci o otkazu, tijekom postupka kvalificiranog kao otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika, tužiteljici stavljaju na teret.

Pri tome valja navesti da suprotno tvrdnji žaliteljice sud prvog stupnja s jedne strane pravilno je cijenio status Ž. M. u ovoj parnici i pravilno utvrdio da on temeljem punomoći na koju se poziva u ovom postupku (list 44. spisa) tuženicu nije zastupao kao punomoćnik nego je na raspravi prisustvovao kao javnost te s druge strane obzirom na prihvaćen zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništavosti otkaza ugovora o radu, otklonio potrebu njegovog saslušanja predloženog na okolnost opravdanosti odluke o otkazu. Naime, u situaciji utvrđenja ništavosti odluke o otkazu već iz razloga davanja otkaza tužiteljici u vrijeme kada je bila trudna i kao takva ulazila u kategoriju zaštićenih radnika kojima je odredbama ZR u to vrijeme, dakle trudnoće zabranjeno ugovor o radu otkazati, pravilno je prvostupanjski sud otklonio daljnje raspravljanje vezano za (ne) opravdanost razloga za otkaz, odnosno u situaciji utvrđenja ništavosti takve odluke prihvativši sudski raskid po takvom zahtjevu tužiteljice, otklonio raspravljanje o protutužbenom zahtjevu tuženice također za sudskim raskidom ugovora o radu, ali s ranijim datumom.

Obzirom na između stranaka nesporne činjenice da za vrijeme odluke o otkazu tužiteljici nije bila isplaćivana plaća, naknada plaće za vrijeme korištenja rodiljnog dopusta niti prema kolektivnom ugovoru pripadajući dodaci pa tako niti za božićnicu i prijevoz za mjesec kad je radila siječanj 2003., pravilno je sud prvog stupnja, a nakon izračuna vještaka za financije mr. I. T., tužiteljici dosudio s osnove neisplaćenih plaća iznos od 104.655,72 kn bruto s pripadajućim zateznim kamatama kako je u izreci presude navedeno, od svakog 15. u mjesecu do isplate, zatim naknadu plaće od 23. siječnja 2003. do 1. rujna 2004. u iznosu od 20.832,01 kn neto s pripadajućim zateznim kamatama, za četiri božićnice 4.000,00 kn te prijevoz za siječanj 2003., 149,10 kn, (ukupno 4.149,10 kn), te ujedno utvrdivši sudski raskid s datumom 14. ožujkom 2008., tuženicu obvezao i na isplatu tužiteljici štete u iznosu od 8.537,96 kn bruto s pripadajućim zateznim kamatama, a u visini četiri prosječne plaće tužiteljici isplaćene u tri mjeseca prije otkaza ugovora o radu te slijedom toga i protutužbeni zahtjev tuženice za plaćanjem nižeg iznosa te štete kao neosnovan odbio. Slijedom navedenog, kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 70. st. 1. i 2., 83. i 85. ZR te odredbu čl. 116. ZR, valjalo je po čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13 dalje: ZPP) žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu.

I odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, kako obzirom na osnovu (čl. 154. st. 3. ZPP iako se sud prvog stupnja očitom omaškom u pisanju pozvao na odredbu čl. 154. st. 2. ZPP, ali je iz razloga presude jasno da je imao u vidu imao upravo odredbu čl. 154. st. 3. jer zbog djelomičnog odbijanja zahtjeva tužiteljice nisu nastali posebni troškovi), tako i obzirom na visinu (čl. 155. st. 1. ZPP) troškova kako su odmjereni.

U Zagrebu 30. travnja 2013.

Predsjednik vijeća:

Antoneta Valentić, v.r.