Rev-625/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-625/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Ivana Mikšića, Katarine Buljan, Ljubice Munić i Tome Gložinića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice 1. K. K. iz Z., 2. J. C. iz G. D., 3. M. S. iz Z., 4. M. H. iz G. D. i 5. J. C. iz B., zastupanih po punomoćniku V. K., odvjetniku u V., protiv tužene N. B. iz R., zastupane po punomoćniku K. J., odvjetniku u V., radi utvrđenja, rješavajući reviziju tužene protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru, br. Gž-1240/97 od 11. rujna 1997. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici, br. P-777/95 od 23. svibnja 1997. godine, u sjednici održanoj 21. svibnja 2002. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Virovitici, br. P-777/95 od 23. svibnja 1997. godine utvrđeno je da tužena ne može kao bračni drug naslijediti ostavitelja pok. J.B. umrlog 09. travnja 1995. godine, te da nije dostojna naslijediti ga, kao i da u ostavinu spadaju nekretnine koje je ostavitelj darovao tuženoj darovnim ugovorom od 21. travnja 1998. godine pobliže naznačenih u izreci te presude, te upis brisanja suvlasničkog prava na tim nekretninama, kao i naknaditi tužiteljicama parnični trošak od 6.646,00 kn.

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru, br. Gž-1240/97 od 11. rujna 1997. godine potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđeno da tužena kao bračni drug ne može naslijediti ostavitelja pok. J.B. i da ga nije dostojna naslijediti, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske pravomoćne presude tužena je izjavila reviziju pobijajući je iz nog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, razloga bitne povrede odredaba parnič

predloživši njeno preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužiteljice nisu odgovorile na reviziju, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Tužena osim paušalnog pozivanja na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka konkrektno ne navodi u čemu bi se sastojala ta povreda, a kako ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, br. 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), na koju temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, zaključiti je kako pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužiteljica upravljen na utvrđenje da tužena kao bračni drug pok. J.B. ga ne može naslijediti, niti da ga je dostojna naslijediti. U ovoj revizijskoj fazi postupka među strankama je i dalje sporno da li je bračna zajednica tužene i pok. J.B. bila trajno prekinuta u vrijeme smrti J.B., te da li se tužena kao bračni drug ogriješila u obvezu uzdržavanja J.B.

Obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova:

- da je tužena u srpnju 1994. godine otišla od supruga sad pok. J.B. uvjerivši ga da odlazi na 2-3 mjeseca radi popravka zubi,

- da je tužena otišla u Njemačku s namjerom da se ne vraća, time

- da je odmah po odlasku od supruga podnijela tužbu za razvod braka,

- da je pok. J.B. bio iznenađen tom tužbom koja ga je jako uznemirila,

- da je dva mjeseca prije odlaska tužene pok. J.B. bio povrijeđen u prometnoj nezgodi i trebao tuđu pomoć, koju mu po odlasku tužene nije imao tko pružati,

- da je pok. J.B. 09. travnja 1995. godine izvršio suicid ostavivši oproštajno pismo u kojem kao razlog tom postupku navodi da mu nitko ne pomaže, te

- da je tužena na dan sahrane pok. J.B. povukla tužbu za razvod njihovog braka,

pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da je u vrijeme smrti pok. J.B. zajednica života njega i tužene bila trajno prestala i baš krivnjom tužene, odnosno da je napuštanjem pok. J.B. u trenutku kada je imao potrebu za njenom pomoći tužena mu odbila pružati nužnu pomoć.

Stoga je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da su u konkretnom slučaju ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 27. st. 2. toč. 3. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, br. 52/71 i 47/78 – dalje: ZN), zbog kojih tužena kao bračni drug nema pravo na nasljedstvo iza pok. J.B., odnosno da su ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 131. toč. 4. ZN koje tuženu čine nedostojnom da naslijedi pok. J.B.

Naime, kako to pravilno ocjenjuju nižestupanjski sudovi, ukupno postupanje tužene prema pok. J.B. jasno upućuje na to da je ona prilikom odlaska u srpnju 1994. godine već bila odlučila da trajno napusti pok. J.B., te podnese tužbu za razvod braka, a koju je povukla tek kada je saznala da je on umro, odnosno ga napustila u trenutku kada je on trebao njenu pomoć kao bračnog druga, a što je ona znala. Stoga je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno.

Svi ostali revizijski navodi sadržajno upućuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a iz kojih razloga međutim izjavljivanje revizije nije dopušteno. Stoga je odlučeno kao u izreci, sve temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 21. svibnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

mr. Jasna Brežanski, v.r.