Rev-2304/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2304/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, dr. Ivana Kladića, Damira Mratovića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. F. iz Z., zastupanog po punomoćniku G. K., odvjetnici iz Z., protiv tuženika 1. Fond Grada Zagreba za vodoprivredu, promet, stambeno i komunalno gospodarstvo, Savska 1 i 2. Hrvatska elektroprivreda d.d. - Sektor za toplinsku djelatnost Zagreb, Kuševačka b.b., radi naknade štete, rješavajući reviziju drugotuženika protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 9. travnja 1996. godine br. Gž-9915/95 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 22. svibnja 1995. godine br. P-9619/94, u sjednici održanoj dana 1. veljače 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija drugotuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja obvezani su tuženici da solidarno isplate tužitelju iznos od 13.065,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao i naknade parnični trošak u iznosu od 3.080,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv te presude reviziju je izjavio drugotuženik H. e. d.d. zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja, podredno da se preinače u smislu revizijskih navoda.

Na reviziju nije odgovoreno niti se o reviziji izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je neosnovana.

Revident i u reviziji ponavlja ranije istaknuti prigovor da nije pasivno legitimiran u ovom postupku.

Ističe da sudovi nisu utvrdili po kojem osnovu drugotuženik bi odgovarao za štetu, a niti su valjano ocijenili prigovor podijeljene odgovornosti da je i sam oštećenik pridonio štetnom događaju.

U biti revident u revizijskim navodima upućuje da su nižestupanjski sudovi pogrešno ocijenili provedene dokaze suprotstavlja svoju ocjenu, no suprotno tvrdnji revidenta odlučne činjenice su utvrđene, a pravilnost činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova ne može biti predmetom ocjene u revizijskoj fazi postupka jer je odredbom iz čl. 385. st. 3. ZPP propisano da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Revident neosnovano tvrdi da pobijana presuda je zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava te da se zato ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova proizlazi da je prilikom puštanja u rad sistema za centralno grijanje u stambenoj zgradi 8. 10. 1994. godine, u stanu vlasništvo tužitelja došlo do procurivanja vode i to na radijatoru koji se nalazi u kupaonici na mjestu spoja prigušnice i cijevi, te je uslijed poplave nastala šteta u visini od 13.065,00 kn utvrđena u predmetu osiguranja dokaza R1-2578/94 Općinskog suda u Zagrebu.

Utvrđeno je nadalje da stanari nisu bili obaviješteni o puštanju u funkciju centralnog grijanja da bi bili u mogućnosti pregledati instalacije i upozoriti na određene nedostatke.

Cijeneći gore navedena činjenična utvrđenja, da uz prvotuženika i drugi tuženik odgovara za nastalu štetu proizlazi iz odluke o opskrbi toplinskom energijom iz toplana na području Grada Z. ("Službeni glasnik Grada Zagreba" br. 5/92) jer obveza davatelja usluge prema korisniku obuhvaća i uredno održavanje unutarnjih instalacija, tj. od toplinske stanice do trošila u smislu čl. 25. u vezi s čl. 3. citirane odluke, kako su pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.

Posebice u čl. 26. navedene odluke između ostalog navodi se da davatelj usluga je osobito dužan održavati unutarnje instalacije za potrebe korisnika, redovito pregledavati, nadzirati i podešavati mrežu unutrašnjih instalacija, obavljati hitne zahvate na unutrašnjim instalacijama u slučaju kvara, pa kako je nedvojbeno utvrđeno da je zbog lošeg održavanja spomenutog dijela toplinskog sustava došlo do kvara, to su nižestupanjski sudovi s osnovom odbili prigovor drugotuženika o nedostatku pasivne legitimacije i obvezali istog da solidarno s prvotuženikom tužitelju naknadi štetu u visini utvrđenoj putem sudskog vještaka, koju visinu ni drugotuženik posebno ne osporava u reviziji.

Osnovano su sudovi odbili i prigovor podijeljene odgovornosti, jer u ponašanju tužitelja koji je nakon procurivanja pokušao zaustaviti curenje vode da smanji štetu, što mu je i dužnost nisu utvrdili elemente koji bi ukazivali na sukrivnju odnosno suodgovornost.

Valja reći, da za konkretan slučaj ne dolazi do primjene čl. 12. st. 1. odluke na koju revident upire u reviziji i to stoga što se citirana odredba odnosi na obračun isporučene toplinske energije, a s obzirom na mjerno mjesto i nema nikakvog relevantnog značenja za razrješenje ovog spora.

Kako se dakle nisu ostvarili razlozi iz revizije, a niti je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 1. veljače 2000. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.