I Kž-9/2007-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 9/07-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. Z. zbog kaznenog djela iz članka 188. stavka 1. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 30. listopada 2006. broj K-36/06-9, u sjednici održanoj 10. lipnja 2009., saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dragu Marincela,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. I. Z. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi I. Z. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela silovanja iz članka 188. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04. i 84/05.) te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine.

Na temelju članka 122. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02. i 143/02.) optuženom I. Z. naloženo je naknaditi paušalnu svotu troška kaznenog postupka u iznosu 2.000,00 kuna.

Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi I. Z. po branitelju, odvjetniku Z. M., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske oslobodi optuženika od optužbe ili ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

I Kž 9/07-3

Žalbu je protiv presude podnio i državni odvjetnik, i to zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne stroža kazna.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je u pisanom očitovanju predložilo odbijanje žalbe optuženika, a prihvaćanje žalbe državnog odvjetnika, kod kojeg prijedloga je ostao i zamjenik glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nazočan na sjednici drugostupanjskog vijeća.

Žalbe nisu osnovane.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, ispitavši pobijanu presudu u skladu s odredbama članka 379. stavka 1. točaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku, našao da ne postoje povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti niti je povrijeđen zakon na štetu optuženika.

Optuženi I. Z. bezuspješno pokušava dovesti u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, pri čemu ukazuje na protek vremena od predmetnog događaja do podnošenja kaznene prijave, kao i na okolnost da je više osoba oštećenoj N. R. savjetovalo da prijavi silovanje, a da ona to nije učinila, pa smatra da je, s obzirom i na postojanje nesuglasja između iskaza oštećenice i njene majke, sud s više kritičnosti trebao cijeniti provedene dokaze te da je neutemeljen zaključak prvostupanjskog suda da iskazi svih provedenih svjedoka potvrđuju iskaz oštećenice te da bi optuženik počinio radnju kaznenog djela stavljenog mu na teret.

Suprotno ovim tvrdnjama optuženog Z., nema takvih proturječja između iskaza oštećene N. R. ispitane kao svjedokinje i iskaza njene majke, svjedokinje J. Z., niti postoje takova nesuglasja između iskaza oštećenice i svjedokinje A. D., a koja bi mogla dovesti do drugačije ocjene svih tih dokaza, različite od one koju je iznio prvostupanjski sud. Tako optuženik u žalbi tvrdi da je svjedokinja J. Z. iskazala da joj je njena kći rekla da je silovana dva dana nakon tog događaja, a da je oštećenica navela da je za predmetni događaj majci rekla nakon nekoliko dana. Međutim, oštećena N. R. je već prilikom prvog ispitivanja iskazala da je dan nakon događaja svom poslodavcu rekla da je silovana, a da je dan ili dva kasnije sve ispričala i majci. J. Z. opisala je kako je oštećenica dva dana dugo radila, a treće jutro da joj je rekla da ju je jedan muškarac silovao. Dakle, obje svjedokinje u suštini identično opisuju kada je oštećenica majci rekla što joj se dogodilo. S druge strane, okolnost da je oštećenica iskazala da joj je optuženi I. Z., nakon što je A. D. izašla iz njegovog automobila, rekao da se premjesti na sjedalo suvozača, dok je svjedokinja A. D. navela da je ona rekla oštećenici da sjedne naprijed, ne predstavlja razlog za sumnju u istinitost iskaza oštećenice u dijelu u kojem opisuje kasniji tijek događaja, jer se, suprotno žalbenoj tvrdnji da je to „jedan od ključnih momenata u kritičnom događaju“, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, ne radi o bitnoj okolnosti, već o tada nevažnom detalju na koji pozornost oštećenice izvjesno nije bila usmjerena, niti je bilo razloga da dobro zapamti taj dio događaj, jer ona u to vrijeme nije niti mogla naslutiti što će se kasnije dogoditi. Konačno, imajući u vidu da je od predmetnog događaja pa do prvog

I Kž 9/07-3

ispitivanja i oštećenice i svjedokinje A. D. u istrazi prošlo gotovo pola godine, potpuno je jasno da među njihovim iskazima, i to u odnosu na detalje koji im se tada nisu niti mogli činiti važnima, postoje određene razlike, ali iste uistinu ne dovode u sumnju istinitost njihovih iskaza o bitnim okolnostima zbivanja koja su prethodila kritičnom događaju odnosno u istinitost opisa tog događaja koji je oštećena N. R. detaljno i dosljedno opisala.

Optuženi I. Z. u žalbi naglašava okolnost da oštećenica nije odmah prijavila silovanje, na temelju čega zaključuje da je spolni odnošaj nje i optuženika bio dragovoljan. Međutim, optuženik zanemaruje činjenicu da je oštećena N. R. dan nakon predmetnog događaja svom poslodavcu, svjedoku Ž. K., rekla da ju je jedan muškarac silovao u automobilu, i to nakon što je svjedok uočio da su joj oči „crvene, uplakane, da je malo otekla, kao da nije spavala cijelu noć“, a opisao je i promjene u njenom ponašanju zbog kojih ju je u više navrata pitao što joj se dogodilo, pa mu je ona, u svemu bitnom jednako kao i u svom svjedočkom iskazu, opisala predmetni događaj, o kojemu je kasnije, kako je već obrazloženo, ispričala i majci, kao i prijateljici. Dakle, iako oštećenica nije podnijela kaznenu prijavu, ona je osobama s kojima je bila bliska kratko vrijeme nakon događaja rekla što joj se dogodilo. Njeno oklijevanje da taj događaj prijavi policiji razumljivo je s obzirom na općepoznatu činjenicu da svjedočenja o tim zbivanjima dodatno traumatiziraju žrtvu i dovode do ponovnog proživljavanja događaja koji žrtva želi potisnuti u sjećanju. Stoga upravo navod svjedokinje A. D. da joj je oštećenica, kada ju je ona pitala zbog čega nije odmah policiji prijavila silovanje, odgovorila da je preplašena i izgubljena, ne ukazuje, kako to pogrešno optuženik tvrdi u žalbi, „da nije bilo silovanja“, već zorno opisuje psihičko stanje oštećenice nakon događaja koji je opisala, a daje odgovor i na „logično pitanje od čega je oštećena bila otečena u licu“ koje optuženik postavlja u žalbi.

Optuženi Z. u žalbi ustraje na navodu obrane da se dugme za centralno zaključavanje vrata automobila nalazilo s lijeve strane sjedala oštećenice, pa zaključuje da je ona mogla otključati vrata i napustiti automobil, ali pritom ispušta iz vida dio iskaza N. R. u kojem je ona opisala kako je optuženik, nakon što zaključao vozilo i odbio ga na njeno traženje otključati, odmah prešao na njeno sjedalo i pritisnuo ju tijelom, čime ju je, s obzirom i na razliku u njihovim fizičkim konstitucijama, očigledno onemogućio u svakom pokušaju bijega.

Sud prvog stupnja opravdano je otklonio kao neistinitu obranu optuženog I. Z. kojom on opisuje navodni pokušaj ucjene od strane oštećenice i D. P., kojeg je ispitao kao svjedoka i s valjanim razlozima, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obrazložio ocjenu tog dokaza, uslijed čega je osnovano odbio i ispitivanje svjedoka koje je optuženik predložio na okolnost navodnog dolaska tog svjedoka i traženja novca. Iz istih razloga nije od značaja niti medicinska dokumentacija kojom optuženik pokušava dokazati da je „pogođen ovakvim postupkom oštećene i njenog prijatelja“, a nevažnim se ukazuje i ispitivanje bivše optuženikove supruge o tome je li on u braku pokazao sklonost nasilju, jer ta činjenica ne bi pridonijela boljem utvrđivanju okolnosti predmetnog događaja.

Konačno, konstatacija suda prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude da je bilo „sporno je li spolni odnos bio protivan volji oštećenice ili nije“ (2. odlomak na 7. stranici pisane presude) predstavlja, nakon što je reproduciran bitni sadržaj provedenih dokaza, isticanje one tvrdnje iz optužbe koju je optuženik u svojoj obrani osporio, nakon čega je prvostupanjski sud, sukladno odredbi članka 359. stavka 7. Zakona o kaznenom postupku, dao valjane razloge za svoju ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza te jasne i potpune

I Kž 9/07-3

razloge zbog kojih je od strane optuženika osporenu činjenicu - prisilu na spolni odnošaj - našao dokazanom. Dakle, citirani dio rečenice iz obrazloženja pobijane presude ne odnosi se na iznošenje okolnosti koja je i nakon ocjene provedenih dokaza ostala dvojbenom, već na činjenicu koja je bila sporna, a koju je prvostupanjski sud s potrebnom izvjesnošću utvrdio. Slijedom iznesenog, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, a žalbenim navodima ta utvrđenja nisu dovedena u sumnju, niti se u žalbi ukazuje na neke činjenice koje bi mogle biti odlučne, a koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, pa je neosnovana žalba optuženog I. Z. iz razloga navedenih u članku 369. Zakona o kaznenom postupku.

Nisu u pravu niti državni odvjetnik, koji u žalbi tvrdi da je kazna izrečena optuženom I. Z. preblaga, niti optuženik, koji smatra da su mu prilikom odmjeravanja kazne olakotne okolnosti premalo cijenjene.

Naime, sud prvog stupnja ispravno je prilikom odmjeravanja visine kazne optuženom Z. olakotnim cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost, očinstvo maloljetnog djeteta te da je nezaposlen, a otegotnim pogibeljnost i učestalost ovakvih kaznenih djela te iskazanu upornost.

Suprotno žalbenim navodima optuženog I. Z., učestalost ovakvih kaznenih djela općepoznata je činjenica, a razlika u godinama optuženika i oštećenice i njena mladost, na koje okolnosti ukazuje u žalbi državni odvjetnik, s obzirom na opisane olakotne okolnosti, nije razlogom za izricanje strože kazne od one na koju je optuženi Z. osuđen prvostupanjskom presudom, koju kaznu i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra primjerenom kako počinjenom djelu, tako i ličnosti počinitelja, te pogodnom da ostvari i opću svrhu kaznenopravnih sankcija iz članka 6. Kaznenog zakona - da svi građani poštuju pravni sustav i da nitko ne počini kazneno djelo, te da se počinitelji kaznenih djela ubuduće tako ponašaju - i svrhu kažnjavanja iz članka 50. Kaznenog zakona - da se izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utječe na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Stoga žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni (članak 370. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku) nisu osnovane.

Nije u pravu optuženi I. Z. niti kada tvrdi da mu je neosnovano naloženo plaćanje paušalne svote troška kaznenog postupka u iznosu 2.000,00 kuna. Iz osobnih podataka koje je dao optuženik proizlazi da je on vlasnik kuće s okućnicom, a iz spisa proizlazi i da posjeduje osobni automobil marke BMW. Imajući u vidu i njegovo zanimanje (kopa bunare), očigledno je da plaćanje navedenog iznosa, koji se i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske ukazuje primjerenim složenosti i trajanju kaznenog postupka, neće ugroziti njegovo uzdržavanje, pa je odluka o troškovima kaznenog postupka utemeljena na odredbama članka 122. stavka 1. u vezi s člankom 119. stavkom 2. točkom 6. i stavkom 3. istog članka Zakona o kaznenom postupku. Zbog toga se niti žalba optuženika iz osnove navedene u članku 370. stavku 2. Zakona o kaznenom postupku ukazuje neosnovanom.

I Kž 9/07-3

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik i državni odvjetnik pobijaju prvostupanjsku presudu, valjalo na temelju članka 387. Zakona o kaznenom postupku žalbe državnog odvjetnika i optuženog I. Z. odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

U Zagrebu, 10. lipnja 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.