Court dismisses appeal against workers' compensation award for death benefits under ZOMO law.
Legislator summary
AI generatedThe County Court in Sisak dismissed the appellant's appeal against a first-instance judgment ordering INA to pay death benefits to the estate of a deceased employee. The court found that the causal link between the workplace injury and the subsequent invalidity pension was established, and the employee's voluntary resignation did not negate the employer's liability. Consequently, the appeal was rejected as unfounded, and the original award for damages under the Law on Occupational Accidents was confirmed.
Legislator headnote
AI generatedZakon o mirovinskom osiguranju (ZOMO); Zakon o parničnom postupku (ZPP): The employer remains liable for damages under ZOMO when a workplace injury leads to an invalidity pension, even if the employee voluntarily resigns, as the causal link between the injury and the pension entitlement remains intact.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
Republika Hrvatska
Županijski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5
Poslovni broj: Gž-913/2015-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Lešić, predsjednice vijeća, Martine Budinski Modronja, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ivana Stipčića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja zavod OIB: …, kojeg zastupa dipl. iur. M. Č., protiv tuženika INA – Industrija nafte d.d., OIB: …, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva I., O. i partneri iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-721/14 od 20. veljače 2015., u sjednici vijeća održanoj 15. veljače 2018.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika INA – Industrija nafte d.d. i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-721/14 od 20. veljače 2015.
Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika INA – Industrija nafte d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom suđeno je:
"Tužena INA, Industrija nafte d.d. dužna je tužitelju isplatiti iznos od 306.854,92 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:
- na iznos od 80.306,44 kuna od 16. travnja 2009.g.,
- na iznos od 43.819,38 kuna od 22. travnja 2010.g.,
- na iznos od 78.904,54 kuna od 8. ožujka 2012.g.,
- na iznos od 104.824,56 kuna od 3. prosinca 2014.g. do isplate u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena, sve u roku od 15 dana.
Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."
Protiv navedene presude pravovremenu žalbu izjavio je tuženik pozivajući se na žalbene razloge označene u članku 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP), odnosno na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava, pa i pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, žalbeni razlog iz članka 353. stavak 1. točka 2. ZPP, a kako proizlazi iz sadržaja žalbe. Predlaže da ovaj sud, kao drugostupanjski, žalbu uvaži i pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje, podredno preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova postupka. Potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Žalba tuženika je neosnovana.
Razmatranjem pobijane presude, kao i postupka koji je prethodio njezinu donošenju ovaj sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju povredu žalbenim navodima ukazuje tuženik. Pobijana presuda je razumljiva, izreka presude nije u suprotnosti s provedenim dokazima, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te se pobijana presuda može ispitati.
Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno je primijenio materijalno pravo.
Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća činjenično stanje kako ga je utvrdio prvostupanjski sud, materijalno pravo koje je primijenjeno, kao i razloge koje je za svoju odluku dao prvostupanjski sud, te se sukladno članku 375. stavak 5. ZPP isto neće ponavljati u ovoj presudi, već se tuženik upućuje na sadržaj obrazloženja prvostupanjske presude.
Među strankama nije sporno da je sada pok. M. T. bio zaposlenik tuženika te da je 6. ožujka 1986. doživio povredu na radu za koju je odgovoran tuženik jer je ta odgovornost utvrđena odlukom Suda udruženog rada Hrvatske.
Nesporno je da je rješenjem prednika tuženika od 2. veljače 1987., zbog navedene povrede na radu zbog koje je kod sada pok. M.T. nastalo smanjenje sposobnosti za rad, istom priznato pravo na rad s polovicom radnog vremena uz ograničenje rada na visini, a prema tada važećim propisima o mirovinskom i invalidskom osiguranju, kao i da mu je priznato pravo na naknadu osobnog dohotka zbog rada sa skraćenim radnim.
Nadalje, nesporno je da je tuženik na zahtjev sada pok. M. T. istom otkazao ugovor o radu odlukom o osobno uvjetovanom otkazu, te da mu je radni odnos prestao s 31. listopada 1998., a nakon čega je tuženik 24. prosinca 1998. donio rješenje kojim je sada pok. M. T. priznato pravo na naknadu plaće zbog osobno uvjetovanog otkaza ugovora o radu. Kao nesporno je utvrđeno da je tužitelj 9. prosinca 1999. donio rješenje kojim je sada pok. M. T. odredio invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Napominje se da je do donošenja navedenog rješenja došlo po službenoj dužnosti zbog Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 102/98, 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 43/07., 79/07., 35/08., 40/10., 121/10., 130/10. – pročišćeni tekst, 61/11., 114/11., 76/12. i 112/13., dalje: ZOMO) koji je stupio na snagu 1. siječnja 1999., te je isto doneseno temeljem članka 174. toga Zakona.
Sukladno odredbama ZOMO od 1. siječnja 1999. više nema prava na temelju preostale radne sposobnosti, odnosno prava na raspoređivanje, odnosno zaposlenje na drugom poslu, pravo na rad sa skraćenim radnim vremenom i naknadu plaće u vezi s tim pravima, osim iznimno prava na profesionalnu rehabilitaciju. Stoga se sva prava na temelju preostale radne sposobnosti, neposredne opasnosti od nastanka invalidnosti i izmijenjene radne sposobnosti, a koja prava su ostvarena prema propisima koja su vrijedila do 31. prosinca 1998., od 1. siječnja 1999. prevode na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad prema članku 174. ZOMO i to bez ponovne ocjene invalidnosti.
Slijedom navedenog neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava uzročno posljedičnu vezu između štetne radnje i štete, a koje navode je tuženik isticao i tijekom postupka. To stoga što je do smanjenja sposobnosti za rad kod sada pok. M. T. došlo zbog povrede na radu koju je pretrpio kod tuženika i za koju je tuženik bio odgovoran, te što je zbog povrede na radu tužitelj istom priznao pravo na temelju preostale radne sposobnosti. Pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad priznato je zbog iste povrede na radu uslijed promjene zakonskih propisa.
Dakle, postoji uzročno posljedična veza između povrede na radu koju je pretrpio sada pok. M. T. i isplaćenih iznosa invalidske mirovine.
Na tu uzročno posljedičnu vezu ne utječe činjenica što je istom radni odnos prestao na osobni zahtjev osobno uvjetovanim otkazom ugovora o radu i što mu je tuženik isplatio otpremninu, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, pa su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima na to ukazuje. Tuženik zahtjevu sada pok. M. T. da mu radni odnos prestane osobno uvjetovanim otkazom nije trebao udovoljiti, pa ni isplatiti otpremninu. Napominje se da bi i u slučaju da do otkaza ugovora o radu nije došlo, odnosno da je sada pok. M. T. nastavio raditi kod tuženika polovicu radnog vremena uz ograničenje rada na visinama, zbog stupanja na snagu ZOMO 1. siječnja 1999. došlo do prevođenja toga prava na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad.
Sukladno članku 160. ZOMO tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim tim zakonom a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja (stavak 1.), a naknada stvarne štete obuhvaća troškove i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti i troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u svezi s korištenjem tog prava (stavak 2.).
Sukladno članku 161. stavak 1. ZOMO pravo na naknadu štete tužitelj ima od osobe koja je uzrokovala invalidnost ili smrt osigurane osobe.
Nije sporno da je tuženik temeljem presuda poslovni broj P-1060/00 od 21. ožujka 2001. i P-1415/02 od 28. travnja 2003. podmirio sva potraživanja tužitelja kao i sva potraživanja do 31. prosinca 2006., dok odbija podmiriti potraživanje tužitelja od 1. siječnja 2007. pa do 4. kolovoza 2014., dana smrti M. T..
ZOMO koji je na snagu stupio 1. siječnja 1999., od ranijeg propisa se razlikuje i po tome što njime nije predviđena mogućnost da se invalidska mirovina korisnicima prevede u starosnu mirovinu kada navrše uvjete (godine života) za stjecanje prava na starosnu mirovinu. Nadalje, iako ZOMO razlikuje invalidnost kao profesionalnu nesposobnost za rad i invalidnost kao opću nesposobnosti za rad (članak 34. stavak 1. i 2.), samo se na zahtjev osiguranika može utvrđivati da li je protekom vremena došlo do opće nesposobnosti za rad. Visinu potraživanja tužitelj je dokazao potvrdama i ispisom koji prileže spisu (list 60 do 64).
Slijedom svega navedenog, obzirom da žalbeni navodi tuženika nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, na temelju članka 368. stavak 1. ZPP žalbu tuženika valjalo je kao neosnovanu odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi.
Temeljem članka 166. ZPP odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer sa žalbom nije uspio.
U Sisku, 15. veljače 2018.
Predsjednica vijeća
Alenka Lešić, v.r.