Rev-853/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 853/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, te dr. sc. Ivana Kaladića mr. sc. Andrije Erakovića, Stanka Jesenkovića i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, Ministarstvo financija, koga zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko – upravni odjel u Đakovu, protiv tuženice M. K. iz Đ., koju zastupa G. M., odvjetnik u Đ., radi isplate 112.257,41 kn odlučujući o reviziji tužitelja podnesenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 2. ožujka 2006., br. Gž 2646/04, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu od 30. ožujka 2004., br. P 315/03-7, u sjednici održanoj dana 23. kolovoza 2007.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 112.257,41 kn sa zateznim kamatama od 1. srpnja 2002. godine do isplate, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova, te je tužitelj dužan tuženici naknaditi parnične troškove u iznosu od 6.705,80 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je tužiteljeva žalba i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavio je tužitelj iz svih revizijskih razloga s prijedlogom da se preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva uz dosudu tužitelju naknade parničnih troškova.

Tuženica na reviziju nije odgovorila.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je tužbeni zahtjev za vraćanje kredita od 23. lipnja 1997. godine, br. 105/97.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je ugovorom od 23. lipnja 1997. godine, br. 105/97 C. b. d.d. u stečaju iz V. tuženici odobrila kredit u iznosu od 71.280,00 kn, protuvrijednost 20.000 DEM na rok od 36 mjeseci s kamatnom stopom od 15% godišnje i valutnom klauzulom, s otplatom u mjesečnim anuitetima u protuvrijednosti od 693,31 DEM, time da anuitet dospijeva svakog prvog u mjesecu počevši od 23. srpnja 1997. godine,

- da je tuženica temeljem toga kredita 30. lipnja 2002. godine dugovala glavnicu u iznosu od 70.122,19 kn, redovne kamate – 16.505,59 kn, te zatezne kamate – 25.629,93 kn, što ukupno iznosi 112.257,41 kn kao protuvrijednost 15.334,20 EUR-a,

- da je tuženica otplatila nešto više od dva anuiteta i to 30. srpnja 1997. godine 693,12 DEM i 13. studenog 1997. godine 822,70 DEM, nakon čega nije više otplaćivala kredit,

- da je temeljem ugovora o poslovnoj suradnji tražbina iz navedenog ugovora o kreditu prešla na tužitelja.

Prihvativši kao osnovan prigovor tuženice o zastari potraživanja, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev, a time su materijalno pravo pravilno primijenili.

U smislu odredbe čl. 372. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje u tekstu ZOO) potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a prema odredbi st. 2. istog zakonskog članka - isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.

Odredbom čl. 373. st. 1. istog Zakona propisano je da samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanja, - a u smislu odredbe st. 2. toga zakonskog članka – kada zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare.

U konkretnom slučaju ispunjene su pretpostavke za primjenu navedenih zakonskih odredbi, jer tuženica nakon plaćanja 13. studenog 1997. godine, kada je uzevši u obzir i plaćanje 30. srpnja 1997. godine, isplatila tek nešto više od dva mjesečna anuiteta, nije vršila nikakva plaćanja. Kako je od dospjelosti najstarijeg neisplaćenog anuiteta za rujan 1997. godine do podnošenja tužbe u ovom sporu – 11. lipnja 2003. godine prošlo više od pet godina nastupila je zastara prava na otplatu kredita, a s tim u vezi i zastara plaćanja svih neplaćenih anuiteta proisteklih iz odobrenog kredita.

Stoga nije osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa sa zateznim kamatama.

Pogrešno tužitelj smatra da je u konkretnom slučaju kredit u cijelosti dospio na naplatu tek 25. lipnja 2000. godine, pa da nije nastupila zastara potraživanja. Naime, u ovom slučaju radilo se dospijevanju pojedinih mjesečnih anuiteta kao povremenih potraživanja, na koje se primjenjuju naprijed navedeni propisi o zastarijevanju kako povremenih potraživanja, tako i samog prava iz kojeg potječu povremena potraživanja.

Tužitelj nije obrazložio u čemu nalazi bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03).

U Zagrebu, 23. kolovoza 2007.

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.