I Kž-117/2005-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 117/05-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i Ranka Marijana, kao članova vijeća i sudske savjetnice Ivone Horvatić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. L. Z., zbog kaznenog djela iz članka 337. st. 4. i dr. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 30. studenog 2004., br. K-17/04-307, u sjednici održanoj dana 20. siječnja 2009., saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

I. Prihvaća se djelomično žalba opt. L. Z., ukida se pobijana prvostupanjska presuda, u odnosu na kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. KZ opisano pod toč. 2. izreke te presude, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

II. Uslijed odluke pod I. i prihvaćanjem djelomično žalbe opt. L. Z., u odnosu na kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ opisano pod toč. 1. izreke, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se prema optuženiku, na temelju tog tako da se opt. L. Z. na temelju čl. propisa, primjenom čl. 67. KZ, primjenjuje uvjetna osuda,

337. st. 4. KZ, primjenom čl. 57. st. 2. toč. b KZ, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, koja se neće izvršiti ako optuženik za vrijeme od tri godine ne počini jedno ili više kaznenih djela.

III. Uslijed odluke pod I., žalba državnog odvjetnika u odnosu na kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. KZ opisano pod toč. 2. izreke, postala je bespredmetna.

I Kž 117/05-4

IV. U ostalom dijelu žalbe opt. L. Z. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Osijeku proglasio je krivim opt. L. Z. za jedno kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti, iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona («Narodne novine», br. 110/97, 27/98, 50/00, 51/01 i 105/04, nastavno: KZ), pobliže opisano pod toč. 1. izreke i jedno kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, iz čl. 292. st. 2. KZ, pobliže opisano pod toč. 2. izreke, te mu je primjenom čl. 57. st. 1. i 2. toč. b) KZ, utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju od sedam mjeseci za svako kazneno djelo, a zatim ga primjenom čl. 60. KZ osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Na temelju čl. 82. KZ od optuženika je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom iz čl. 337. st. 4. KZ, u iznosu od 149.854,65 kn.

Na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, nastavno: ZKP), optuženik je oslobođen od naknade obveze troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni na način da se optuženik osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.

Opt. L. Z. žali se osobno i putem braniteljice J. B., odvjetnice iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe ili kazni blažom uvjetnom osudom ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, vraćajući spise prema čl. 373. st. 1. i 2. ZKP, predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Kako se osobno podnesena žalba opt. L. Z. podudara i prožima s osnovama i razlozima iz žalbe podnesene putem njegove braniteljice, to su obje žalbe razmotrene i ocijenjene kao jedna jedinstvena žalba optuženika.

Žalba opt. L. Z. djelomično je osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika djelomično bespredmetna, a djelomično neosnovana.

U odnosu na kazneno djelo iz toč. 2. izreke.

I Kž 117/05-4

U pravu je opt. L. Z. kada prigovara da je za sada pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kako je na način opisan u toč. 2. izreke, počinio kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, iz čl. 292. st. 2. KZ.

Naime, optuženika se u toč.

2. izreke tereti da je kao odgovorna osoba, upravitelj PZ E. i direktor tvrtki E. C. d.o.o. i A. d.o.o., s ciljem pribavljanja znatne imovinske koristi za drugu pravnu osobu, grubo prekršio pravila poslovanja glede upravljanja imovinom jedne pravne osobe, PZ E., da bi drugoj pravnoj osobi, u konačnici bi to bila firma A., pribavio znatnu imovinsku korist, u iznosu od 106.000,00 kn. Na temelju izvedenih dokaza prvostupanjski sud utvrđuje da je optuženik realizirao navedenu namjeru pribavljanja nepripadne imovinske koristi za tvrtku A. na način da je kao direktor PZ E., dao nalog da se na temelju ugovora o pozajmici s računa PZ E. prebaci iznos od 120.000,00 kn na račun firme E. C., a zatim kao direktor te firme, ponovno na temelju ugovora o pozajmici, dao nalog da se sa računa E. C. prebaci iznos od 106.000,00 kn na račun firme A. d.o.o., kojim je novcem za tu tvrtku kupljeno osobno vozilo Ford Mondeo.

Međutim, u pravu je žalitelj kad u žalbi prigovara da su ugovori o pozajmicama valjani i da pozajmica sama po sebi nije kazneno djelo. Naime, sud za sada nije odgovorio na pitanje u čemu bi se sastojala protupravna imovinska korist pribavljena za firmu A., budući da je ista, na temelju valjanog ugovora o pozajmici, pod uvjetima navedenim u ugovoru – rok vračanja dvije godine s ugovorenom kamatom – došla do sredstava koja je upotrijebila za kupovinu osobnog automobila, registriranog na tu firmu. Pri tome, treba imati u vidu i okolnost da je ugovor o pozajmici između E. c. i A. (list 2955 spisa) zaključen 25.02.1997., s obvezom vraćanja pozajmice u roku od dvije godine (do 25.02.1999.) te nije bez osnove niti tvrdnja žalitelja da ga je određivanje pritvora spriječilo u obavljanju poslova i stjecanju sredstava za firmu A., budući da je pritvor određen 21. travnja 1998. (i trajao do 17. prosinca 1999.), jer je očito da u vrijeme kada je pritvoren još nije niti nastupila obveza povrata sredstava iz ugovora o pozajmici.

Isto tako, treba razmotriti i ocijeniti i okolnost da je pozajmljivanje sredstava išlo drugim redoslijedom od onog kako ga utvrđuje prvostupanjski sud, jer najprije je firma E. C. pozajmila 106.000,00 kn firmi A., ugovorom od 25. veljače 1997. (list 2955), a nakon toga je od PZ E. i sama pozajmila 120.000,00 kn, ugovorom o pozajmici od 02. ožujka 1997. Iz navedenih razloga, opravdano ukazuje žalitelj da istaknute okolnosti za sada, upućuju kako se ovdje zapravo radi o građansko pravnom odnosu između navedenih firmi, kao pravnih osoba, koji se temelji na valjano zaključenim ugovorima o pozajmicama.

Potrebno je stoga u ponovljenom postupku za kazneno djelo za koje se tereti opt. L. Z., na način opisan u toč. 2. izreke pobijane presude, ponovno provesti sve već provedene dokaze, nakon čega će sud savjesnom i ispravnom ocjenom izvedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku, koju će valjano i potpuno obrazložiti u smislu odredbe čl. 359. st. 7. ZKP.

U odnosu na kazeneno djelo iz toč. 1. izreke

Nije osnovana žalba opt. L. Z. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Optuženik nalazi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, iz razloga što je izreka presude proturječna razlozima. Međutim, tu žalbenu osnovu žalitelj ne obrazlaže na način kojim bi ukazivao na povredu odredaba kaznenog postupka na koju se formalno poziva, već se žalbeni razlozi sadržajno odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pa će o njima biti govora u povodu te žalbene osnove.

I Kž 117/05-4

Stoga, nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a ovaj sud kod ispitivanja presude po službenoj dužnosti nije našao da bi bila počinjena bilo koja postupovna povreda iz čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije osnovana žalba opt. L. Z. niti zbog povrede kaznenog zakona.

Neosnovano žalitelj ističe žalbenu osnovu povredu kaznenog zakona, koju označava kao pogrešnu primjenu materijalnog prava, bez naznake o kojoj se povredi iz čl. 368. ZKP radi, a iz obrazloženja proizlazi da zapravo pobija ispravnost utvrđenih činjenica na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoje zaključke da je optuženik počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti, iz čl. 337. st. 4. KZ, opisano u toč. 1. izreke. Stoga se ovdje zapravo ne radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava na ispravno utvrđeno činjenično stanje, kako to smatra žalitelj, već o pobijanju ispravnosti utvrđenja odlučnih činjenica, što će se razmotriti nastavno, u dijelu u povodu žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Neosnovana je i žalba opt. L. Z. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu se žalba zapravo odnosi samo na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, budući da se samo formalno poziva i na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a sadržajno ne daje bilo kakve razloge za to, niti predlaže bilo kakvu dopunu dokaznog postupka.

Protivno žalbenim navodima u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je savjesnom i svestranom ocjenom svih izvedenih dokaza, kako svakog za sebe, tako i u njihovu međusobnom odnosu, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje pobliže opisano u izreci pobijane presude. Obrazloženje prvostupanjske presude sadrži logične i uvjerljive razloge o svim odlučnim i važnim činjenicama koji su utemeljeni na pravilnoj ocjeni kako obrane optuženika tako i iskaza ispitanih svjedoka A. L., I. T., M. G., M. G. i A. T., te nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka I. B., kao i podataka zabilježenih i opisanih u dokumentaciji pročitanoj tijekom dokaznog postupka, a te razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na njih upućuje žalitelja radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

Prvostupanjski sud ispravno nalazi da je optuženik kao direktor PZ E., a time nesumnjivo i odgovorna osoba, iskoristio svoj položaj i ovlasti s ciljem da sebi pribavi znatnu imovinsku korist, kada je na način opisan u toč. 1. alineja 1) izreke sačinio i potpisao narudžbenice na temelju kojih je 29 puta objavljen oglas u dnevnom listu … kojim su se tražile obavijesti o nepoznatoj osobi koja je podmetnutim eksplozivom oštetila privatno osobno vozilo optuženika, a troškovi oglašavanja u iznosu od ukupno 12.288,00 kn, plaćeni su iz sredstava PZ E.. Isto tako, s ciljem pribavljanja znatne protupravne imovinske koristi, postupao je optuženik i kada je, na način opisan u toč. 1. alineja b) izreke, zatražio od Ministarstva poljoprivrede i šumarstva Republike Hrvatske, sredstva novčanog poticaja za proizvođače šećerne repe, označivši sebe osobno kao kooperanta i proizvođača šećerne repe, iako je bio svjestan da šećernu repu nije proizveo budući je PZ E. do šećerne repe došla kompenzacijom sa firmom H.-T. iz N. (zamjena odgovarajućih količina gnojiva i zaštitnih sredstava za 2.302,762 kg šećerne repe), pa je unatoč tome izdao nalog da se sredstva poticaja u iznosu od 137.566,65 kn, knjiže na njegovu karticu kooperanta, tako da je za taj iznos

I Kž 117/05-4

umanjeno njegovo dugovanje koje je imao prema PZ E., čime je bez sumnje ostvario korist za sebe, a istovremeno oštetio Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva Republike Hrvatske. Neosnovana je i očito usmjerena u pravcu izbjegavanja kaznene odgovornosti, obrana optuženika da je objavom oglasa na teret PZ E., pomogao sebi na dopušten način, kao što je to učinio i u slučaju smrti jednog djelatnika zadruge, kada je zadruga snosila troškove sprovoda. Naime, u ovom slučaju očito je optuženik upravo zlouporabom položaja direktora u PZ E., sredstvima zadruge podmirio troškove oglasa objavljenih za njegove privatne potrebe (radilo se o traženju obavijesti u vezi štete ne njegovom privatnom osobnom automobilu), pa nema govora o dopuštenosti takvog postupanja po bilo kom aktu PZ E.. Isto tako, neosnovana je i obrana optuženika kada tvrdi da nije tražio da se poticajna sredstva dobivena za šećernu repu uknjiže na njegovu karticu kooperanta i da nakon toga nije raspolagao s tim sredstvima, već da su ista poslužila za saniranje manjka nastalog prodajom šećera dobivenog u zamjeni za šećernu repu. Naime, popis kooperanata za novčani poticaj za šećernu repu (list 862 spisa), u kome je optuženik naveden s iznosom od 137.566,65, koji je kasnije knjižen na njegovu karticu kooperanta, potpisan je upravo od strane optuženika, kao direktora PZ E., a svjedok M. G. (list 1246 spisa) i knjigovodstveni vještak I. B. (list 2713 spisa) potvrđuju da je iznos poticaja od 137.566,65 knjižen za korist optuženika čime je umanjeno njegovo dugovanje prema PZ E., a time je bez sumnje ostvarena i korist za optuženika.

Stoga, nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na žalbu državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

Žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni nije osnovana, dok je u tom dijelu osnovana žalba opt. L. Z..

Državni odvjetnik smatra da izrečena kazna nije primjerena društvenoj opasnosti počinjenih djela i kaznenopravnoj odgovornosti optuženika, pri čemu olakotne okolnosti koje je sud cijenio - da uzdržava dvoje djece koja se školuju, da je nezaposlen i bez primanja te da nakon ove inkriminacije nije činio druga kaznena djela – ne opravdavaju izricanje tako blage kazne, tim više što je trebalo kao otegotno cijeniti način izvršenja djela, visinu pribavljene imovinske koristi i dosadašnju osuđivanost optuženika.

Optuženik s druge strane, smatra izrečenu kaznu prestrogom, jer bi se i primjenom uvjetne osude postigla svrha kažnjavanja, budući da se ranija osuđivanost odnosi na dio istog postupka koji je ranije pravomoćno okončan i za koji je dio optuženik u međuvremenu izdržao izrečenu kaznu zatvora, da bi ponovni odlazak na izdržavanje kazne poremetio tek iznova uspostavljene odnose optuženika i njegove obitelji, u kojoj skrbi za dvoje djece, a posebno ističe i protek vremena od počinjenih djela do danas.

Cijeneći ovakve suprotstavljene zahtjeve stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, nalazi osnovanom žalbu optuženika, te smatra da će se svrha kažnjavanja kako je ona propisana u čl. 50., u vezi čl. 6. KZ, ostvariti i primjenom uvjetne osude, bez izvršenja kazne, posebno zbog činjenice da je od počinjenog djela proteklo više od dvanaest godina, da je u međuvremenu optuženik osuđen za dio istog kaznenog postupka i izdržao kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, te da je nakon rješenja o ukidanju dijela presude za kazneno djelo iz toč. 2. izreke, osuđen za jedno kazneno djelo iz čl. 337. st.

I Kž 117/05-4

4. KZ, iz toč. 1. izreke, za koje je primjenom odredbi o ublažavanju kazne izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, jer je bilo opravdano utvrđene olakotne okolnosti - da je optuženik nezaposlen i bez primanja, da skrbi o dvoje djece koja se školuju, da kroz vrijeme od počinjenih djela do danas nije dolazio u sukob sa zakonom - cijeniti kao osobito olakotne okolnosti.

S obzirom da žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi, pobijana presuda ispitana je u smislu čl. 382. ZKP i u odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi. Nakon što je utvrđeno da je opt. L. Z. počinjenim kaznenim djelom iz toč.

1. izreke, pribavio nepripadnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od 149.854,65 kn, te kako nitko ne može takvu korist zadržati za sebe, opravdano je prvostupanjski sud, na temelju čl. 82. KZ, od optuženika oduzeo imovinsku korist u navedenom iznosu od 149.854,65 kn.

Prema svemu što je izloženo, trebalo je po čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP, presuditi, a u smislu čl. 388. st. 1. ZKP i riješiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu, 20. siječnja 2009.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivona Horvatić, v.r.

Damir Kos, v.r.