Rev-1200/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1200/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i mr. sc. Jadranka Juga, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. d.o.o. iz K., kojeg zastupa direktor M. G., a ovog punomoćnik D. B., odvjetnik u Z., protiv tuženice M. B., vlasnice Biroa za vođenje poslovnih knjiga iz K., zastupane po punomoćniku N. P., odvjetniku u Z., odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zlataru broj Gž-396/06 od 11. srpnja 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Klanjcu broj P- 83/05 od 13. listopada 2005., u sjednici održanoj 30. prosinca 2008.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom održano je u cijelosti na snazi rješenje o ovrsi Općinskog suda u Klanjcu broj Ovr-389/05 od 30. svibnja 2005. radi naplate novčane tražbine tužitelja u iznosu od 400.000,00 kn.

Ujedno je odlučeno da je tuženica dužna tužitelju isplatiti na ime troškova parničnog postupka iznos od 15.185,00 kn.

Drugostupanjski sud odbio je žalbu tuženice kao neosnovanu i u cijelosti potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv te presude reviziju je izjavila tuženica zbog razloga označenih u čl. 385. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) uz prijedlog da se obje presude nižestupanjskih sudova ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Prema odredbi čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Revidentica u navodima revizije opisno ističe da između razloga pobijane presude i izvedenih dokaza postoji proturječnost što bi ukazivalo na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP-a, ali konkretno ne naznačuje u čemu bi se ona sastojala, zbog čega ovaj sud nije ni ocjenjivao postojanje navedenog revizijskog razloga.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Spornim se i u revizijskoj fazi postupka ukazuje je li pravilno primijenjena odredba čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91 i dr. – dalje: ZOO) na temelju koje odredbe su sudovi odbili prigovor zastare potraživanja istaknutog od strane tuženice i obvezali ju na platež utuženog iznosa.

Naime, tuženica smatra da je trebalo primijeniti čl. 374. ZOO-a, jer su obje stranke subjekti trgovačkog prava (budući da je tuženica obrtnik i ispunjava sve pretpostavke iz čl. 1. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima), pa se i na sklopljene ugovore između stranaka treba primijeniti odredba čl. 374. ZOO-a.

Sudovi su utvrdili da tražbina tužitelja potječe iz dva ugovora o kratkoročnom zajmu sklopljenih 29. prosinca 2001., jednog na iznos od 150.000,00 kn, a drugog na 250.000,00 kn, s rokom vraćanja od dva mjeseca tj. 28. veljače 2002.

Iz sadržaja ugovora o zajmu proizlazi da je pozajmica uzeta za pokrivanje tekuće likvidnosti biroa tuženice.

Na temelju gore navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su pravilno otklonili primjenu čl. 374. st. 1. ZOO-a prema kojoj odredbi se primjenjuje zastarni rok od tri godine, jer se u konkretnom slučaju potraživanje tužitelja temelji na ugovoru o zajmu, a ne na temelju ugovora o prometu robe i usluga, te potraživanje naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, što su zakonske pretpostavke za primjenu te odredbe.

Kako su dakle predmetni ugovori po svom sadržaju ugovori o zajmu sklopljeni u smislu odredbe čl. 557. ZOO-a, a pritom naznačena svrha uzimanja zajma od strane tuženice nije bitna niti pravno odlučna, to je pravilno o prigovoru tuženice odlučeno prema odredbi čl. 371. ZOO-a, jer za potraživanje iz ugovora o zajmu vrijedi pravilo o općem zastarnom roku od pet godina.

Prema utvrđenju sudova proizlazi da je prijedlog za ovrhu podnesen prvostupanjskom sudu 30. svibnja 2005., a zajam je dospio na naplatu 28. veljače 2002., pa zastara potraživanja nije nastupila kako su s osnovom zaključili nižestupanjski sudovi, pa stoga i pravilno primijenili materijalno pravo.

Slijedom izloženog valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 30. prosinca 2008.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.