I Kž-717/2000-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 717/00-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Katice Jelić kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog F. M. i drugih zbog krivičnih djela iz članka 196. stavka 2. i drugih Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, odlučujući o žalbama optuženog F. M. i optuženog T. M. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Puli od 16. lipnja 2000. godine broj K-43/99, u sjednici vijeća održanoj 18. svibnja 2005. godine, u nazočnosti zamjenice glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nade Kolak- Parfenjuk,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe optuženog F. M. i optuženog T. M. kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda optuženi F. M., optuženi T. M. i optuženi S. D. proglašeni su krivima zbog počinjenja krivičnih djela zlouporabe opojnih droga iz članka 196. stavka 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 53/91., 39/92., 91/92., 108/95. i 28/96., nastavno: OKZRH) opisanih pod točkama 1., 2. i 3. izreke, a optuženi N. R. proglašen je krivim zbog počinjenja krivičnog djela iz članka 196. stavka 1. OKZRH, pa su na temelju istog zakonskog propisa, uz primjenu članaka 38. i 39. OKZRH, optuženi F. M. i optuženi T. M. osuđeni na kazne zatvora, i to optuženi F. M. na kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci, a optuženi T. M. na kaznu zatvora u trajanju četiri mjeseca, dok su optuženom N. R. i optuženom S. D. na temelju članaka 47. i 48. OKZRH izrečene uvjetne osude, time da je optuženom N. R. na temelju članka 196. stavka 1. utvrđena kazna zatvora u trajanju dva mjeseca s rokom kušnje u trajanju jedne godine, a optuženom S. D. je na temelju članka 196. stavka 2. uz primjenu članaka 38. i 39. OKZRH utvrđena kazna zatvora u trajanju četiri mjeseca s rokom kušnje u trajanju dvije godine.

I Kž 717/00-5

Optuženom F. M. i optuženom T. M. je u izrečene kazne zatvora na temelju članka 45. OKZRH uračunato vrijeme koje su proveli u pritvoru - optuženi F. M. od 3. listopada do 22. studenog 1996. godine, a optuženi T. M. od 3. do 30. listopada 1996. godine.

Na temelju članka 196. stavka 7. u vezi s člankom 64. stavkom 3. OKZRH od optuženih F. M., T. M. i optuženog N. R. oduzeta je opojna droga marihuana u količinama od 1.070,00 grama, 64,44 grama te 101,84 grama.

Na temelju članka 79. i 80. OKZRH od optuženog F. M. oduzeta je imovinska korist u iznosu 400,00 kuna i 2.700 DEM, time da mu je naloženo uplatiti kunsku protuvrijednost iznosa 2.700 DEM po tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, od optuženog T. M. oduzeta je imovinska korist u iznosu 750,00 kuna i 20 USD, a od optuženog S. D. oduzeta je imovinska korist u iznosu 100,00 kn.

Na temelju članka 90. stavka 1. Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" broj 52/91., 38/93. i 28/96.) svim je optuženicima naloženo solidarno platiti trošak krivičnog postupka u iznosu 190,40 kn i svakom paušalnu svotu troška krivičnog postupka u iznosima od po 1.000,00 kn.

Istom presudom optuženi N. R. je na temelju članka 350. točke 3. Zakona o krivičnom postupku oslobođen od optužbe da bi počinio krivično djelo iz članka 196. stavka 2. OKZRH.

Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi F. M. po branitelju, odvjetniku R. B., zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni izricanjem ovom optuženiku blaže kazne.

Optuženi T. M. je po branitelju, odvjetniku M. I., podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenoj sankciji te oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da se ista preinači na način da se ovom optuženiku izrekne uvjetna osuda.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Spis je, u skladu s odredbom članka 360. stavka 1. Zakona o krivičnom postupku, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenice glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nade Kolak-Parfenjuk, a u odsutnosti optuženog T. M. i njegovog branitelja, odvjetnika M. I., koji su o sjednici uredno izviješteni.

Žalbe nisu osnovane.

Žalbenu osnovu bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz članka 354. stavka 1. točke 11. Zakona o krivičnom postupku optuženi T. M. obrazlaže navodeći da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dati razlozi da su proturječni i da nisu u suglasnosti s iskazima svjedoka saslušanima tijekom dokaznog postupka niti obranama optuženika te da je izreka presude u suprotnosti sa sadržajima zapisnika.

I Kž 717/00-5

Suprotno ovim žalbenim navodima, sud prvog stupnja dao je jasne i potpune razloge o svim odlučnim činjenicama koji međusobno ne proturječe. Također ne postoji niti proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i samih tih isprava, a u odnosu na navod o nesuglasnosti razloga presude s iskazima svjedoka valja samo istaknuti da tijekom dokaznog postupka na glavnoj raspravi nije ispitan niti jedan svjedok, a nisu niti pročitani zapisnici o ispitivanju svjedoka iz istrage, pa ne može biti niti govora o proturječju između razloga presude i iskaza svjedoka. Također se ne može govoriti niti o „suprotnosti izreke presude sa sadržajima zapisnika“ (ovakav navod žalbe zapravo upućuje na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu je nastavno izloženo).

U žalbi optuženog T. M. također se navodi da sud prvog stupnja, navodeći koje je dokaze proveo, nije naveo iskaze svjedoka koje je saslušao niti koje je pročitao, da nije naveo niti dokazne prijedloge koje nije usvojio niti je obrazložio zašto to nije učinio, te da nije analizirao niti jedan iskaz svjedoka, niti je te iskaze smatrao vrijednim obrazložiti kao ni razlike između obrana i iskaza svjedoka.

Međutim, ponovno valja istaknuti da na glavnoj raspravi nisu ispitani nikakvi svjedoci, a nisu niti pročitani zapisnici o ranijim ispitivanjima svjedoka (iz istrage), pa, budući da se presuda u skladu s odredbom članka 337. stavka 1. Zakona o krivičnom postupku može temeljiti samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi, nije bilo moguće niti u obrazloženju presude analizirati niti ocijeniti te iskaze odnosno zapisnike. Pritom se napominje da je sud prijedlog zastupnika optužbe da se ti zapisnici pročitaju (o kojem prijedlogu se i branitelj optuženog T. M. očitovao na način da smatra da „ne postoji potreba da se pročitaju iskazi predloženih svjedoka, obzirom da njegov branjenik priznaje radnje za koje je optužen, tako da ne postoji potreba čitanja iskaza tih svjedoka koji tvrde da im on nije prodao drogu„ - strana 10 zapisnika o glavnoj raspravi od 16. lipnja 2000. godine - list 187 spisa) odbio kao nevažan, a niti iz žalbenih navoda ne proizlazi koje bi se to sporne okolnosti čitanjem ovih zapisnika imale utvrditi.

Zbog iznesenog nije ostvaren razlog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz članka 354. stavka 1. točke 11. Zakona o krivičnom postupku.

Optuženi T. M. u žalbi tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer da nije dokazano da je on od optuženog F. M. kupio 400 grama marihuane, već da je tu drogu kupio u manjim količinama o kojima je iskazao u svojoj obrani te da je sud o količinama ove droge koju je on kupovao od optuženog F. M. zaključivao na temelju obrane ovog optuženika, iako on nije znao reći koje količine marihuane je prodao optuženom T. M.. Također navodi da on (optuženi T. M.) svoju obranu nije mijenjao tijekom postupka, da je priznao počinjenje djela pa nije imao nikakvog razloga ublažavati svoju kaznenu odgovornost, pa da je sud prvog stupnja trebao prihvatiti njegovu obranu, a ne obranu optuženog F. M..

Suprotno ovakvim žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio činjenično stanje i za svoja utvrđenja dao je jasne i valjane razloge koje stoga prihvaća i ovaj sud. Naime, u obrazloženju pobijane presude uspoređene su obrane optuženog F. M. i optuženog T.M., kako u cijelosti, tako i u onim dijelovima u kojima se one razlikuju. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je istinita upravo obrana optuženog F. M. koji je decidirano opisao i prodaje marihuane optuženom T. M., navevši da mu je 1995. godine u pet navrata prodao marihuanu za iznose od 50,00 do 100,00 kn, a u dva navrata po 100 g marihuane za 3 do 4 DEM po gramu, kao i da je od marihuane koju je uzgojio 1996. godine

I Kž 717/00-5

prodao je optuženom T. M. dva puta po 100 grama droge, za 4-5 DEM po gramu. Ovakav određeni iskaz optuženog F. M. očigledno opovrgava navode iz žalbe optuženog T. M. da F. M. „nije znao niti mogao reći ništa u pogledu točnih količina.“ Optuženi T. M. je, s druge strane, prilikom ispitivanja u istrazi priznao kupnju od optuženog F. M. 100 grama marihuane 1995. godine, kao i kupnju 200 grama ove droge 1996. godine, ali je na glavnoj raspravi izmijenio obranu, navevši da je od optuženog F. M. tijekom 1995. i 1996. kupio samo 200 g marihuane. Sud prvog stupnja je otklonio ovakvu obranu optuženog T. M. kao neistinitu, opravdano ocijenivši da je optuženi F. M. tijekom cijelog postupka dosljedno iskazivao o svojim radnjama kojima je teretio prvenstveno samog sebe, dok je optuženi T. M. mijenjao obrane, očigledno s namjerom umanjenja svoje kaznene odgovornosti, pa ne može biti niti govora o tome da bi njegova obrana bila, kako se to u žalbi tvrdi „jasna i nedvojbena i … jedini vrijedan dokaz u ovoj presudi.“

Ovaj žalitelj žalbeni navod nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja obrazlaže tvrdnjom da je sud prvog stupnja „nesaslušanjem svih svjedoka i neprovođenjem svih predloženih dokaza propustio utvrditi činjenično stanje u cijelosti“ te da je „barem količine koje su sporne (…) mogao utvrditi daleko preciznije i točnije.“ Međutim, u žalbi se ne navodi koji bi svjedoci mogli iskazivati o okolnostima prodaje od strane optuženog F. M. optuženom T. M. određenih količina droge, a niti iz cjelokupnog spisa nije vidljivo da bi, osim njih dvojice, itko drugi imao ikakvih saznanja o takvim prodajama. Zbog toga se i ovakav paušalni prigovor nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje neosnovanim.

Slijedom iznesenog, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalbeni razlog povrede krivičnog zakona optuženi T. M. ne obrazlaže, a ovaj je sud ispitao je li počinjena neka od povreda krivičnog zakona navedenih u članku 355. Zakona o krivičnom postupku te nije našao da bi na štetu optuženika bio povrijeđen krivični zakon. Nisu u pravu optuženici niti kad pobijaju prvostupanjsku presudu zbog odluke o kaznenim sankcijama.

Optuženi F. M. u žalbi zbog odluke o kaznenoj sankciji navodi da je sud prvog stupnja propustio cijeniti njegovu zaposlenost, uredne obiteljske prilike i protek vremena od počinjenja djela do presuđenja. Smatra da su na ovog optuženika djelovali i procesuiranje te pritvor pa da bi blaža kazna ostvarila svrhu kažnjavanja.

Optuženi T. M. u žalbi zbog odluke o kazni navodi da je sve što je počinio plod mladenačke nepromišljenosti i nekritičnosti u postupanju, da nakon počinjenja djela nije došao u sukob sa zakonom, da je zaposlen i pred osnivanjem obitelji, pa da bi i uvjetna osuda ostvarila svrhe izricanja kaznenih sankcija.

Sud prvog stupnja pravilno je optuženom F. M. kao olakotne okolnosti cijenio neosuđivanost i priznanje, a optuženom T. M. još i mladost u vrijeme počinjenja djela, pri čemu je upravo njihovo kajanje koje proizlazi iz priznanja cijenio kao osobito olakotne okolnosti koje su opravdale primjenu instituta ublažavanja kazne.

Međutim, visoki stupanj krivnje ovih optuženika, velika količina opojne droge marihuana koju je optuženi F. M. proizveo radi prodaje i prodavao odnosno velika količina te

I Kž 717/00-5

droge koju je optuženi T. M. kupio radi prodaje, prodavao konzumentima te držao radi prodaje koje su točnije navedene u izreci pobijane presude, dulje razdoblje ovakvih njihovih kriminalne aktivnosti kojima su oni ostvarili više oblika kaznenog djela za koje su proglašeni krivima iz kojih proizlazi visoki stupanj povrede ovim kaznenim djelom zaštićenog dobra, čak niti uz uvažavanje onih olakotnih okolnosti na koje ukazuju žalitelji, ne opravdavaju daljnje ublažavanje kazne optuženicima za počinjenja djela, a pogotovo ne primjenu uvjetne osude kao mjere upozorenja koja se, uz ostale uvjete propisane člankom 46. OKZRH, može izreći za manja društveno opasna djela, kada primjena kazne nije nužna za ostvarenje krivičnopravne zaštite.

Zbog toga i ovaj sud kao sud drugog stupnja nalazi kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci izrečenu optuženom F. M. te kaznu zatvora u trajanju četiri mjeseca izrečenu optuženom T. M. primjerenima i kaznenim djelima koje su ovi optuženici počinili i njihovim ličnostima, te pogodnima za ostvarenje kako opće svrhe izricanja kaznenih sankcija iz članka 4. stavka 2. OKZRH, tako i svrhe kažnjavanja iz članka 31. OKZRH.

Zbog iznesenog se i žalbe optuženika zbog kaznenih sankcija ukazuju neosnovanima. U odnosu na žalbu optuženog T. M. zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi valja istaći da je sud prvog stupnja pravilno na temelju odredbe članaka 79. i 80. OKZRH oduzeo imovinsku koristi koju je ovaj optuženik stekao počinjenjem kaznenog djela za koje je proglašen krivim, a čija visina odgovara zbroju iznosa koje je on, prema vlastitoj obrani, ostvario prodajom opojne droge.

Stoga je neosnovana žalba ovog optuženika zbog oduzimanja imovinske koristi.

Slijedom svega iznesenog valjalo je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih žalitelji pobijaju prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 366. stavka 1. Zakona o krivičnom postupku na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 374. Zakona o krivičnom postupku žalbe optuženog F. M. i optuženog T. M. odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, a kako je i odlučeno u izreci ove presude.

U Zagrebu, 18. svibnja 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.