Rev-434/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 434/14-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz N., F. M., kojeg zastupa punomoćnik A. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice L. K. iz B. i H., Č., koju zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik u S., radi prestanka obveze uzdržavanja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu broj Gžobz - 136/13 od 31. listopada 2013., kojim je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Supetru broj P - 389/08 od 8. veljače 2013., u sjednici održanoj 3. ožujka 2015.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja kojim isti zahtjeva prestanak uzdržavanja određen prema presudi Općinskog suda u Splitu br. P – 370/96 od 12. lipnja 2003. Drugostupanjskim rješenjem potvrđeno je prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere radi privremene zabrane naplate iznosa uzdržavanja određenog navedenom presudom, te tužitelj obvezan naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude i rješenja tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, ujedno postavljajući materijalnopravna i postupovnopravna pitanja koja su prema ocijeni revidenta važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku /"Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP/). Tužitelj predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku presudu i rješenje shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno iste ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je nedopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

- ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

- ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, te

- ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ovog Zakona.

Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U takvoj, tzv. izvanrednoj reviziji stranka u smislu čl. 382. st. 3. ZPP-a treba ne samo određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, već je dužna izložiti i razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Prema odredbi čl. 392.b st. 3. ZPP-a revizija se odbacuje kao nedopuštena ako pravno pitanje zbog kojega je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Kada je riječ o reviziji tužitelja protiv drugostupanjskog rješenja kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere valja reći da je odredbom čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 i 112/12) u postupku osiguranja (a određivanje privremene mjere predstavlja postupak osiguranja) dopuštena samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, u kojoj dakle stranka shodno odredbi čl. 400. st. 3. ZPP-a mora, kako je navedeno, navesti materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora (primjenom odredbe čl. 36. ZPP-a) ne prelazi 200.000,00 kuna, pa nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a. Isto tako, nije riječ o sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a), dok nisu ispunjene niti pretpostavke iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a (da je drugostupanjska odluka donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ovog Zakona).

U navedenom nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje revizije u smislu citirane odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, pa je temeljem odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a istu valjalo odbaciti. Izjavljujući reviziju iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a tužitelj postavlja pitanja: 1. „Da li bivši bračni drug može tužbom tražiti povišenje uzdržavanja kad pravomoćnom presudom nije utvrđeno njegovo pravo na uzdržavanje niti u parnici za razvod braka, niti u posebnoj parnici pozivom na odredbe čl. 218. st. 2. Obiteljskog zakona?“, 2.“Da li nepostojanje pravomoćne odluke o samom pravu bračnog druga na uzdržavanje predstavlja pretpostavku prestanka prava na uzdržavanje (čl. 221. Obiteljskog zakona)?“, 3. „Da li neistinito iznošenje činjenica s ciljem ostvarivanja nepripadne materijalne koristi u vidu ostvarivanja prava na uzdržavanje čine osobu nedostojnom tog prava (čl. 221. Obiteljskog zakona)?“, 4. „Da li nepostojanje pretpostavki za uzdržavanje predviđene čl. 217. Obiteljskog zakona, koje nisu trajale bez prestanka do zaključenja glavne rasprave u parnici za uzdržavanje, predstavljaju pretpostavku prestanka prava na uzdržavanje (čl. 218. u svezi s čl. 221. Obiteljskog zakona.)?“, 5. „Predstavlja li obveza uzdržavanja za osobu koja prima socijalnu pomoć za podmirenje svojih egzistencijalnih potreba i koja je teškog zdravstvenog stanja očitu nepravdu za tog bračnog druga (čl. 219. u svezi s čl. 221. Obiteljskog zakona.)?“ i 6. „Da li je sud nepravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP-a prilikom utvrđivanja koje će činjenice uzeti kao dokazane kada u konkretnom slučaju nije ocijenio savjesno i brižljivo svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i rezultate cjelokupnog postupka, iako je tužitelj u sudski spis dostavio niz dokaza kojima dokazuje osnovanost svojih navoda?“.

U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužitelja na prestanak obveze uzdržavanja razvedenog bračnog druga na činjeničnom osnovu: - da je prema pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Splitu br. P – 370/96 od 12. lipnja 2003. tužitelj obvezan doprinositi za uzdržavanje tuženice iznos u visini od 35% mirovine koju ostvaruje kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, počevši od 18. studenoga 1996., pa ubuduće, te - da u konkretnom slučaju (u smislu odredbi čl. 217. do 221. Obiteljskog zakona - "Narodne novine" broj: 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11 i 61/11) ne postoji ni jedna od pretpostavki za prestanak uzdržavanja (da bi razvedeni bračni drug sklopio novi brak, da živi u izvanbračnoj zajednici s drugom osobom, da bi postao nedostojan uzdržavanja, da bi uzdržavana osoba imala dovoljno sredstava za život iz svoje imovine ili pak svojih prihoda, odnosno da je uzdržavana osoba sposobna za rad). U tom smislu od pitanja navedenih pod br. 1. do 5. ne ovisi odluka u ovom sporu. U ovom dijelu revizija se zapravo svodi na činjenična pitanja konkretnog slučaja, koja ne mogu biti predmetom ispitivanja u revizijskoj fazi postupka, niti se za takva pitanja može uzeti da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a.

Kada je riječ o 6. postavljenom pitanju valja reći da osporena drugostupanjska odluka nije donesena na temelju nekog zauzetog shvaćanja u primjeni odredbe čl. 8. ZPP-a (koje eventualno nije podudarno s nekim drugim shvaćanjem), dok se postavljeno pitanje odnosi na primjenu ove odredbe kod ocjene provedenih dokaza u utvrđivanju konkretnog činjeničnog stanja, za kakvo pitanje (u čemu se i očituje razlika u razlozima zbog kojih se može podnijeti redovna revizija od razloga zbog kojih se može podnijeti izvanredna revizija) se ne može uzeti da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a.

S druge strane, glede revizije tužitelja protiv drugostupanjskog rješenja valja reći da tužitelj u reviziji protiv ovog rješenja nije određeno naznačio pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Slijedom izloženog, kako se postavljena pitanja ne mogu smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, dok tužitelj u odnosu na drugostupanjsko rješenje nije određeno naznačio pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, valjalo je temeljem odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. u svezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 3. ožujka 2015.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.