Rev-604/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 604/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegović kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautz, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmann i Stanislava Plazonić kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja malodobnih A., M. i K. P. koje zastupa otac i zakonski zastupnik Đ. P. iz O., ..., a ovoga zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik iz O., protiv tužene V. J. iz O., ..., koju zastupa punomoćnik H. B., odvjetnik iz O., radi povišenja uzdržavanja, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 22. studenog 1990. br. Gž- 4032/90-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 16. srpnja 1990. br. P-1619/90, u sjednici održanoj dana 3. svibnja 1991.

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostepenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev malodobnih tužiteljica da tužena - njihova majka - doprinosi za uzdržavanje - osim već dosuđenih 10% osobnog dohotka po presudi od 14. ožujka 1990. godine za svaku, tužiteljicu - još po 5% osobnog dohotka, a da su one dužne tuženoj naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.410 konvertibilnih dinara.

Žalbu tužiteljice odbio je drugostepeni sud i potvrdio prvostepenu presudu.

Protiv drugostepene presude tužiteljice su izjavile pravovremeno reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlažu da se preinače nižestepene presude i usvoji u cijelosti tužbeni zahtjev tj. da se tužena obveže na plaćanje doprinosa za uzdržavanje u visini od po 15% osobnog dohotka svakoj tužiteljici.

Odgovor na reviziju nije izjavljen.

Javni tužilac Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Ranijom, navedenom, pravomoćnom presudom (P-481/90-8) tužena je obvezana da doprinosi za uzdržavanje malodobnih tužiteljica od 22. siječnja 1990. godine pa nadalje, po 10% svog osobnog dohotka. Kako su tužiteljice tražile doprinos od 15% dohotka za svaku, to je za razliku bio odbijen tužbeni zahtjev, ali je taj - odbijajući dio presude prvostepenog suda bio ukinut, pa su u nastavku postupka sudovi konačno odbili taj dio tužbenog zahtjeva.

Tužiteljice smatraju da postoje zakonski uvjeti za obvezivanje tužene na plaćanje cijelog utuženog postotka osobnog dohotka i da su sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo kada su ih odbili za taj dio zahtjeva.

Pa nalaženju ovog suda, nižestepene su presude zakonite, valjane i njima nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Ekonomske, materijalne prilike oca tužiteljici,(koji ih čuva i odgaja) su mnogo bolje i povoljnije od istih prilika tužene.

Oboje roditelja tužiteljica živi u drugom braku, te imaju svaki još po jedno mldb. dijete i zaposleni su.

Osobni dohotak oca tužiteljica je bolji (2.898 konvertibilnih dinara) od dohotka tužene (2.760 konvertibilnih dinara), on je vlasnik gornjeg dijela kuće, u naravi četverosobnog stana, sa lokalom koji izdaje u zakup i prima dječji dodatak, u iznosu od 4.808 kon. d. (travanj 1990) dok tužena ne prima dječji dodatak, živi u dvorišnoj sobi s kupaonicom (koju su joj dali njezini roditelji), a dijete joj je bolesno (astmatički bronhitis).

Uzimajući u obzir navedeno okolnosti pravilno su sudovi primjenili odredbe čl. 259. st. 1. i 260. st. 3. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“ br. 19/78, 27/78, 45/89), kad su tuženu obvezali na plaćanje doprinosa uzdržavanja u visini od po 10% njenog osobnog dohotka za svaku tužiteljicu (ukupno 30%) a ne i više, te kad su odbili dio tužbenog zahtjeva tužiteljica, pa je zato reviziju trebalo odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci, na temelju čl. 393. ZPP-a a uz napomenu, da ovaj sud, postupajući po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP-a) nije ustanovio da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 10. ZPP-a.

U Zagrebu, 3. svibnja 1991.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović, v. r.