I Kž-186/2015-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 186/15-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Lidije Grubić Radaković i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. T., zbog kaznenih djela iz čl. 246 st. 2. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11 i 144/12 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 12. siječnja 2015 godine broj K-26/14, u sjednici održanoj 26. siječnja 2016 godine,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. S. T. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašen je krivim opt. S. T. zbog kaznenih djela iz čl. 246 st.1 i 2 KZ/11 činjenično opisanog pod t. 1 i kaznenog djela iz čl. 248 KZ/11 činjenično opisanog pod t. 2 izreke prvostupanjske presude, te mu je za djelo pod t. 1 utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a za djelo pod t. 2 utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, pa je na temelju čl. 51 st. 1 i 2 KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, s tim da mu je po čl. 57 KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se od jedinstvene kazne zatvora na koju je optuženik osuđen izvršava sedam mjeseci, a dio kazne u trajanju od osam mjeseci se neće izvršiti ukoliko u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju čl. 4 st. 1 Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 145/10) i čl. 77 KZ/11 utvrđuje se da

I Kž 186/15-4

novčani iznos od 706.000,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. S. T. ostvario kaznenim djelom iz čl. 246 st. 2 KZ/11, što predstavlja imovinu Republike Hrvatske, te se nalaže optuženiku da ovaj iznos uplati u državni proračun u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

Protiv ove presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i opt. S. T. po braniteljima M. D., S. G. i R. B. odvjetnicima iz Č.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, preinači prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da za svako od kaznenih djela utvrdi dulje pojedinačne kazne zatvora, te da ga osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, preinači prvostupanjsku presudu na način da ga oslobodi od optužbe, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Na temelju čl. 474 st. 1 Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 - odluka Ustavnog suda i 143/12 - dalje i tekstu: ZKP/08) spis je dostavljen na razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalbe nisu osnovane.

Nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da je ostvarena bitna povreda odredba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 t. 11 ZKP/08 s tvrdnjom da je činjenični opis djela pod t. 1 u proturječju s pravnim opisom kaznenog djela iz čl. 246 st. 1 i 2 KZ/11, te da u obrazloženju presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni da su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni . Osnovano je prvostupanjski sud djelo pod t. 1 podveo pod obilježja kaznenog djela iz čl. 246 st. 1 i 2 KZ/11, umjesto pod kazneno djelo iz čl. 337 st.1, 3 i 4 Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06110/07, 152/08 i 57/11- dalje u tekstu: KZ/97) koji je važio u vrijeme počinjenja djela, jer je novi KZ/11 u odnosu na ovo kazneno djelo blaži po optuženika. Pritom je činjenični opis djela u potpunom suglasju s pravnim opisom kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim, pa je sasvim neosnovana tvrdnja žalitelja da je u ovom dijelu ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 t. 11 ZKP/08. Također, nije osnovana žalba s tvrdnjom da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da su razlozi nejasni i međusobno proturječni, čime bi bila također ostvarena bitna povreda odredba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 t. 11 ZKP/08, jer je na osnovi potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud u presudi dao jasne i utemeljene razloge o svim odlučnim činjenicama kako dalje u ovom obrazloženju slijedi.

Nije sporno da je u razdoblju od 7. siječnja do 1. lipnja 2007 godine opt. S. T. bio u svojstvu direktora i osnivača s ovlaštenjima za potpisivanje dokumentacije platnog prometa i

I Kž 186/15-4

raspolaganjem sredstvima sa žiro računa trgovačkog društva „L. S.“ d.o.o., a optuženik ne osporava da je u tom razdoblju sa žiro računa tvrtke preko bankomata podigao 12.000,00 kuna, a također s tog žiro računa prebacio na svoj tekući račun iznos od 694.000,00 kuna, dakle sveukupno iznos od 706.000,00 kuna, kako to proizlazi iz nalaza vještaka za financije i knjigovodstvo. Pritom, obrana optuženika koju on ponavlja u žalbi, sadrži tvrdnju da se radilo o pozajmicama koje su u najvećoj mjeri bile za potrebe poslovanja firme i razvoja tržišta, a ne za njegove privatne potrebe, što je u suprotnosti s nalazom financijsko knjigovodstvenog vještaka utemeljenog na dokumentaciji.

Naime, iz nalaza vještaka proizlazi da poduzetnik u trgovačkom društvu može s poslovnih računa podići gotovinu za potrebe poslovanja, no za takvo podizanje gotovine mora postojati popratna dokumentacija evidentirana u knjigovodstvu tvrtke, što je sasvim izostalo, jer u dokumentaciji knjigovodstva tvrtke nisu postojale isprave kojima bi bila potvrđena svrha podizanja novca na osnovi optuženikovih naloga banci za prebacivanje novca sa žiro računa trgovačkog društva na njegov privatni tekući račun. Optuženik u obrani tvrdi da se radilo o pozajmicama i da je bilo dogovoreno kako će se zaključiti takav ugovor o pozajmicama, ali u jesen 2007 godine F. S. nije htio zaključiti takav ugovor, pa da zato nije bio u mogućnosti vratiti pozajmljeni iznos, što svojim iskazom ne potvrđuje ovaj svjedok, navodeći da nikakva ugovor o pozajmici nije sklopljen, a dopuštajući mogućnost da je optuženik podizao djelomično novac s računa tvrtke za privatne potrebe. U žalbi opet, optuženik tvrdi da je postojao usmeni ugovor o pozajmicama, smatrajući da je takav usmeni dogovor za kojeg nitko od ispitanih svjedoka ne navodi da je bio sklopljen, s obrazloženjem da je takav usmeni ugovor iste važnosti kao i ugovor u pisanom obliku. Takva tvrdnja žalitelja u potpunosti je netočna, jer da bi se isplaćivala pozajmica iz sredstava tvrtke potrebna je vjerodostojna isprava, što bi u ovom slučaju bio ugovor o pozajmici ili neka druga odluka na osnovi koje bi se moglo utvrditi u koju svrhu i u kojem iznosu je novac isplaćen iz sredstva trgovačkog društva.

Stoga je suprotno tvrdnjama u žalbi optuženika, sud prvog stupnja valjano na osnovi provedenih dokaza utvrdio da je opt. S. T. kao odgovorna osoba u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite interesa trgovačkog društva „L. S.“ d.o.o. čiji je bio direktor, te umjesto da se brine o imovinskim interesima trgovačkog društva, prouzročio mu znatnu štetu na način da je sebi pribavio znatnu imovinsku korist u iznosu od 706.000,00 kuna. Na taj način je opt. S. T. svojim činom opisanim pod t. 1 izreke presude ostvario sva obilježja kaznenog djela iz čl. 246 st. 1 i 2 KZ/11, kako je to pravilno pravno označio prvostupanjski sud.

Nedvojbeno je također na temelju nalaza vještaka za financije i knjigovodstvo u prvostupanjskom postupku utvrđeno da u razdoblju od 1. siječnja 2007. do 31. prosinca 2008 godine u trgovačkom društvu „L. S.“ d.o.o. nisu vođene četiri bitne poslovne knjige i to Glavna knjiga, Dnevnik, Knjiga izdanih (izlaznih) računa i Knjiga primljenih (ulaznih) računa. Obranu optuženika da on nije imao nikakve veze s vođenjem poslovnih knjiga, jer su za to bili zaduženi neki drugi uključujući angažirani knjigovodstveni obrt, a što ponavlja u žalbi, osnovano prvostupanjski sud nije prihvatio s obzirom na nespornu činjenicu da je optuženik kao odgovorna osoba bio jedini ovlašten za potpisivanje dokumentacije platnog prometa i raspolaganje sredstvima trgovačkog društva, dakle za vođenje i nadziranje poslovnih knjiga, što mu je naloženo u odredbama čl. 1 do 3. Zakona o računovodstvu ("Narodne novine" broj 109/07). Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud našao u

I Kž 186/15-4

potpunosti utvrđenim da se u činu optuženika opisanom pod t. 2 izreke presude stječu sva bitna obilježja kaznenog djela povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz čl. 248 KZ/11, pa ni u tom dijelu žalba optuženika nije osnovana.

Na žalbe državnog odvjetnika i opt. S. T. u odnosu na odluku o kazni

Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi navodi da je izrečena djelomična uvjetna osuda s utvrđenim pojedinačnim i izrečenom jedinstvenom kaznom preblaga, a niti da je tako izrečena kaznena sankcija preoštra, kako to u žalbi tvrdi optuženik. Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve olakotne okolnosti na strani optuženika (obiteljske prilike, narušeno zdravlje, dosadašnja neosuđivanost) i odsutnost otegotnih okolnosti, pri čemu je imao u vidu težinu svakog od počinjenih kaznenih djela, zbog čega se utvrđene kazne zatvora u trajanju od jedne godine i u trajanju od šest mjeseci, te izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca ukazuju primjerenima svim istaknutim okolnostima i težini djela. Ocjenjujući pravilno da s obzirom na navedene okolnosti postoji visok stupanj vjerojatnosti da optuženik i bez izvršenja cijele kazne neće ubuduće činiti kaznena djela, osnovano je primjenom odredbe čl. 57 KZ/11 izrekao djelomičnu uvjetnu osudu s izvršenjem kazne zatvora u trajanju od sedam mjeseci, a za dio kazne u trajanju od osam mjeseci stavio optuženika na rok provjeravanja od tri godine. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, je stajališta da se ovako izrečenom djelomičnom uvjetnom osudom u ovom slučaju mogu ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja.

Ispitujući povodom žalbe optuženika prvostupanjsku presudu u skladu s odredbom čl. 478 ZKP/08 u dijelu odluke o oduzimanju imovinske koristi, sud drugog stupnja je utvrdio da je ona u potpunosti utemeljena na odredbama čl. 4 st. 1 Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 145/10) i čl. 77 KZ/11, jer je u potpunosti utvrđeno da je optuženik počinjenjem kaznenog djela iz čl. 246 st. 1 i 2 KZ/11 pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu od 706.000,00 kuna, koji iznos ni u jednom dijelu nije do danas namirio, a što je u dovoljnoj mjeri obrazloženo u prvostupanjskoj presudi.

Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 476 st. 1 t. 1 i 2 ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se pazi po službenoj dužnosti, a niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, to je po odredbi čl. 482 ZKP/08 presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 26. siječnja 2016 godine

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Maja Ivanović Stilinović, v. r.

Ranko Marijan, v. r.