Usž-226/2016-16 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVisoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Ivice Kujundžića, predsjednika vijeća, Eveline Čolović Tomić i Mire Kovačić, članova vijeća, te više sudske savjetnice Marine Zagorec, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja V. S. iz Z., kojeg zastupa opunomoćenik H. Č.-B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Republike Hrvatske, Z., radi utvrđivanja građevne čestice, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanog po istom opunomoćeniku, protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1661/14-10 od 29. listopada 2015., na sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2016.
Legislator headnote
AI generatedUsž-226/2016-16 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske: Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, klasa: UP/II-350-05/14-06/1, urbroj: 531-05-2-2-1-14-3 od 21. ožujka 2014., kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grada Z., Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjela za prostorno uređenje, Središnjeg odsjeka za prostorno uređenje, klasa: UP/I-350- 05/13-03/66, urbroj: 251-13-21/117-13-6 od 22. studenog 2013. godine.
Full text
Poslovni broj: Usž-226/16-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Ivice Kujundžića, predsjednika vijeća, Eveline Čolović Tomić i Mire Kovačić, članova vijeća, te više sudske savjetnice Marine Zagorec, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja V. S. iz Z., kojeg zastupa opunomoćenik H. Č.-B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Republike Hrvatske, Z., radi utvrđivanja građevne čestice, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanog po istom opunomoćeniku, protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1661/14-10 od 29. listopada 2015., na sjednici vijeća održanoj 11. veljače 2016.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1661/14-10 od 29. listopada 2015.
Obrazloženje
Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, klasa: UP/II-350-05/14-06/1, urbroj: 531-05-2-2-1-14-3 od 21. ožujka 2014., kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grada Z., Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjela za prostorno uređenje, Središnjeg odsjeka za prostorno uređenje, klasa: UP/I-350- 05/13-03/66, urbroj: 251-13-21/117-13-6 od 22. studenog 2013. godine.
Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbačen je zahtjev tužitelja za utvrđivanje građevne čestice odnosno zemljišta nužnog za redovnu uporabu građevine ugostiteljsko- poslovne namjene, izgrađene na k.č. br. 1403/1 i dijelu 1404 k.o. C. u Z., ...
Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu, kojom zakonitost iste pobija u cijelosti zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Bitnu povredu pravila sudskog postupka tužitelj nalazi u tomu što osporena presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude proturječi razlozima navedenim u obrazloženju iste, a razlozi na koje se prvostupanjski sud poziva su nejasni i u suprotnosti s odlučnim činjenicama između kojih postoji znatno protuslovlje, kao i iz razloga jer postoji znatno protuslovlje između utvrđenja prvostupanjskog suda o sadržaju isprava i izvedenih dokaza u tijeku postupka.
Smatra da prvostupanjski sud nije adekvatno primijenio prvenstveno odredbe članka 7., 8. i 9. Zakona o općem upravnom postupku, te da je, suprotno navodima iz pobijane presude, tuženik tek odlukom po žalbi meritorno odlučio o tužiteljevom zahtjevu za izuzećem službene osobe u prvostupanjskom postupku te je isti odbio, iako takva odluka uopće nije u nadležnosti tog drugostupanjskog tijela. Navodi kako prvostupanjski sud potpuno pogrešno koristi pojam pravnog interesa, kao nužne pretpostavke za utvrđenje tužiteljevog statusa stranke, pri čemu se poziva na odredbe Zakona o općem upravnom postupku koji poznaje tri vrste stranke, aktivnu stranku tj. osobu na čiji je zahtjev pokrenut postupak, pasivnu stranku tj. osobu protiv koje se vodi postupak te uzgrednu stranku ili intervenijenta tj. osobu koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo sudjelovati u postupku.
Tužitelj navodi kako je podneskom od 14. studenog 2013. dostavio svoje očitovanje i dokumentaciju kojom dokazuje postojanje pravnog interesa odnosno svoje stranačke legitimacije, kojom prilikom je naveo da njegova stranačka legitimacija za vođenje ovog postupka ne proizlazi iz zemljišno-knjižnog izvatka za zemljište, već iz druge dokumentacije, i to dopisa tuženika od 12. rujna 2012., pravomoćnog i izvršnog rješenja o izvedenom stanju od 15. listopada 2012. te zaključka Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove od 15. veljače 2013., ali i iz odredaba članka 121. stavka 1. i 4.
Zakona o prostornom uređenju i gradnji, u vezi članka 20. stavka 2. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama. Nadalje, iz cjelokupnog predmeta postupka izdavanja rješenja o izvedenom stanju proizlazi da je upravo tužitelj izgradio opisanu zgradu te da je stoga i izvanknjižni vlasnik iste, koju činjenicu niti ne osporava upisani zemljišno- knjižni vlasnik čestice na kojoj se ta zgrada nalazi-Grad Z., a što ukazuje da je činjenično stanje u ovoj stvari ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Pogrešnu primjenu materijalnog prava tužitelj nalazi u tomu što je prvostupanjski sud u osporenoj presudi pogrešno primijenio odredbe Zakona o prostornom uređenju i gradnji, jer je unatoč činjenici da je postupio sukladno članku 121. stavku 3. toga Zakona, te je uz zahtjev priložio sve zakonom propisane isprave. njegov zahtjev odbijen.
Naime, iako zakonom nije propisana obveza stranke dostaviti dokaz o vlasništvu ili suglasnost vlasnika na provođenje predmetnog postupka, a koji je tužitelj čak i dostavio, to je nametanjem te nepostojeće obveze, na tužiteljevu štetu povrijeđen zakon, a pobijanom presudom pogrešno primijenjeno materijalno pravo. S obzirom na sve navedeno, tužitelj predlaže ovom Sudu da uvaži njegovu žalbu, osporenu presudu poništi te da sam otkloni nedostatke i presudom riješi stvar u korist tužitelja.
Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
Žalba nije osnovana.
Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da prvostupanjski sud pobijanom odlukom nije povrijedio zakon na štetu tužitelja te da je za svoju odluku naveo valjane, argumentirano obrazložene razloge, utemeljene na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.
Naime, prema odredbi članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12. i 152/14.), protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.
Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom. To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama Zakona o upravnim sporovima, a prvostupanjski upravni sud je istu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je osnovano zaključio da tužitelj nema aktivnu legitimaciju na podnošenje zahtjeva za donošenje rješenja o utvrđivanju građevne čestice, jer nema pravni interes za pokretanje takvog postupka.
Pri tomu se prvostupanjski sud osnovano pozvao na odredbu članka 4. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09.), kojom je propisano da je stranka u upravnom postupku fizička ili pravna osoba na zahtjev koje je pokrenut postupak, protiv koje se vodi postupak ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo sudjelovati u postupku.
Prema pak stajalištu ovog Suda, taj pravni interes ne može biti bilo kakav, već mora biti pravni, a to znači da proizlazi iz zakona ili je zakonom zaštićen. Iz rečenog slijedi da je stranka u upravnom postupku svaka osoba o čijem se pravu, obvezi ili pravnom interesu rješava u upravnom postupku. Prava, obveze i pravni interesi proizlaze iz propisa kojima se uređuju pojedine upravne materije, dakle, materijalnih propisa, iz kojeg razloga se pitanje da li neka osoba ima svojstvo stranke mora prosuđivati ne samo prema naprijed citiranoj odredbi Zakona o općem upravnom postupku, nego i prema materijalnom propisu iz kojega za osobu proizlazi određeno pravo, obveza ili pravni interes.
Iz podataka sveza spisa proizlazi da tužitelj nije vlasnik katastarskih čestica od kojih traži formiranje građevne čestice, a što navodima žalbe niti ne osporava, već navodi da stranačku legitimaciju temelji prvenstveno na rješenju o izvedenom stanju, kojim je ozakonjena nezakonito izgrađena zgrada na predmetnim parcelama.
Navedeni prigovor, međutim, nije od utjecaja na drukčije rješenje ove stvari, jer niti rješenje o izvedenom stanju, a niti ostala dokumentacija na koju ukazuje u žalbi, ne daje tužitelju status aktivno legitimirane stranke u ovom postupku. To osobito imajući u vidu i članak 32. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“, broj 86/12.), prema kojem rješenje o izvedenom stanju nema pravnih učinaka na vlasništvo i druga stvarna prava na zgradi za koju je doneseno i zemljište na kojemu je ta zgrada izgrađena. Nisu pravno odlučni niti prigovori kojima tužitelj ukazuje na postupovne povrede, osobito one koje se odnose na izuzeće. Naime, tužitelj i u žalbi ističe da je zahtjev za izuzeće službene osobe prvostupanjskog tijela stavio u žalbi protiv prethodnog prvostupanjskog rješenja, koje je tuženik poništio te je istodobno odlučio o osnovanosti tog žalbenog prigovora, ocijenivši ga neosnovanim. U takvoj pravnoj situaciji tj. u situaciji kada je o zahtjevu za izuzeće odlučeno u žalbenom postupku rješenjem tuženika, prvostupanjsko tijelo više nema mogućnosti nastavno u postupku ponovno odlučivati o izuzeću suprotno odluci tuženika s tim u vezi.
Kraj takvog stanja stvari, Sud ne nalazi osnovanim prigovore tužitelja iz žalbe o nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju te nepravilnoj primjeni materijalnog prava. To tim više što tužitelj pravilnost osporene presude u stvari pobija pozivajući se na iste činjenice i dokaze na koje se poziva i prvostupanjski sud, ali ih drukčije tumači, dajući svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, što nije pravno odlučno za ocjenu zakonitosti osporene presude. Kako, dakle, tužitelj u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, to Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 11. veljače 2016.
Predsjednik vijeća
mr.sc. Ivica Kujundžić, v.r.