Pž-2111/2007-4 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

43. Pž-2111/07-4

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Ćiraković, predsjednice vijeća te Marine Veljak i Nevenke Baran, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika P. d.d. Zagreb, ., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika- protutužitelja F. d.o.o., S. S., O., kojeg zastupa punomoćnica J. Z., odvjetnica u Z., radi isplate iznosa od 435.262,01 kn po tužbi i radi isplate kunske protuvrijednosti iznosa od 39.880,77 EUR po protutužbi, odlučujući o žalbi tužitelja i o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7561/02 od 7. lipnja 2006. te o žalbi tuženika-protutužitelja protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7561/02 od 26. veljače 2004., na sjednici vijeća održanoj 6. listopada 2010.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tuženika-protutužitelja i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7561/02 od 7. lipnja 2006. u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku-protutužitelju platiti tužitelju-protutuženiku u roku od osam dana iznos od 154.012,01 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 24. travnja 2001. do isplate i u točki II. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7561/02 od 7. lipnja 2006. u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 281.250 ,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom i sudi:

Nalaže se tuženiku-protutužitelju F. d.o.o. S. platiti tužitelju-protutuženiku P. d.d. Z. u roku od osam dana iznos od 281.250,00 kn (dvjestoosamdesetjednatisućadvjestopedeset kuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. kolovoza 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. nadalje po stopi od 17% godišnje, a u slučaju promjene eskontne stope, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za osam postotnih poena.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7561/02 od 7. lipnja 2006. u točki III. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku-protutužitelju naknaditi tužitelju-protutuženiku parnični trošak u iznosu od 81.464,00 kn(osamdesetjednatisućačetiristošezdesetčetiri kune), u roku od osam dana.

r i j e š i o j e

I. Odbija se žalba tuženika-protutužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7561/02 od 26. veljače 2004. u točki III.,

IV., V. i VI. izreke.

II. Odbacuje se žalba tuženika-protutužitelja protiv točke I. i II. izreke rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7561/02 od 26. veljače 2004. kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom označenom u izreci Trgovački sud u Zagrebu odlučio je: „I Nalaže se tuženiku-protutužitelju, da tužitelju-protutuženiku plati iznos od 154.012,01 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 24.4.01. do isplate, u roku od 8 dana, dok se tužitelj-protutuženik odbija s viškom tužbenog zahtjeva u iznosu od 281.250,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom kao neutemeljen. II Odbija se tuženik-protutužitelj s protutužbenim zahtjevom da mu tužitelj protutuženik plati iznos kunske protuvrijednosti od EUR 39.880,77 uvećano za pripadajući PDV i zakonsku zateznu kamatu od 29. 9. 2000. godine pa do isplate kao neutemeljen.

III Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 28.600,00 kn, roku od 8 dana.“.

Rješenjem poslovni broj P-7561/02 od 26. veljače 2004. (list 96. spisa) prvostupanjski sud je odredio provođenje dokaza vještačenjem po vještaku Mladenu Šerceru, odredio vještaku zadaću i naložio uplatu predujma za troškove vještačenja. Prema obrazloženju, tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika P. d.d. Z. (dalje u tekstu: P. d.d.) odnosi se na povrat avansa nakon raskida ugovora u iznosu od 154.012,01 kn s kamatom i na isplatu naknade za izgubljenu dobit u iznosu od 281.250,00 kn s kamatom, a protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja F. d.o.o. S. S. (dalje u tekstu: F. d.o.o.) na isplatu ugovorene cijene za izradu alata (kalupa) za izradu kante i poklopca 19 lit. u kunskoj protuvrijednosti od 39.880,77 EUR uvećano za pripadajući PDV i zakonske zatezne kamate tekuće od 29. rujna 2000. do isplate., sve na temelju Ugovora broj 10/2001 kojeg su 1. ožujka 2001. zaključili F. d.o.o. kao izvođač i P. d.d. kao naručitelj (dalje: Ugovor). Na temelju nesporne činjenice da je Ugovor raskinut zbog toga što F. d.o.o. nije ispunio svoju obvezu, prvostupanjski sud je zahtjev P. d.d. za povrat uplaćenog avansa u iznosu od 154.012,01 kn s kamatom tekućom od 24. travnja 2001. do isplate ocijenio osnovanim, no njegov zahtjev za isplatu izgubljene dobiti u iznosu od 281.250,00 kn odbio kao neosnovan, utvrdivši da tužitelj ničim nije niti pokušao dokazati izgubljenu dobit, nego da je na temelju članka 4. Ugovora zahtijevao po svakom alatu kojeg tuženik nije kvalitetno izradio iznos od 25.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti. Protutužbeni zahtjev sud je odbio kao neosnovan jer alati za kantu s poklopcem nisu ispravni, jer pri postavljanju poklopca na kantu dolazi do deformacije kante i prolijevanja tekućine, što znači da tuženik- protutužitelj nije ispunio svoju obvezu.

Tužitelj P. d.d. je protiv prvostupanjske presude u točki I. u odbijajućem dijelu i u točki III. (rješenje o naknadi parničnog troška) podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi ukazuje na odredbu Ugovora prema kojoj „naručilac ima pravo obračunati isporučiocu naknadu za izgubljenu dobit u kunskoj protuvrijednosti od 25.000,00 DEM po alatu, koja mora biti plaćena od strane isporučioca u roku od 20 dana od dana raskida Ugovora“ ističući da ju je sud pogrešno pročitao i slijedom toga pogrešno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, u daljnjem tekstu:

ZOO). Ističe da se radi o precizno ugovorenom iznosu ugovorne kazne koja je ugovorena sukladno odredbama ZOO-a, slijedom čega smatra da nije potrebno dokazivati da li je i koliku je dobit izgubio. Vezano za neosnovano odbijanje tog dijela tužbenog zahtjeva pobija i odluku o parničnom trošku. Traži naknadu troška žalbe u iznosu od 7.625,00 kn. Tuženik F. d.o.o. je podnio pravovremenu žalbu pobijajući navedenu presudu u točki I. izreke u dijelu kojim mu je naložena isplata iznosa od 154.012,01 kn s kamatom te u točki II. i III. izreke, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Smatra da neke odlučne činjenice nisu utvrđene a da su neke pogrešno utvrđene. Tako tvrdi da sud nije utvrdio da je Ugovor broj 10/2001 od 1. ožujka 2001. sklopljen umjesto raskinutog Ugovora broj 03-2000 od 4. veljače 2000. pa da stoga ova dva ugovora imaju djelomično identični predmet, da sud nije utvrdio da su predmet Ugovora broj 03-2000 od 4. veljače 2000. osim izrade alata za brizganje polimera za ovalnu kantu i poklopac 19 lit. i matrice za 15 lit. po cijeni od 36.000,00 DEM tako da je ukupna cijena po tom Ugovoru 140.000,00 DEM koja je trebala biti plaćena 50% kao avans, koji je tužitelj platio, te nije utvrdio da su predmet Ugovora broj 10/2001 od 1. ožujka 2001. osim izrade alata za brizganje polimera za ovalnu kantu i poklopac 19 lit. u cijeni od 104.000,00 DEM i matrice za 15 lit. po cijeni od 36.000,00 DEM te izrada alata za brizganje polimera za ovalnu kantu po cijeni od 48.000,00 DEM.

Bitnu povredu odredaba parničnog postupka vidi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, što izreka presude proturječi razlozima presude, što u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i što postoji proturječnost između razloga presude o navodima sadržaja isprava i zapisnika u odnosu na same isprave i zapisnike, koje razloge tuženik uopće ne konkretizira nego samo citira sadržaj zakona. Na temelju iznijetog predložio je preinačenje pobijane presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti i prihvaćanjem protutužbenog zahtjeva, podredno vraćanje predmeta u pobijanom dijelu na ponovno suđenje.

Tuženik F. d.o.o. u žalbi protiv presude navodi da pobija i rješenje prvostupanjskog suda od 28. veljače 2004. o određivanju vještačenja. Ovdje prije svega valja primijetiti da u spisu postoji samo rješenje od 26. veljače 2004., kojim je određeno vještačenje, a nema nikakvog rješenja od 28. veljače 2004, pa je tuženik vjerojatno omaškom naveo pogrešan datum. Stoga je ovaj sud pošao od pretpostavke da se radi o rješenju od 26. veljače 2004. koje se nalazi na listu 96. spisa.

Tuženik F. d.o.o. je u odgovoru na žalbu naveo da su tužiteljevi žalbeni navodi netočni.

Žalba tuženika-protutužitelja F. d.o.o. u odnosu na točku I. i II. izreke rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu od 26. veljače 2004. nije dopuštena.

Žalba tužitelja-protutuženika P. d.d. je osnovana.

Žalba tuženika-protutužitelja F. d.o.o. u odnosu na točku I. izreke kojom je naloženo tuženiku-protutužitelju da tužitelju-protutuženiku u roku od osam dana plati iznos od 154.012,01 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 24. travnja 2001. do isplate, na točku II. izreke pobijane presude i u odnosu na točku III., IV., V. i VI. izreke rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu od 26. veljače 2004. nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu i rješenje primjenom odredbe članka 365. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, u daljnjem tekstu: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbama te pazeći po službenoj dužnosti na određene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je našao da je prvostupanjski sud u dijelu točke I. izreke presude koji se odnosi na ugovornu kaznu i u točki III. izreke na utvrđene činjenice pogrešno primijenio materijalno pravo zbog čega je valjalo u tom dijelu presudu preinačiti, dok su presuda u preostalom dijelu i pobijano rješenje pravilni i zakoniti.

U odnosu na žalbu tuženika-protutužitelja F. d.o.o.:

Prema odredbi članka 250. ZOO-a sud će izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

Među strankama je sporno je li tuženik F. d.o.o. tužitelju P. d.d. ispunio svoju ugovornu obvezu, konkretno, je li izradio ispravan alat za ovalnu kantu i poklopac od 19 lit.. Među strankama naime nije sporno da je tuženik F. d.o.o. tužitelju P. d.d. isporučio navedeni alat, ali je sporno je li taj alat ispravan. Radi se o činjenici za čije je utvrđenje potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

Izvođenje dokaza određuje sud rješenjem u kojem će se naznačiti sporna činjenica o kojoj treba izvesti dokaz i dokazno sredstvo (članak 300. stavak 1. ZPP-a).

Rješenjem od 26. veljače 2004. sud je postupio sukladno citiranim odredbama.

Iz spisa je vidljivo da je punomoćnik tuženika F. d.o.o. na ročištu 26. veljače 2004. izričito izjavio da je suglasan s imenom vještaka. Osim toga, kako prema odredbi članka 262. ZPP-a protiv rješenja o određivanju vještaka nije dopuštena žalba, valjalo je tuženikovu žalbu u odnosu na točku I. i II. izreke rješenja od 26. veljače 2004. odbaciti, kako je odlučeno u točki II. izreke ovog rješenja.

U odnosu na dio rješenja od 26. veljače 2004. kojim je vještaku određena zadaća, određen rok za izradu nalaza i mišljenja i naloženo plaćanje predujma za vještačenje (točka III. - VI. rješenja) razloge zbog kojih pobija rješenje prvostupanjskog suda od 26. veljače 2004., kojim je određeno vještačenje, tuženik- protutužitelj nije naveo, a kako je ovaj sud ustanovio da ne postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, žalbu je u tom dijelu na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijano rješenje potvrditi.

Iz obrazloženja presude je vidljivo da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju zaključenog Ugovora broj 03-2000 od 4. veljače 2000. koji je po svojoj pravnoj prirodi ugovor o djelu opisan u članku 600. ZOO-a, kojeg su sporazumno raskinule, utvrdile da je tužitelj P. d.d. uplatio iznos od 70.000,00 DEM u protuvrijednosti u kunama na račun tuženika F. d.o.o. koji iznos je priznat kao avans za novi Ugovor broj 10/2001 kojeg su tužitelj i tuženik zaključili 1. ožujka 2001., također ugovor o djelu. Prvostupanjski sud navodi da je predmet tog ugovora izrada alata za brizganje polimera za ovalnu kantu i poklopac 19 lit., ovalnu kantu 12 lit., poklopac ovalne kante 12 lit. i matričnu stranu alata ovalne kante 15 lit. Prvostupanjski sud utvrđuje da je u članku 3. tog Ugovora dogovorena cijena koštanja alata i to za ovalnu kantu i poklopac od 19 lit. – 104.000,00 DEM, za ovalnu kantu od 12 lit. 48.000,00 DEM, za poklopac ovalne kante od 12 lit. 28.000,00 DEM te za matričnu stranu ovalne kante 15 lit. 36.000,00 DEM. Iz navedenog je vidljivo da su neosnovani navodi tuženika F. d.o.o. o pogrešno odnosno neutvrđenim činjenicama u vezi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Uz to se napominje da tuženik F. d.o.o., osim što neosnovano navodi da prvostupanjski sud nije utvrdio opisane činjenice, nije niti naveo što smatra da iz tih činjenica proizlazi.

Po ocjeni ovog suda niti u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude u dijelu u kojem je napada tuženik, a ni u pobijanoj presudi, koja sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama u dijelu koji pobija tuženik F. d.o.o. nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje on samo paušalno ukazuje, a ni onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Iz presude i iz spisa (list 55. spisa) je vidljivo da je Ugovor broj 3-2000 od 4. veljače 2000. sporazumno raskinut 2. ožujka 2001. te da je uplaćeni iznos u visini kunske protuvrijednosti od 70.000,00 DEM uvećan za pripadajući PDV (337.924,38 kn) priznat kao avans za Ugovor broj 10/2001. U članku 4. Ugovora broj 10/2001 određeno je da alat ovalne kante i poklopca od 19 lit. tuženik treba isporučiti najkasnije do 30. svibnja 2001, da matrična strana alata ovalne kante od 15 lit. treba biti isporučena do 15. lipnja 2001. te da, ako se navedeni rokovi prekorače za više od 15 dana naručilac ima pravo otkazati narudžbu, a isporučilac je dužan u roku od deset dana izvršiti povrat uplaćenih sredstava uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana uplate avansa do povrata. Iz toga proizlazi da je prema volji stranaka ispunjenje u roku bitni sastojak Ugovora. To tuženik F. d.o.o. i ne spori, nego ističe da je što se tiče kalupa za kantu i poklopac od 19 lit. svoju ugovornu obvezu izvršio i to već na temelju Ugovora broj 3-2000 od 4. veljače 2000.

Iz spisa je dalje vidljivo da je tužitelj P. d.d. i nakon proteka roka koji je u članku 4. Ugovora broj 10/2001 od 1. ožujka 2001. određen kao konačni rok zahtijevao ispunjenje Ugovora i time u smislu odredbe članka 125. stavak 2. održao Ugovor na snazi. To proizlazi iz izjave svjedoka Ž. B., direktora P. d.d., 3. rujna 2001. koji je izjavio da su tijekom 2001. godine vezano za sporni alat i njegove nedostatke vođeni razgovori između stranaka radi otklanjanja grešaka kako bi se proizvod mogao plasirati na tržište, što dokazuje i dokumentacija na listu 38., 39. i 92. spisa. Budući da tuženik F. d.o.o. nije nikad ispravio greške kao što je obećavao, svjedok je iskazao da mu nije preostalo drugo nego raskinuti Ugovor, što je učinio pisanim izjavama od 21. lipnja 2002. zbog neisporuke ovalne kante i poklopca od 19 lit. i 12. srpnja 2002. zbog neisporuke matrične strane alata ovalne kante od 15 lit. (list 4. i 5. spisa).

Prema odredbi članka 125. stavak 2. ZOO-a i onda kad ispunjenje obveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku vjerovnik može održati ugovor na snazi, ako nakon isteka roka, bez odgađanja, obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora. Kada je vjerovnik zahtijevao ispunjenje pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor (članak 125. stavak 3. ZOO-a), kao što je tužitelj P. d.d. i učinio. Tuženik F. d.o.o. nije osporio tužiteljevu tvrdnju da nije uopće izradio matričnu stranu alata ovalne kante od 15 lit., ali je ustvrdio da je tome razlog činjenica da je tužitelj P. d.d. taj posao odgodio, što nije dokazao.

Tijekom postupka tuženik je ustvrdio da među strankama nije bilo ugovoreno da spoj kante i poklopca bude nepropustan, a kako je vještak našao da su kanta i poklopac svaki pojedinačno kvalitetni, smatra da je ispunio svoju obvezu. Tužitelj P. d.d. smatra taj navod apsurdnim jer se u kantu pakira tekuća boja. Odgovarajući na taj prigovor, vještak je naglasio da je utvrdio da pri postavljanju poklopca na kantu dolazi do deformacije kante uslijed nepodudaranja dimenzija kante i poklopca, što znači da treba doraditi ili kalup za kantu ili kalup za poklopac, kako bi bili funkcionalni. Radi razjašnjenja nalaza i mišljenja vezano za opisane primjedbe vještak je saslušan i na ročištu za glavnu raspravu. Prvostupanjski sud je na temelju iscrpnog nalaza i mišljenja vještaka, koje je prihvatio u cijelosti, utvrdio da, iako su pojedinačno kalupi za kante i poklopac načinjeni prema pravilima struke, kao funkcijski sklop ne odgovaraju jedno drugome, jer se elipse osi kante i poklopca ne poklapaju, što pri zatvaranju dovodi do deformacije kante i ne može se postići nepropusnost spoja te dolazi do prolijevanja tekućine iz kante.

Prema odredbi članka 219. stavak 1. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

Nalaz i mišljenje vještaka prof. dr. M. Š. potvrdio je istinitost tužiteljeve tvrdnje da tuženik nije ispunio svoju obvezu isporukom alata za izradu kante od 19 lit. i poklopca koji joj pripada. Budući da poklapanjem kante poklopcem izrađenim po tuženikovom kalupu dolazi do deformacije kante, po ocjeni ovog suda da je tuženik F. d.o.o. i dokazao svoju tvrdnju da nije bilo ugovoreno da spoj kante i poklopca bude nepropustan, a nije, ta činjenica ne bi bila odlučna jer poklapanjem kante pripadajućim poklopcem ne bi smjelo doći do deformacije kante. Bez obzira na to, stav je ovog suda da ako je riječ o pripadajućem poklopcu kante u kojoj se skladišti i transportira tekućina, što je tuženiku bilo poznato, po logici stvari ne bi trebalo posebno ugovarati da spoj poklopca i kante bude takav da ne dolazi do prolijevanja.

Prema odredbi članka 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Tuženik, na kome je teret dokaza da je ispunio svoju obvezu, nije dokazao niti da bi do nepodudaranja funkcijskog sklopa kanta-poklopac došlo iz nekog drugog razloga tijekom proizvodnje kante i poklopca, a ne iz razloga što se elipse osi kante i poklopca ne poklapaju, što je sve utvrdio vještak u svom nalazu.

Stoga, ovaj sud u cijelosti prihvaća stav prvostupanjskog suda glede mišljenja i nalaza sudskog vještaka i razloge iznijete u obrazloženju prvostupanjske presude. Budući da nije sporno da je Ugovor broj 10/2001 raskinut pisanim izjavama tužitelja od 21. lipnja 2002. zbog neisporuke ovalne kante i poklopca od 19 lit. i 12. srpnja 2002. zbog neisporuke matrične strane alata ovalne kante od 15 lit., dok su u odnosu na izradu alata za kantu i poklopac od 12 lit. obje strane ispunile svoje obveze (F. d.o.o. je na ročištu 14. svibnja 2003. izjavio da je te alate izradio i predao P. d.d. koji mu je to platio), kako nije sporna niti visina uplaćenog avansa niti činjenica da ga je tužitelj tuženiku uplatio u tri navrata - 12. ožujka, 6. travnja i 24. travnja 2001., te činjenica da je u slučaju raskida tog Ugovora prema članku 4. isporučilac dužan izvršiti povrat isporučenih sredstava sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana uplate avansa, koja odredba je u skladu s učincima raskida propisanim u članku 132. stavak 2. ZOO-a, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je zahtjev tužitelja-protutuženika da mu tuženik-protutužitelj plati iznos od 154.012,01 kn s kamatom tekućom od 24. travnja 2001. do isplate osnovan, slijedom čega je žalbu tuženika-protutužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i presudu u točki I. u dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu potvrditi.

Odlučujući o protutužbenom zahtjevu kojim tuženik F. d.o.o. traži naknadu za izradu alata za kantu i poklopac od 19 lit., prvostupanjski sud je, iako je donio pravilnu odluku, primijenivši odredbu članka 262. stavak 1. ZOO-a, pogrešno primijenio materijalno pravo.

Naime, iz navoda u obrazloženju presude proizlazi da je sud protutužbeni zahtjev odbio jer tuženik F. d.o.o. nije ispunio svoju obvezu (nije predao ispravan alat za kantu i poklopac od 19 lit. i za matričnu stranu ovalne kante od 15 lit.), pa nema pravo na ugovorenu naknadu. Neosnovanost tog zahtjeva u ovom slučaju ne proizlazi samo iz činjenice da tuženik F. d.o.o. nije izvršio svoju ugovornu obvezu nego prvenstveno iz činjenice da je ugovor raskinut, u kojem slučaju prema izričitoj odredbi članka 132. stavak 1. ZOO-a stranke više nemaju pravo tražiti ispunjenje ugovorne obveze jer su raskidom ugovora oslobođene svojih obveza, izuzev obveze na naknadu eventualne štete.

No, s obzirom na to da je pravilnom primjenom materijalnog prava i to odredbe članka 132. stavak 1. ZOO-a trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu, na temelju odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a valjalo je žalbu tuženika-protutužitelja odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u točki II. izreke potvrditi.

U odnosu na žalbu tužitelja-protutuženika:

Žalba tužitelja protiv točke I. izreke presude u odbijajućem dijelu je osnovana.

Nepravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je zahtjev tužitelja za isplatu protuvrijednosti iznosa od 25.000,00 DEM po alatu neosnovan zbog toga što tužitelj nije dokazao niti pokušao dokazati izgubljenu dobit nego se samo pozvao na članak 4. Ugovora.

Iz preslike Ugovora na listu 7. - 12. spisa, čiji sadržaj tuženik ne osporava, vidljivo je da su stranke u članku 4. Ugovora ugovorile da naručilac, ako zbog neizvršenja Ugovora otkaže narudžbu ili u slučaju da iz tog razloga dođe do raskida Ugovora, ima pravo obračunati isporučiocu naknadu za izgubljenu dobit u kunskoj protuvrijednosti od 25.000,00 DEM po alatu, koja mora biti plaćena od strane isporučioca u roku od 20 dana od dana raskida ugovora.

Odredbom članka 270. stavak 1. ZOO-a određeno je da vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određenu novčanu svotu ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem (ugovorna kazna).

Odredba članka 4. Ugovora u skladu je s odredbom članka 270. stavak 1. ZOO-a o ugovornoj kazni. U ovoj situaciji tužitelj P. d.d. je mogao zahtijevati ili ugovornu kaznu ili naknadu štete, jer obje imaju odštetnu funkciju. Iz tužbe je vidljivo da se odlučio za ugovornu kaznu, u kojem slučaju ne vrijede pravila za naknadu štete pa ne mora dokazivati niti postojanje niti visinu štete, kao što to smatra prvostupanjski sud. Šteta ne mora niti postojati. U konkretnom slučaju i osnovanost i visina tužiteljevog zahtjeva za glavnicu proizlazi iz Ugovora jer su stranke u slučaju otkaza ili raskida Ugovora zbog neispunjenja predvidjele ugovornu kaznu upravo u iznosu kunske protuvrijednosti iznosa od 25.000,00 DEM po alatu, koja tražbina dospijeva 20 dana od dana raskida Ugovora. Samu visinu ugovorne kazne tuženik nije tijekom postupka osporio, osim što je naveo da bi trebala iznositi 50.000,00 DEM ustvrdivši da matrična strana ovalne kante od 15 lit. nije alat nego dio alata. Po ocjeni ovog suda činjenica da je sporna matrična strana dio alata ne znači da nije alat, što proizlazi iz samog Ugovora čiji je predmet u članku 1. određen kao izrada alata prema specifikaciji iz tog članka, a u kojoj je kao alat za brizganje polimera navedena i „matrična strana alata kante ovalne 15 lit“.

Budući da je sud pravilno utvrdio činjenicu da je Ugovor broj 10/2001 od 2. ožujka 2001. raskinut jer tuženik nije ispunio svoju nenovčanu obvezu iz tog Ugovora, ali je pogrešno na tu činjenicu primijenio materijalno pravo ocijenivši da je na tužitelju teret dokazati da su ispunjene pretpostavke za naknadu štete, koje nije dokazao, a iz spisa je vidljivo da predmet zahtjeva nije naknada štete nego ugovorna kazna, na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a primjenom odredbe članka 270. stavak 1. ZOO-a te odredbe članka 4. tog Ugovora i odredbe članka 17. stavak 1 ZOO-a prema kojoj su sudionici u obveznom odnosu dužni izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje valjalo je prvostupanjsku presudu, u točki I. izreke u dijelu kojim je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatu iznosa 281.250,00 kn odbijen, preinačiti i naložiti tuženiku-protutužitelju da tužitelju-protutuženiku iznos ugovorne kazne plati, i to sa zateznim kamatama.

Kamate se obračunavaju prema propisima koji su na snazi u razdoblju na koje se kamate odnose, pa je tuženik-protutužitelj od 2. kolovoza 2002. do 31. prosinca 2007. prema Uredbi o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj 72/02 i 153/04) dužan platiti zateznu kamatu u visini od 15%, a prema novom Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, dalje: ZOO/05) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006., sukladno članku 29. stavak 2. ZOO/05, od 1. siječnja 2008. dužan platiti kamate u visini od 17% godišnje, a u slučaju promjene eskonte stope, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za osam postotnih poena.

Na temelju odredbe članka 166. stavak 2. te odredbe članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 37/05, 59/07) pobijanu presudu je valjalo preinačiti u točki III. izreke te tužitelju-protutuženiku dosuditi naknadu parničnog troška za sastav tužbe u iznosu od 4.650,00 kn (Tbr. 7. točka 1.), za sastav podneska od 15. veljače 2004. i 8. studenog 2005. po 5.000,00 kn (Tbr. 8. točka 1.), za pristup na ročište 26. veljače 2004. 4.650,00 kn (Tbr. 9. točka 1.), za pristup na ročišta 9. ožujka 2005., 21. prosinca 2005. i 23. svibnja 2006. po 5.000,00 kn, PDV u iznosu 7.889,00 kn, za sastav žalbe iznos od 7.625,00 kn, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 4.710,00 kn, pristojbe na presudu u iznosu od 1.890,00 kn i pristojbe na žalbu u iznosu od 980,00 kn sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 26/03) te iznos od 22.000,00 kn na ime troška vještačenja, što iznosi ukupno 81.464,00 kn.

U Zagrebu 6. listopada 2010.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

BRANKA ĆIRAKOVIĆ, v.r.