I Kž-400/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-400/1998-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić i Neve Šibl, kao članova vijeća i tajnice u odjelu Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. M. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. u svezi st. 1. KZ, odlučujući o žalbama opt. I. M. i opt. Z. M., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 16. lipnja 1998. godine, br. K-23/96., u sjednici održanoj dana 21. veljače 2001. godine, u nazočnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božice Cvjetko,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. I.M. i opt. Z.M., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zadru oglasio je krivim opt. I.M., opt. J.M. i opt. Z.M. zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ, pa su opt. I.M. i J.M. po istom zakonskom propisu, a uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. d) KZ osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine svaki, dok je opt. Z.M. po čl. 24., čl. 109. i čl. 110. Zakona o sudovima za mladež izrečena kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od deset mjeseci.

Po čl. 63. KZ u izrečene kazne optuženicima je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to I.M. od 20. ožujka 1996. godine do 22. ožujka 1996. godine, a opt. J.M. i opt. Z.M. od 19. ožujka 1996. godine do 22. ožujka 1996. godine.

Na temelju čl. 80. st. 1. KZ opt. I.M. izrečena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta jedne automatske puške, a po čl. 122. st. 4. ZKP (u presudi je napisano KZ, očito pogreškom) oslobođeni su od dužnosti naknade troškova kaznenog postupka u cijelosti.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. I.M. putem svoga branitelja V.M., odvjetnika iz Z., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Opt. Z.M. podnio je žalbu putem svoga branitelja F.B., odvjetnika

iz Z., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povreda kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno podredno da se presuda preinači i optuženik oglasi krivim za kazneno djelo iz čl. 217. st. 3. KZ, te da mu se izrekne blaža sankcija, kazna maloljetničkog zatvora u kraćem trajanju.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, nakon razgledanja spisa, dostavio je sudu pisani podnesak 3. rujna 1998. godine, br. DOKŽ-874/98. u kome predlaže da se žalba optuženika odbiju kao neosnovane.

Na žalbu opt. I.M.

Bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 9. ZKP/93., žalitelj nalazi u tome što je sud prvog stupnja u pobijanoj presudi iz činjeničnog opisa optužnice ispustio "....oštećenici branio da izađe iz kuće....", te istodobno dodao riječi "....da će je inače ubiti...", na koji način je optužbu prekoračio. Ovaj žalbeni prigovor nije osnovan.

U činjenični opis optužnice državni odvjetnik je optuženicima stavio na teret "....ovoj naredili da uđe u kuću, a potom, dok je I-okr. I.M. oštećenici prijetio automatskom puškom marke "Hecler & Hoch" i branio da izađe iz kuće, II-okr. i III-okr. J. i Z.M. u štali vezali dvoje teladi...", dok sud prvog stupnja činjenični opis mijenja, pa navodi "....dok je I-opt. naredio oštećenici da uđe u kuću držeći pri tom automatsku pušku prema oštećenici, jer da će je inače ubiti, za koje vrijeme su II i III-optuženici vezali dvoje teladi...". Prvostupanjski sud izmijenivši činjenični opis na ovaj način, nije niti prekoračio optužbu, niti povrijedio njezin objektivni indentitet, već ju je samo precizirao, a u činjeničnom opisu su i dalje obuhvaćeni svi bitni elementi bića krivičnog djela koji su obuhvaćeni optužbom, pa se o ovoj bitnoj povredi ne radi.

Daljnje bitne povrede odredaba krivičnog postupka žalitelj vidi u tome što je izreka presude nerazumljiva, a u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima ovisi postojanje inkriminiranog djela. Izreka pobijane presude nije nerazumljiva, iz nje se može pouzdano zaključiti na što se ona odnosi, odnosno što je njome odlučeno, a što se tiče žalbenog osnova koji bi se odnosi na to da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, žalitelj u stvari osporava utvrđene činjenice od strane suda prvog stupnja, čime pobija činjenično stanje, a o čemu će nešto kasnije biti govora.

Stoga nisu ostvarene bitne povrede odredaba krivičnog postupka koje ističe žalitelj, niti je ovaj sud utvrdio postojanje drugih procesnih povreda na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP/93.

U odnosu na činjenično stanje na kojem je utemeljena pobijana presuda između suda prvog stupnja i navoda u žalbi optuženika nije sporno da je optuženik zajedno s još dvojicom optuženika izvršio krađu teladi oštećene M.B., što on i ne poriče, no, smatra da nije počinio krivično djelo razbojništva u sastavu grupe, već bi se moglo raditi o kaznenom djelu teške krađe iz čl. 217. st. 3. KZ, teške krađe iz čl. 126. st. 1. toč. 2. KZRH, a sasma podredno o kaznenom djelu razbojništva, ali ne u sastavu grupe, već iz čl. 127. st. 1. KZRH. Razmotrivši izložene žalbene navode, kojima se u suštini ne iznosi ništa novoga što optuženik nije naveo u svojoj obrani u tijeku postupka (osobito na glavnoj raspravi) i što nije bilo predmetom raspravljanja i ocjene od strane suda prvog stupnja, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, našao je, da optuženik navodima svoje žalbe ni najmanje nije doveo u sumnju razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, jer je sud prvog stupnja u pogledu svih odlučnih činjenica, pa tako i onih koji se odnose na subjektivnu stranu krivičnog djela, a koje se žalbom pokušavaju dovesti u pitanje, u obrazloženju svoje presude naveo uvjerljive i u svemu prihvatljive razloge, na koje se upućuje žalitelj, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

Suprotno žalbenim navodima, koji nemaju uporište u rezultatima dokaznog postupka, sud prvog stupnja svoja utvrđenja i zaključke utemeljio je na svestranoj analizi obrane optuženika, analizi obrana suoptuženika, osobito onih koje su iznijeli u tijeku istrage, savjesnoj ocjeni iskaza svjedoka oštećene M.B., te na takvoj ocijeni dokaznog materijala izveo pravilan zaključak o činjenicama odlučnim za postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti optuženika.

Žalitelj pobija postojanje prethodnog dogovora, navodeći da optuženik nije znao da se u štali oštećene nalaze telci, međutim, prigovor je potpuno neutemeljen kraj suprotne tvrdnje oštećene M.B., koja je navela da je tri dana prije kritičnog događaja upravo ovaj optuženik bio kod nje u kući zajedno sa još dvojicom muškaraca, odvezao je traktor koji joj nije vraćen, dobro mu je bilo poznato da ona ima teliće po koje su i došli kritičnog događaja upravo sa podesnim kamionom - hladnjačom u koju su teliće natovarili i odvezli, a o nekakvom odvojenom postupanju optuženika I.M. u pravcu protupravnog oduzimanja netom pronađene, zatečene teladi, ne može biti ni govora.

Kada je utvrđeno da je optuženik prišao oštećenici s automatskom puškom, te joj kazao da uđe u kuću, jer će je inače ubiti, nije samo pri sebi imao pušku kao opasno sredstvo radi napada ili obrane, već je tu pušku i uporabio prijeteći njome oštećenici da će je ubiti ako ga ne posluša, pa je sud prvog stupnja u takvom ponašanju optuženika pravilno utvrdio postojanje svih bitnih elemenata kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ, a ne kaznenog djela teške krađe iz čl. 217. st. 3. KZ, kako se u žalbi predlaže.

U žalbi se govori i o tome da prijetnja nije bila uporabljena s ciljem savladavanja otpora, već s ciljem da se prekine fizička veza između stvari i osobe kada bi se po mišljenju žalitelja radilo o kaznenom djelu teške krađe iz čl. 126. st. 1. toč. 2. KZRH, međutim, između telića koji su bili u štali i oštećene koja je bila u kući nikakva fizička veza nije postojala, već su tu fizičku vezu uspostavili upravo optuženici gurajući telad u kamion - hladnjaču sa kojim su ih odvezli.

Prema tome, usvajajući u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, je našao, da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom kaznenom predmetu i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon, kada je optuženika oglasio krivim za kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona, a ne za neko drugo kazneno djelo, te se stoga žalba optuženika u tom pogledu ukazuje neosnovanom.

Neutememljena je žalba opt. I.M. i zbog odluke o kazni. Prvostupanjski sud, odlučujući o visini kazne optuženiku je cijenio utvrđene olakotne okolnosti, primijenio je odredbe o ublažavanju kazne, te mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, kao najmanje moguću kaznu za to kazneno djelo, jer je za njega predviđena kazna zatvora od minimalno tri godine, koja se i primijenom odredaba o ublažavanju ne može smanjiti ispod jedne godine, a kako je žalba državnog odvjetnika izostala, ovom sudu je jedino preostalo da izrečenu kaznu potvrdi.

Na žalbu opt. Z.M.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka optuženik vidi u tome što je izreka presude nerazumljiva, te u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama o postojanju kaznenog djela razbojništva u konkretnom slučaju. Osporava se postojanje prethodnog dogovora između ovog optuženika i preostale dvojice optuženika, a to se izvodi iz činjenice što u izreci presude nigdje ne stoji da bi on i J.M. vidjeli da I-optuženik I.M. drži uperenu pušku prema oštećenici.

Ovaj žalbeni prigovor nije utemeljen. Iz izreke presude vidljivo je da se optuženicima stavlja na teret da su postupali nakon prethodnog dogovora, a to se i u obrazloženju presude detaljno obrazlaže da ne postoji bitna povreda na koju se žalitelj poziva da u presudi ne bi bili navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Osim toga, sam optuženik Z.M. je u svojoj obrani u istrazi izjavio da je I-optuženik imao pušku da njom nije prijetio oštenici, već je stajao kod iste na vratima njezine kuće, II-opt. J.M. u obrani iznosi da je I-optuženik držao pušku ispred sebe u pravcu oštećenice i govorio joj da ide u kuću dok sam optuženik I.M. navodi da je vidio da su telad u štali, pa je oštećenici naredio da uđe u kuću, a ako bude izlazila van da će pucati, nakon čega su II i III-opt. vezali telad, a zatim ih utovarili u kamion, pa su potpuno neutemeljene tvrdnje žalitelja da je odluku o oduzimanju teladi donio tek po njihovom zaticanju u štali.

Žalitelj nadalje navodi da je na njegovu štetu povrijeđen zakon jer smatra da je ostvario samo obilježje kaznenog djela teške krađe iz čl. 217. st. 3. KZ, a ne kazneno djelo razbojništva. Kako je I-opt. I.M. uporabio pušku, prijeteći njome oštećenici da će je ubiti, ako izađe iz kuće, a opt. Z.M. postupao je zajednički i u dogovoru sa I i II-optuženikom u njegovim radnjama ostvarena su sva bitna subjektivna i objektivna obilježja bića kaznenog djela razbojništva u sastavu grupe, a ne kaznenog djela teške krađe, kako u svojoj žalbi navodi.

S obzirom na izneseno neutemeljena je žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženik se žali zbog odluke o kazni navodeći da sud u dovoljnoj mjeri nije cijenio činjenicu da je u vrijeme početka rata bio u dobi od 13 godina, u dobi psihičkog i fizičkog sazrijevanja, u međuvremenu se zaposlio u potpunosti socijalno adaptirao što sud nije cijenio prilikom odluke o kazni.

Neosnovana je žalba optuženika i zbog odluke o kazni.

Protivno shvaćanju izloženoj u žalbi optuženika, prema kojem je izrečena kazna prestroga, ovaj Vrhovni sud prihvaća razloge kojima se rukovodio sud prvog stupnja pri odmjeravanju kazne optuženiku za počinjeno djelo. Opravdano je optuženiku cijenjeno kao olakšavajuće da je u vrijeme počinjena kaznenog djela tek navršio 18 godina života, a kao otežavajuće da je već dolazio u sukob sa zakonom, pa mu je osnovano izrekao kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od deset mjeseci, koja kazna je primjerena i kojom će se i po mišljenju ovog Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, ostvariti svrha kažnjavanja koja se očekuje.

U izrečenu kaznu optuženicima je pravilno uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to: opt. I.M. od 20. do 22. ožujka 1996. godine, a opt. Z.M. od 19. do 22. ožujka 1996. godine.

U Zagrebu, 21. veljače 2001.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.