I Kž-54/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 54/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. Novoselec Petra, kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike i mr. Frančula Rudolfa, kao članova vijeća i savjetnika Vinja Ileane, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. R.V., zbog kriv. djela iz čl. 37. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Karlovcu od 16. prosinca 1993. godine br. K-130/93, u sjednici održanoj 1. veljače 1995. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.B.,

p r e s u d i o j e :

U povodu žalbe opt. R.V., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela, te se izriče da je opt. R.V. djelom opisanom u izreci presude suda prvog stupnja počinio krivično djelo nehatnog prouzrokovanja smrti iz čl. 37. KZRH i po istom zakonskom propisu osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci.

Odbija se kao neosnovana žalba opt. R.V., te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. R.V. zbog kriv. djela iz čl. 155. st. 4. u vezi čl. 146. st. 4. KZRH, te je po čl. 155. st. 4. KZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Po čl. 90. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova krivičnog postupka.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik iz svih žalbenih osnova iz čl. 353. ZKP, a u stvari zbog povrede krivičnog zakona, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predložio da se pobijana presuda preinači izricanjem uvjetne osude, odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba optuženika nije osnovana, ali ispitujući pobijanu presudu i po službenoj dužnosti u okviru propisa iz čl. 366. st. 1. toč. 2. ZKP, ovaj sud je ustanovio da je ostvarena povreda krivičnog zakona na štetu optuženika.

Optuženik je u žalbi istakao da se žali zbog svih žalbenih osnova iz čl. 353. ZKP, ali žalbenu osnovu bitne povrede odredaba krivičnog postupka uopće nije obrazložio, a ovaj sud drugog stupnja, ispitujući po službenoj dužnosti postojanje povreda iz čl. 366.st. 1. toč. 1. ZKP, takvih povreda nije našao. Nije u pravu optuženik niti kada u žalbi ističe da je činjenično stanje u ovom krivičnom predmetu nepotpuno utvrđeno, jer je sud prvog stupnja na temelju okolnosne obrane samog optuženika, te iskaza svjedoka Č.D. i C.N., zapisnika o očevidu i zapisnika o obdukciji utvrdio sve relevantne činjenice, odnosno pravilno utvrdio da je optuženik kritične zgode razgledao pušku snajper, a da prethodno nije provjerio da li se u cijevi nalazi metak, te da je u trenutku kada je cijev puške bila okrenuta prema oštećeniku C.T. pritisnuo obarač, uslijed čega je došlo do opaljenja metka i povrijeđivanja oštećenika, od kojih povreda je ovaj odmah i umro, a optuženik niti u žalbi ne ukazuje koje bi činjenice i kojim dokaznim sredstvima trebalo još utvrditi.

Što se pak tiče navoda žalbe o zabrani provjeravanja u vojsci da li se u cijevi puške nalaze meci, treba reći da za takvu tvrdnju optuženika nema uporišta u vojnim propisima, pa niti sama žalba ne iznosi o kojem bi se konkretnom vojnom propisu radilo. Upravo optuženik je bio taj koji nije smio uzimati i razgledavati tuđu pušku koja nije bila njegovo osobno naoružanje.

Optuženik je u žalbi istakao i povredu krivičnog zakona, time da on smatra kako je sud prvog stupnja trebao utvrditi da je on počinjeno djelo ostvario s nesvjesnim nehatom.

Međutim suprotno žalbi, kao i utvrđenju suda prvog stupnja, ovaj sud drugog stupnja je ustanovio da je na štetu optuženika povrijeđen krivični zakon kada je on oglašen krivim za teško djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 155. st. 4. u vezi čl. 146. st. 4. KZRH, već da se, pravilno primjenjujući krivični zakon, u ovom slučaju radi o krivičnom djelu nehatnog prouzrokovanja smrti iz čl. 37. KZRH.

Naime kako iz izreke pobijane presude, a i iz njenih razloga proizlazi da je sud prvog stupnja našao da je cijev puške u trenutku opaljenja bila okrenuta samo prema oštećeniku C.T., pa imajući dakle to u vidu, kao i da prema utvrđenjima suda prvog stupnja radnjama optuženika nije stvorena konkretna opasnost za druge osobe, to ne proizlazi da bi se ovdje radilo o izazivanju opasnosti za život ljudi i označenom krivičnom djelu, već o krivičnom djelu nehatnog prouzrokovanja smrti iz čl. 37. KZRH, kod kojeg je optuženik neopreznim razgledavanjem i rukovanjem snajperskom puškom iz nehata prouzročio smrt oštećenika. Optuženik je prilikom držanja i razgledavanja puške bio dužan upotrijebiti svu dužnu pažnju, te voditi računa o opasnosti koja proizlazi iz rukovanja vatrenim oružjem (koja mu je kao odraslnoj osobi i vojniku očito bila poznata), a s kojom puškom on osim toga nije bio ni zadužen, niti je prethodno provjerio da li je puška zakočena i da li se u cijevi nalazi metak, pa kako je u posljedici djela došlo do realizacije upravo one opasnosti koju je on bio dužan predvidjeti, iz nehata je prouzročio smrt drugog, te ostvario obilježja krivičnog djela iz čl. 37. KZRH.

Kako je krivično djelo nehatnog prouzrokovanja smrti lakše krivično djelo od onog za koje je pobijanom presudom optuženik oglašen krivim, trebalo je u povodu optuženikove žalbe, po službenoj dužnosti (jer on u obrazlaganju žalbene osnove povrede krivičnog zakona ne ukazuje na kvalifikaciju po čl. 37. KZRH) preinačiti pobijanu presudu i optuženika oglasiti krivim za kriv. djelo iz čl. 37. KZRH.

Imajući u vidu izmijenjenu pravnu oznaku djela, kao i sve po sudu prvog stupnja utvrđene okolnosti od kojih zavisi odmjeravanje kazne, te uz uvažavanje osobnih i obiteljskih prilika optuženika, na koje on upire i u žalbi, trebalo je optuženiku izreći i nešto blažu kaznu, odnosno u trajanju od deset mjeseci, ali nema opravdanja za izricanje još blaže krivične sankcije (uvjetne osude) kako se to predlaže žalbom.

Iz svih iznesenih razloga trebalo je u povodu podnesene žalbe odlučiti i presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 1. veljače 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana, v.r.

dr. Novoselec Petar, v.r.

I Kž 54/94

Suglasnost ovog prijepisa

s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)