Pž-2207/2011-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVisoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednika vijeća, Alice Pelicarić, suca izvjestitelja i Gorane Aralice Martinović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. D. S., Z., kojeg zastupa punomoćnik P. F., odvjetnik u Z., protiv tuženika LJ. K. iz Z., vl. obrta Z., kojeg zastupa punomoćnik Mr. sc. Z. Z., odvjetnik u Z., radi povrede autorskog i srodnih prava i isplate iznosa od 14.422,69 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-381/10 od 3. prosinca 2010., u sjednici vijeća održanoj 20. studenog 2013.
Legislator headnote
AI generatedPž-2207/2011-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske: Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11-pročišćeni tekst i 25/13; u daljnjem tekstu: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pravilna i zakonita.
Full text
72. Pž-2207/11-3
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednika vijeća, Alice Pelicarić, suca izvjestitelja i Gorane Aralice Martinović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. D. S., Z., kojeg zastupa punomoćnik P. F., odvjetnik u Z., protiv tuženika LJ. K. iz Z., vl. obrta Z., kojeg zastupa punomoćnik Mr. sc. Z. Z., odvjetnik u Z., radi povrede autorskog i srodnih prava i isplate iznosa od 14.422,69 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-381/10 od 3. prosinca 2010., u sjednici vijeća održanoj 20. studenog 2013.
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-381/10 od 3. prosinca 2010.
Obrazloženje
Presudom poslovni broj P-381/10 Trgovački sud u Splitu zabranio je tuženiku priopćavati javnosti autorska glazbena djela hrvatskih i stranih autora, snimke izvedbi umjetnika izvođača i snimke sadržane na fonogramima za koje ne posjeduje odobrenje udruge nositelja prava iz čl. 157. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u njegovim ugostiteljskim objektima caffe baru E. i C. (točka I. izreke), naložio je tuženiku platiti tužitelju iznos od 16.422,69 kn sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose pobliže navedene u izreci presude (točka II. izreke) te je naložio tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 5.960,00 kn.
Protiv te presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. U bitnome navodi kako se u tuženikovim ugostiteljskim objektima glazba pušta putem juke boxa koji su u vlasništvu D. K. vl. obrta P. koji uredno podmiruje sva potrebna zakonska davanja tužitelju a što proizlazi iz potvrde Udruge priređivača zabavnih igara od 14. svibnja 2010. u kojoj se potvrđuje da P. uredno podmiruje sve obveze postavljača vezane uz reprodukciju MPR glazbe putem MP3 juke box-a. Međutim, prvostupanjski sud nije uzeo u obzir tuženikove navode iz kojih proizlazi da su sva davanja plaćena zbog čega je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Predlaže preinačiti pobijanu odluku, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Žalba nije osnovana.
Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11-pročišćeni tekst i 25/13; u daljnjem tekstu: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pravilna i zakonita.
Predmet spora je zaštita autorskog prava autora te srodnih prava umjetnika izvođača i proizvođača fonograma zabranom njihove daljnje povrede i plaćanjem naknade za korištenje predmeta zaštite u tuženikovim ugostiteljskim objektima – caffe baru C. i E.
Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je, u skladu s odredbama članka 179. u vezi s odredbama čl. 160. st. 4. i čl. 162. st. 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima („Narodne novine“ broj 167/03 i 79/07; u daljnjem tekstu: ZAPSP), obvezao tuženika na plaćanje naknade za javno korištenje autorskih glazbenih djela.
Iz spisa i obrazloženja pobijane presude proizlazi kako tuženik u konkretnom slučaju ne osporava činjenicu javnog korištenja glazbe u svojim ugostiteljskim objektima budući da je već u odgovoru na tužbu (kao i u predmetnoj žalbi) učinio nespornom činjenicu kako se u njegovim ugostiteljskim objektima nalaze juke box-ovi putem kojih se emitira glazba. Međutim, tuženik pogrešno smatra da nije obveznik plaćanja naknade za korištenje predmeta zaštite, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.
Naime, vlasnik juke boxa ima odobrenje za reproduciranje u skladu s odredbama čl. 19. ZAPSP-a ali ono ne sadržava odobrenje za javno priopćavanje glazbenih djela u smislu odredaba čl. 21. ZAPSP-a, kako to pogrešno smatra tuženik. Plaćena naknada za reprodukciju MP3 glazbe odnosno naknada za presnimavanje nosača zvukova koji se koriste u digitalnim MP3 juke boxovima ne sadrži i naknadu za javno priopćavanje glazbenih djela. Tuženik je dozvolio takvo javno priopćavanje glazbe putem glazbenih aparata koji se u njegovom prostoru nalazi, a da istovremeno nije postojalo odobrenje za javno korištenje predmeta zaštite u prostoru. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju naknadu za takvo korištenje.
To i iz razloga što je pravna ili fizička osoba koja omogući korištenje svog prostora drugoj osobi koja u tom prostoru koristi predmete zaštite, dužna provjeriti ima li ta druga osoba odgovarajuće odobrenje za korištenje predmeta zaštite. Ako pravna ili fizička osoba omogući korištenje svog prostora osobi koja nema odgovarajuće odobrenje za korištenje predmeta zaštite, a znala je ili je morala znati da će se u tom prostoru koristiti predmeti zaštite, solidarno odgovara za isplatu odgovarajuće naknade za korištenje predmeta zaštite (čl. 160. st. 4. ZAPSP-a).
Navedenom odredbom propisana je obveza osobama koje obavljaju profesionalnu djelatnost (ugostiteljima i sl.) da prilikom iznajmljivanja svog prostora provjere ima li osoba kojoj iznajmljuju prostor odgovarajuće odobrenje za izvođenje autorskih djela, ako se iz svih okolnosti slučaja može zaključiti da će ta osoba izvoditi autorska djela. U tom slučaju, takva osoba odgovara i za plaćanje naknade za iskorištavanje predmeta zaštite solidarno s osobom koja je neovlašteno iskorištavala predmete zaštite ako propusti provjeriti ima li ta druga osoba odobrenje za iskorištavanje autorskih djela, koje izdaje udruga za kolektivno ostvarivanje prava, odnosno ako postoje druge okolnosti iz kojih proizlazi da je ta osoba znala ili morala znati da će se u njezinom prostoru iskorištavati predmeti zaštite.
Uzevši u obzir navedeno, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe čl. 179. u vezi s odredbama čl. 160. ZAPSP-a kada je u točki II. izreke pobijane presude tuženika obvezao na isplatu naknade zbog neovlaštenog korištenja autorskog djela i predmeta zaštite srodnih prava. Samom činjenicom javnog korištenja autorskih glazbenih djela i predmeta zaštite srodnih prava, za tuženika je, po samom zakonu, nastala obveza plaćanja naknade (čl. 13. st. 3. ZAPSP-a). Ako naknada za javno korištenje glazbenih djela nije utvrđena ugovorom između udruge za kolektivno ostvarivanje prava autora i korisnika predmeta zaštite – kao u konkretnom slučaju, naknada se plaća prema cjeniku udruge za kolektivno ostvarivanje prava (čl. 162. st. 2. ZAPSP-a).
Tužitelj je kao udruga autora odredio kriterije za plaćanje naknade za javno korištenje autorskih glazbenih djela, snimaka izvedbi umjetnika izvođača i snimaka sadržanih na fonogramima u skladu s Pravilnikom o naknadama za javnu izvedbu i priopćavanje javnosti glazbenih djela („Narodne novine“ broj 80/92 i 1/97), Pravilnikom o naknadama za iskorištavanje snimljenih izvedbi umjetnika izvođača („Narodne novine“ broj 1/97) i Pravilnikom o naknadama za iskorištavanje fonograma („Narodne novine“ broj 116/00), koje je prvostupanjski sud pravilno primijenio prilikom određivanja visine naknade.
S obzirom na to da tuženik nije dokazao da je naknadno uskladio svoje postupanje sa zakonskom obvezom ishođenja odobrenja za javno korištenje tih djela od tužitelja, to je prvostupanjski sud pravilno i zakonito postupio kada je u točki I. izreke pobijane presude zabranio tuženiku daljnju povredu autorskog i srodnih prava u smislu odredaba čl. 177. ZAPSP-a kojima je propisano da nositelj autorskog i srodnih prava čije je pravo povrijeđeno može zahtijevati prestanak povrede i zabranu takve ili slične povrede ubuduće, a da bi ostvario to svoje pravo, dovoljno je da se pozove na nj i dokaže da ga tuženik uznemirava.
Pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o troškovima postupka na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, dosudivši ih tužitelju, koji je u cijelosti uspio u parnici, odmjerivši ih u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 37/05 i 59/07; dalje: OT), navodeći pri tom vrijednost svake pojedine radnje kao i visinu pristojbe sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 26/03 - pročišćeni tekst), koje (troškove) tuženik u žalbi konkretno nije ni osporavao.
Uzevši u obzir navedeno, tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, dok u postupanju prvostupanjskog suda nisu uočene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.
U Zagrebu 20. studenog 2013.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
KAMELIJA PARAĆ, v.r.