Rev-339/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 339/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. B. iz V., koju zastupa Z. C., odvjetnik iz V., protiv tužene T. Z. V., radi isplate, rješavajući reviziju tužene protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 9. veljače 1995. godine broj Gž-69/95 kojom je u odluci o glavnoj stvari potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 28. rujna 1994. godine broj P-180/94, u sjednici održanoj dana 17. veljače 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužene odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja koju je sud drugog stupnja potvrdio naloženo je tuženoj da tužiteljici isplati na ime minimalne plaće iznose navedene u izreci presude suda prvog stupnja i to za razdoblje od prosinca 1991. godine do 1. svibnja 1992. godine.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja tužena je izjavila reviziju zbog bitne povrede Zakona o parničnom postupku (ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužena predlaže da se nižestupanjske presude presude preinače ili ukinu.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Revizija je izjavljena i zbog bitne povrede ZPP ali nije obrazloženo u čemu se te povrede konkretno sastoje.

Revizijski sud po službenoj dužnosti pazi samo na bitnu povredu iz toč. 10. st. 2. čl. 354. ZPP a da li je u postupku učinjena koja druga bitna povreda revizijski sud ocijenjuje samo ako se na to u reviziji konkretno ukazuje.

U postupku nije učinjena bitna povreda na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti pa se prema tome revizijski razlog bitne povrede ZPP nije ostvario.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu minimalne plaće i to za razdoblje od prosinca 1991. do 1. srpnja 1992. godine.

Tužena je prigovorila da temeljem Uredbe o načinu isplate zajamčenih osobinih dohodaka određenim kategorijama radnika ("Narodne novine", broj 64/91 - dalje Uredba) nije u odluci isplatiti tužiteljici minimalnu plaću jer je to obveza Republike Hrvatske iz državnog proračuna, a na zahtjev tužiteljice.

U postupku je utvrđeno da je tužena radi okolnosti izazvanih ratom obavljala svoju djelatnost smanjenim kapacitetom i tužiteljica je za sporno vrijeme bila radnica na čekanju.

Tuženik nije podnio zahtjev po odredbama Uredbe, a niti je tužiteljici isplatio minimalnu plaću.

Neosnovano tužena prigovara da je tužiteljica temeljem odredbe čl. 4. st. 2. Uredbe propustila podnijeti zahtjev za isplatu minimalne plaće, jer je tuženik po odredbama Uredbe trebao podnijeti zahtjev ako su bile ispunjene pretpostavke određene Uredbom, a tužiteljica je zahtjev mogla podnijeti, samo u slučaju da su pretpostavke za podnošenje zahtjeva bile ispunjene, a da tuženik nije bio u mogućnosti da zahtjev podnese. U konkretnom slučaju tuženik je radio u svom sjedištu i mogao je područnoj službi Zavoda za zapošljavanje u svom sjedištu podnijeti zahtjev.

Iz iznesenih razloga slijedi da nisu bile ispunjene pretpostavke za isplatu plaće tužiteljici po odredbama Uredbe i niži sudovi materijalno pravo pravilno su primijenili kada su tuženoj naložili da isplati tužiteljici minimalnu plaću jer je tužena u obvezi isplatiti tužiteljici minimalnu plaću za vrijeme čekanja a temeljem odredbe čl. 21. st. 1. toč. 4. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 25/92).

Kako se nije ostvario ni jedan revizijski razlog revizija je odbijena temeljem odredbe čl. 393. ZPP kao neosnovana.

U Zagrebu, 17. veljače 1999. godine

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.