Revt-94/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 94/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. p. d.o.o., Z., kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika K. R. d.o.o., R., kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-4746/06-3 od 14. srpnja 2010., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci br. P-1488/04-33 od 3. ožujka 2006., u sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 6.344,00 EUR u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Zagrebačke banke d.d. Zagreb na dan isplate s kamatama koje Zagrebačka banka d.d. Zagreb plaća na devizne štedne uloge u EUR po viđenju tekuće na taj iznos od dana podnošenja tužbe 16. rujna 2004. pa do isplate, u roku od 8 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

„Nalaže se tuženiku K. R. d.o.o. R. da tužitelju G. P. d.o.o. Z. isplati iznos od 3.524.287,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe pa do isplate, u roku od 8 dana.“

III. Nalaže se tužitelju da plati tuženiku 329.400,00 kn, na ime parničnog troška u roku od 8 dana.“

Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. II. izreke i u dijelu pod toč. III. izreke, koji se odnosi na troškove, u iznosu od 285.480,00 kn, a preinačena je prvostupanjska presuda u odnosu na preostali dio troškova postupka naznačen u toč. III. izreke, na način da je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 43.920,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je pravodobno podnio reviziju navodeći da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se nižestupanjske odluke preinače na način da se tužbeni zahtjev tužitelja usvoji u cijelosti, podredno da se nižestupanjske odluke ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu tužitelju troškova revizijskog postupka.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

U smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

Postupajući u skladu s gore citiranom odredbom ovaj sud ne nalazi da bi sud drugoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

Suprotno navodima revizije sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.

Neosnovan je i revizijski navod da je drugostupanjski sud u žalbenom postupku počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što nije ocijenio sve žalbene navode, jer je isti sud u obrazloženju presude ocijenio sve žalbene navode tužitelja koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom predmetu.

U konkretnom slučaju, riječ je o zahtjevu tužitelja za naknadu štete nastalu povredom tuženikove ugovorne obveze prema tužitelju, po osnovi 12 dvostranoobveznih ugovora kojima se tužitelj obvezao tuženiku bez naknade ustupiti pravo na po dva prikazivanja određenih TV programa (serije, filmovi i sl.), a tuženik se obvezao prikazivati te programe zajedno s umontiranim promidžbenim programom u trajanju od ukupno 2.010,90 min, od čega nesporno nije emitirano 1.977,84 minuta promidžbenog programa.

Sudovi su nadalje utvrdili da je tužitelj ustupio tuženiku ugovorene TV programe, no bez da je u taj program umontirao cjelokupni ugovoreni promidžbeni materijal, uslijed čega tuženik nije niti mogao emitirati 1.977,84 min ugovorenog promidžbenog programa. Posebno je istaknuto da tužitelj tijekom postupka nije predlagao dokaze radi utvrđenja postojanja štete, niti visine te štete.

Na temelju gornjih utvrđenja nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev tužitelja, pozivom na čl. 17. st. 1, čl. 266. st. 1. i st. 188. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) u vezi sa čl. 7., 8. i 219. ZPP-a, temeljeći svoje odluke na stajalištu da tužitelj, na kome je u konkretnom slučaju bio teret dokaza, nije predlagao izvođenje dokaza na okolnost postojanja i visine štete, pa shodno tome, tužitelj nije dokazao da je uopće pretrpio štetu u utuženom iznosu.

Prema odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, dok je odredbom čl. 221.a ZPP-a propisano da ako sud, na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Teret dokaza da je tužitelju nastala predmetna šteta i u utuženoj visini, bio je na tužitelju, pa kako isti to nije dokazao to su pravilno primijenjena pravila o teretu dokazivanja.

Kako je tužitelj u konkretnom predmetu utužio naknadu štete, tada je isti morao dokazati kako osnov, tako i visinu nastale štete, pri čemu je valja imati na umu da prema odredbi čl. 155. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) šteta predstavlja umanjenje nečije imovine (obična šteta), kao i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), odnosno nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola i straha (nematerijalna šteta).

Revidentovi navodi svode se na njegovu ocjenu izvedenih dokaza, koju suprotstavlja ocjeni nižestupanjskih sudova, pri čemu upućuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a zbog tog razloga revizija se uopće ne može podnositi (čl. 385. ZPP-a).

Slijedom izloženog kako se nisu ostvarili revizijski razlozi valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 28. svibnja 2014.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.