Revr-540/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, dr. Ivana Kaladića i mr. Andrije Erakovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. R. iz P., koga zastupa S. D., odvjetnica u D., protiv tuženika Hrvatske šume d.o.o. Zagreb – Uprava šuma – Podružnica Bjelovar, koga zastupa punomoćnik J. T., radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa i vraćanja na rad, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Požegi od 19. svibnja 2004. godine broj Gž-242/04-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pakracu od 11. veljače 2004. godine broj P-88/03-91, u sjednici održanoj dana 13. listopada 2004. godine,
Legislator headnote
AI generatedRevr-540/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Prihvativši tuženikov prigovor zastare nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev. Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je tužba za poništenje osporene odluke tuženika podnesena nakon propisanog roka za podnošenje tužbe. Prema odredbi čl. 83. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91, 26/93, 29/94) radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva odnosno prigovora, ima pravo u idućem roku od 15 dana tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 540/04-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, dr. Ivana Kaladića i mr. Andrije Erakovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. R. iz P., koga zastupa S. D., odvjetnica u D., protiv tuženika Hrvatske šume d.o.o. Zagreb – Uprava šuma – Podružnica Bjelovar, koga zastupa punomoćnik J. T., radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa i vraćanja na rad, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Požegi od 19. svibnja 2004. godine broj Gž-242/04-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pakracu od 11. veljače 2004. godine broj P-88/03-91, u sjednici održanoj dana 13. listopada 2004. godine,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje odluke tuženika od 19. rujna 1991. godine broj 349-07-91-1099 Klasa: 112-02/91-02/03 o prestanku radnog odnosa tužitelja, - za vraćanje tužitelja na posao odnosno na radno mjesto sjekača, - za priznanje svih prava iz radnog odnosa, - za isplatu plaće od kolovoza 1991. godine do prosinca 1994. godine u pojedinim novčanim iznosima za svaki mjesec kako je to pobliže navedeno u izreci te presude, sa zateznim kamatama, kao i tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.
Drugostupanjskom presudom odbijena je tužiteljeva žalba i potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude pravomoćnu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio osnovanost revizijskih navoda i predložio da se revizija odbije kao neosnovana.
Revizija nije osnovana.
Utvrđeno je:
- da je tužitelj započeo raditi kod tuženika 1. siječnja 1991. godine kao sjekač u Šumariji Pakrac,
- da je tuženik 19. rujna 1991. godine donio odluku o prestanku radnog odnosa zbog neopravdanog izostanka s posla u trajanju od 5 dana uzastopno, u kojoj je utvrdio da tužitelju prestaje radni odnos 16. kolovoza 1991. godine,
- da osporena odluka tuženika nije tužitelju uručena, jer nakon 15. kolovoza 1991. godine tužitelj nije dolazio na posao, a kako je poštanski ured u Pakracu bio privremeno zatvoren od 19. kolovoza 1991. godine do 13. srpnja 1992. godine zbog neprijateljskog granatiranja, a tužitelj prebivao u istočnom dijelu Pakraca koji je bio okupiran, tuženik istu odluku nije mogao tužitelju dostaviti putem pošte, već ju je dostavio stavljanjem na svoju oglasnu ploču u smislu čl. 61. st. 5. svog Pravilnika o radnim odnosima od siječnja 1991. godine,
- da je navedenom odredbom propisano – ako dostava putem pošte nije mogla biti obavljena dostavljanje će se obaviti isticanjem akta na oglasnoj ploči, a da je odredbom st. 6. toga članka propisano, da se nakon proteka roka od 8 dana od dana isticanja na oglasnu ploču smatra da je dostavljanje obavljeno,
- da je tuženik istu odluku istaknuo na oglasnu ploču 25. rujna 1991. godine,
- da se u rujnu i listopadu 1996. godine tužitelj kod tuženika interesirao za svoj radni odnos,
- da je tužitelj bio zaposlen na privremeno okupiranom području,
- da je tužba u ovom sporu podnesena 12. studenog 1996. godine.
Prihvativši tuženikov prigovor zastare nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev. Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je tužba za poništenje osporene odluke tuženika podnesena nakon propisanog roka za podnošenje tužbe. Prema odredbi čl. 83. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91, 26/93, 29/94) radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva odnosno prigovora, ima pravo u idućem roku od 15 dana tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom.
S obzirom da je u konkretnom slučaju tužba u ovom sporu radi poništenja odluke tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja podnesena nakon proteka roka za podnošenje tužbe, jer se tužitelj najkasnije od završetka vojno-redarstvene akcije Bljesak mogao interesirati kod tuženika u vezi svog radnog odnosa, tužbu u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva je trebalo odbaciti kao nepravovremenu, no odbijanjem tužbenog zahtjeva pogrešna primjena materijalnog prava nije učinjena na tužiteljevu štetu.
Nižestupanjski sudovi smatrajući da je istekao rok od 5 godina za zastaru tužiteljeve tražbine, koji je po shvaćanju tih sudova počeo teći pravomoćnošću osporene odluke tuženika, odbili su i tužbeni zahtjev za isplatu plaće od kolovoza 1991. godine do prosinca 1994. godine. S obzirom da je mjesečna plaća povremena tražbina, njezina zastara se ocjenjuje u smislu odredbi čl. 372. st. 1. i čl. 373. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99). No, međutim kako je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika u smislu pravomoćne osporene odluke tuženika 19. kolovoza 1991. godine, nije osnovan tužbeni zahtjev za vraćanje tužitelja na rad kao niti zahtjev za isplatu plaće od prestanka radnog odnosa tužitelja do prosinca 1994. godine.
Nižestupanjske presude sadrže dovoljno obrazloženje i mogu se ispitati.
Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 13. listopada 2004. godine.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v. r.