Rev-66/2001-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 66/01-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, dr. sc. Ivana Kaladića i Gordane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. V. iz Z., kojeg zastupa G. B. odvjetnik iz Z., protiv tuženica C. o. d.d. Z., koju zastupa J. M. odvjetnik iz Z. i Republike Hrvatske – za Ministarstvo obrane RH, koju je zastupalo Državno pravobraniteljstvo RH, sada nadležno Državno odvjetništvo, radi naknade štete, rješavajući revizije tuženica protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-1842/00 od 18. travnja 2000., kojom su odbijene žalbe tuženica i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Pn-477/95 od 01. srpnja 1998. u pobijanom dijelu osim u odluci o troškovima postupka koja je odluka preinačena, u sjednici održanoj dana 25. veljače 2004. godine,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

I. Djelomično se prihvaćaju revizije tuženica i preinačavaju presuda i rješenje Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-1842/00 od 18. travnja 2000. i presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Pn-477/95 od 01. srpnja 1998. godine u dijelu kojim je prihvaćen dio zahtjeva tužitelja i odluci o troškovima postupka i sudi:

1. Tužitelj se odbija i sa slijedećim dijelom zahtjeva:

Sa osnova ukupne naknade nematerijalne štete u iznosu od 114.000,00 kn, sa osnova naknade za tuđu pomoć i njegu za vrijeme od 19. ožujka 1992. do 31. ožujka 1998. u iznosu od 21.000,12 kn, sa osnova izgubljene zarade za vrijeme od 01. kolovoza 1992. do 31. prosinca 1992. u iznosu od 48,02 kn, sa osnova izgubljene zarade za vrijeme od 01. siječnja 1993. do 31. ožujka 1993., u iznosu od 42,86 kn, sa osnova rente za tuđu pomoć od 01. travnja 1998. pa nadalje u mjesečnom iznosu od 471,72 kn i sa osnova rente za izgubljenu zaradu od 01. travnja 1993. pa nadalje u mjesečnom iznosu od 14,29 kn.

2. Tuženice su dužne solidarno naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 23.038,00 kn u roku od 15 dana.

II. U ostalom dijelu revizije tuženica odbijaju se kao neosnovane.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženicama da solidarno sa osnova naknade štete tužitelju plate iznos od 272.454,80 kn sa zateznim kamatama na iznos od 272.250,27 kn od 01. srpnja 1998. pa do isplate, na iznos od 108.108,10 kn od 01. siječnja 1993. pa do isplate i na iznos od 96,43 kn od 01. travnja 1993. pa do isplate, te da solidarno plaćaju tužitelju novčanu rentu s naslova tuđe pomoći od 01. travnja 1998. pa ubuduće u mjesečnom iznosu od 1.054,62 kn i novčanu rentu sa naslova izgubljene zarade počevši od 01. travnja 1993. pa nadalje, u mjesečnom iznosu od 32,14 kn s tim da dospjele obroke plate odjednom sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pojedinog obroka pa do isplate i solidarno tužitelju naknade troškove postupka u iznosu od 65.346,60 kn (stavak I. i II. izreke).Tužitelj je odbijen sa ostalim dijelom svog zahtjeva (stavak III. izreke).

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe tuženica kao neosnovane i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je prihvaćen glavni zahtjev tužitelja a preinačena odluka o troškovima postupka na način da je tuženicama naloženo da tužitelju solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 48.422,98 kn.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju izjavila je tuženica C. o. d.d. Z. iz svih revizijskih razloga iz čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) i predlaže da se presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Protiv navedene presude reviziju je izjavila i tuženica Republika Hrvatska zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na revizije, a nadležni državni odvjetnik nije se izjasnio o revizijama.

Revizije su djelomično osnovane.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja je tužitelju proizašla iz štetnog događaja od 06. ožujka 1993. u kojem je tužitelj zadobio tjelesne ozljede.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj bio pripadnik HV-a i suvozač u vozilu RH kojim je upravljao također pripadnik HV-a, te da je u M. na križanju ulica došlo do sudara sa vozilom reg. oznake … kojim je upravljala N. F.. U postupku je utvrđeno da tužitelj nije bio vezan sigurnosnim pojasom, te da je bio vezan, da bi bile anulirane sile deceleracije ili bi bile bitno ublažene pa bi ozljede izostale ili bi bile manjeg opsega i intenziteta.

Niži sudovi prihvatili su dio zahtjeva tužitelja po odredbi čl. 178. st. 4. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje ZOO), te su prihvatili prigovor tuženica da je i tužitelj pridonio nastanku štete, a po odredbi čl. 177. st. 3. ZOO-a i ocijenili da je tužitelj štetnom događaju pridonio 10%.

Na odgovornost tuženice Republike Hrvatske za štetu tužitelju treba primijeniti odredbe Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (“Narodne novine” br. 117/03). Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se ne radi o ratnoj šteti i to niti direktnoj a niti drugoj ratnoj šteti koja bi bila u izravnoj i neposrednoj uzročnoj vezi sa vojnim operacijama u smislu odredbe čl. 3. navedenog Zakona, u kojem slučaju tuženica RH ne bi odgovarala za štetu, pa tuženica RH za štetu odgovara po odredbama ZOO-a a temeljem odredaba čl. 2. navedenog Zakona.

Kad je u postupku utvrđeno da bi ozljede izostale ili bile manjeg opsega i intenziteta, da je tužitelj bio vezan sigurnosnim pojasom, onda tuženice osnovano prigovaraju da su niži sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo odlučujući o doprinosu tužitelja šteti, jer ovaj sud smatra da je tužitelj doprinio nastanku štete u omjeru od 50% time što nije bio vezan sigurnosnim pojasom u kojem slučaju bi ozljede ili izostale ili bi bile manjeg opsega ili intenziteta.

Tuženica C. o. d.d. Z. iako u reviziji ističe sve revizijske razloge navodima revizije presude pobija samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i to doprinosa tužitelja nastanku štete, odnosno odgovornosti za štetu.

Dakle, iz iznesenih razloga tuženice su odgovorne tužitelju za nastalu štetu u omjeru od 50%.

Iako tuženice u reviziji ne prigovaraju visini utvrđene štete ovaj sud je temeljem odrede čl. 386. ZPP-a ispitao visinu utvrđene štete. U odnosu na zatraženu neimovinsku štetu smatra da utvrđeni iznosi predstavljaju pravične novčane naknade u smislu odredbe čl. 200. ZOO-a, a u odnosu na materijalnu štetu da je utvrđena u iznosima koje je tužitelj izgubio sa osnova zarade, odnosno u iznosima koji su potrebni za pružanje tuđe pomoći koja je kroz određeno vrijeme tužitelju potrebna.

Iz iznesenih razloga, a temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a valjalo je tužitelja odbiti i sa daljnjim dijelom njegovog zahtjeva, a kao u izreci ove presude, a u ostalom dijelu reviziju odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a.

Po stajalištu ovog suda žalbeni sud je odluku o troškovima postupka trebao preinačiti presudom a ne rješenjem (čl. 167. st. 1. ZPP-a), međutim, kad je o troškovima postupka odlučio rješenjem onda je i ovaj sud rješavajući reviziju trebao odlučiti presudom i rješenjem.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. i čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a uzimajući u obzir uspjeh tužitelja i uspjeh tuženica u sporu, s tim da je iznose prebio i tužitelju dosudio razliku.

U Zagrebu, 25. veljače 2004. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.