Revr-464/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 464/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, dr. Ivana Kaladića i Gordane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz Z., koga zastupa M. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženika Hrvatskog fonda za privatizaciju u Zagrebu, koga zastupa K. Č., odvjetnica u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 23. ožujka 2004. godine, br. Gžr-4323/03-2, kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 21. svibnja 2003. godine, br. Pr-2443/00., u sjednici održanoj dana 15. prosinca 2004. godine,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja djelomično se prihvaća i ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu od 23. ožujka 2004. godine, br. Gžr-4323/03-2 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 21. svibnja 2003. godine, br. Pr-2443/00. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće za vrijeme od prestanka radnog odnosa tužitelja do 30. travnja 2002. godine, sa zateznim kamatama, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U preostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

O troškovima revizijskog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev – u toč. I. za utvrđenje da je nezakonit i nedopušten otkaz ugovora o radu što ga je tuženik dao tužitelju i da radni odnos tužitelja nakon te odluke nije prestao, - za nalaganje tuženiku da vrati tužitelja na radno mjesto u skladu s ugovorom o radu od 24. svibnja 1999. godine, - u toč. II. za isplatu naknade izgubljene plaće i ostalih primanja od prestanka radnog odnosa, pa do vraćanja tužitelja na posao u skladu s ugovorom o radu i Pravilnikom o radu tuženika sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, te za naknadu parničnih troškova, - u toč. III. za isplatu razlike plaće u iznosu od 549.804,25 kn sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa pa do isplate.

Drugostupanjskom presudom i rješenjem potvrđena je prvostupanjska presuda u toč.

III. izreke, a ukinuta je u toč. I. i II. i predmet je u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavio je tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Tuženik na reviziju nije odgovorio, a nadležni državni odvjetnik se o reviziji nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Tužiteljev novčani zahtjev odnosi se na isplatu razlike plaće od 23. studenoga 1997. godine do 23. studenog 2000. godine, te na naknadu plaće od prestanka radnog odnosa tužitelja do 30. travnja 2002. godine, ukupno u iznosu od 549.804,25 kn sa zateznim kamatama.

Utvrdivši da je tuženik tužitelju za vrijeme od 23. studenoga 1997. godine do 23. studenoga 2000. godine uredno isplatio pripadajuću plaću, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće u navedenom vremenskom periodu, a time su materijalno pravo pravilno primijenili.

Naime, nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili da je predsjednik tuženika ovlašteno odlukom od 28. lipnja 2000. godine, odlučio da se svim zaposlenicima tuženika smanjuje osnovica obračuna plaće s 2.122,00 kn za 5% sukladno smanjenju državnih službenika i namještenika u državnoj upravi, te da je iznos osnovice 2.006,00 kn, - da će se obračun plaće sukladno toj odluci primjenjivati od 1. srpnja 2000. godine.

Ta odluka nema značenje individualnog akta iz oblasti radnog odnosa, te ju tužitelj nije trebao pobijati zahtjevom za zaštitu prava, a ona se odnosila na sve zaposlenike tuženika.

Kako je ista odluka donesena u skladu s propisima o plaćama državnih službenika i namještenika, ona ima pravnu važnost, te se primjenjuje i u konkretnom slučaju.

Kako tuženik tužitelju ništa ne duguje na ime razlike plaće tužitelju za vrijeme od 23. studenoga 1997. godine do 23. studenoga 2000. godine, zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće u tom vremenskom periodu nije osnovan.

Nižestupanjske presude u odnosu na odbijanje toga dijela tužbenog zahtjeva sadrže dovoljno obrazloženje i mogu se ispitati, a u odnosu na odlučivanje o tom dijelu tužbenog zahtjeva nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. Zakona o parničnom postupku - “Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99 – dalje ZPP).

Pogrešno su međutim, nižestupanjski sudovi odbili i tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće za vrijeme od prestanka radnog odnosa tužitelja do 30. travnja 2002. godine. Osnovanost toga dijela tužbenog zahtjeva ovisi o osnovanosti zahtjeva tužitelja za utvrđenje da je nezakonit i nedopušten otkaz ugovora o radu što ga je tuženik dao tužitelju, a o osnovanosti odnosno neosnovanosti toga zahtjeva prvostupanjski će sud odlučiti u nastavku postupka, jer je drugostupanjski sud ukinuo prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen taj dio tužbenog zahtjeva i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Stoga je valjalo djelomičnim prihvaćanjem revizije ukinuti nižestupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće od prestanka radnog odnosa tužitelja do 30. travnja 2002. godine i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 394. st. 1. ZPP).

U nastavku postupka prvostupanjski će sud ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu za isplatu naknade plaće od prestanka radnog odnosa tužitelja do 30. travnja 2002. godine, pri čemu će ocijeniti osnovanost odnosno neosnovanost tužbenog zahtjeva za utvrđenje nezakonitosti i nedopuštenosti otkaza ugovora o radu što ga je tuženik dao tužitelju.

U preostalom dijelu kojim se pobija odbijanje tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaće od 23. studenoga 1997. do 23. studenoga 2000. godine, revizija nije osnovana, pa je reviziju u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

S obzirom da je ovaj sud djelomično ukinuo nižestupanjske presude odlučio je da o troškovima revizijskog postupka odluči prvostupanjski sud u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Zagrebu, 15. prosinca 2004.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.