Gž-643/2008-2 · Županijski sud u Puli - Pola

Posl. br. Gž-643/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Marije Sošić, kao predsjednika vijeća, te Zorana Šarića i Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. K. iz P., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda R. B. i R. B., odvjetnicima iz P., protiv tuženice M. P. iz P., zastupane po punomoćnicima M. K. i R. M. – B., odvjetnicima iz P., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Puli posl. br. P-2368/03-78 od 28. studenog 2007., u sjednici vijeća održanoj dana 7. prosinca 2009.,

p r e s u d i o j e

Djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženice, p r e i n a č a v a s e presuda Općinskog suda u Puli posl. br. P-2368/03-78 od 28. studenog 2007., tako da preinačena u svojoj cjelini sada glasi:

„Nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 19.429,00 Eur-a zajedno sa zateznom kamatom koja se plaća na devizne štedne uloge po viđenju i to na iznos od 38.000,00 DEM počev od 6. studenog 1997. pa do 28. veljače 2002., a od 1. ožujka 2002. pa do isplate koja se plaća na devizne štedne uloge po viđenju i to na iznos od 19.429,00 Eur-a, sve to u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju NBH na dan isplate, u roku od 15 dana.

U preostalom dijelu, a za iznos od 5.879,00 Eur-a u protuvrijednosti u kunama, u dijelu u kojem je tužitelj potraživao isplatu zatezne kamate na iznos glavnog duga po kamatnoj stopi koja se priznaje na devizne štedne uloge oročene bez posebne namjene do godine dana i sa rokom dospjelosti iste prije 6. studenog 1997. (s 31. ožujkom 1996.) tužitelj se odbija s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim.

Nalaže se tuženici da tužitelju u roku od 15 dana nadoknadi troškove postupka u iznosu od 8.796,00 kn, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.“

U preostalom dijelu žalba tuženice se odbija kao neosnovana te se u preostalom dijelu potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli posl. br. P-2368/03-78 od 28. studenog 2007.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja te je tuženici naloženo da tužitelju isplati iznos od 25.308,00 Eur-a u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskom zateznom kamatom koja se priznaje na devizne štedne uloge oročene bez posebne namjene do godine dana, a koja kamata teče od 31. ožujka 1996. do 1. siječnja 2002. na iznos od 49.500,00 DEM, a od 2. siječnja 2002. na iznos od 25.308,00 Eur-a, do konačne isplate, u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju NBH (I), tuženici je naloženo da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 47.759,95 kn, dok je s preostalim dijelom zahtjeva za nadoknadu troškova postupka tužitelj odbijen (II), a u cijelosti je odbijen zahtjev tuženice za nadoknadu parničnog troška u iznosu od 61.017,07 kn (III).

Protiv te presude pravodobnu i dopuštenu žalbu podnosi tuženica i istu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog odluke o troškovima postupka. U žalbi, u bitnome, tuženica navodi da je kod donošenja pobijane presude sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. a u svezi sa čl. 8. i čl. 12. st. 1. ZPP-a jer da nije sve dokaze ocjenjivao kako zasebno, tako ni zajedno s ostalim dokazima, da nije donesena ni odluka o tome je li među strankama sklopljen valjan pravni posao, a da se to pravilnom ocjenom provedenih dokaza moglo utvrditi.

Nadalje, tuženica navodi da je kod donošenja pobijane presude sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da su razlozi presude nejasni i proturječni, te da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, da je tuženica pristala na sastav isprave na kojoj tužitelj temelji svoj zahtjev zbog straha od daljnjih nasrtaja tužitelja na nju i članove njezine obitelji, da je četiri dana nakon njegovog povratka iz bolnice izbio incident između njenog tadašnjeg supruga i tužitelja i da je tada suprug tuženice zadobio teške tjelesne ozljede, da je tužitelj pri tome porazbijao automobile u radionici pa da je potpisivajući tu izjavu željela osigurati mir i spokojstvo sebi i ostalim članovima obitelji, a da je tuženik prijetio i da će kuću tadašnjeg muža tuženice dići u zrak.

Tuženica nadalje navodi da imovina, inventar koji se navodi u ispravi uopće nije bio predmetom nikakvog pravnog posla između nje i tužitelja, da je i iznos koji je naveden u ispravi odredio sam tužitelj, da je otpočetka bilo jasno da tuženica osobno neće moći ispunjavati tu obvezu i da će je morati preuzeti netko od ostalih članova obitelji, da je to i učinila kćer tuženice, polusestra tužitelja M. P. C., da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da je tužitelj vršio ulaganja u kuću tuženice, da kuća u … ulici jest zasebna imovina A. P., da je tužitelj izvršio određena ulaganja u kupatilo te kuće, ali da je stanovao u stanu u kojemu se nalazilo to kupatilo, te da je svjedok A. P. iskreno i korektno iskazivao.

Tuženica navodi da je tužitelj naknadu štete ostvario tek nakon što je izašao iz kuće u …, da nije ocijenjeno što je utvrđeno uvidom u spis istog suda prvog stupnja posl. br. P-237/99 u kojem su D. iz I. i tuženik A. P. sklopili nagodbu, a da je predmet toga postupka bila novčana tražbina za isporučenu robu za caffe bar „D.“ da je iz toga spisa razvidno da je A. P. jedini i stvarni kupac tog inventara, da je A. P. kupio i komoru za farbanje automobila 1987., da tužitelj nije raspolagao novcem da bi 1987. mogao kupiti motor marke KAWASAKI, da je tužitelj imao sklopljen Ugovor o radu sa A. P. tijekom 1990. i 1991. godine, da je tužitelj od 24. srpnja 1991. do 19. studenog 1991. bio nesposoban za rad, da nije točno utvrđeno što je tužitelj radio u caffe baru, da se iz provedenih dokaza moglo utvrditi da je A. P. svojim radom stvorio takav kapital kojim bi se mogao pokrenuti posao koji donosi dnevnu dobit od 2.000,00 DEM, da je A. P. snosio dobar dio troškova poslovanja caffe bara i da je podmirio dugove nakon odlaska tužitelja koji su ostali za njim, da tužitelj nije ni imao novca za ulaganjem, a ulaganja koja je izvršio da je financirao iz utrška caffe bara, da to što je tužitelj bio nazočan tijekom izvođenja nekih radova na caffe baru pa čak i vršio određena plaćanja ne znači da je i novac kojim su ti radovi plaćeni njegov, da je tužitelj koristio popustljivost majke i njenu bolest, da su tvrdnje tužitelja da bi on svojim novcem financirao izgradnju i opremanje najprije caffe bara, a zatim uređenje dijela prostora u discu potpuno neuvjerljivi i ničim dokazani, da je nakon odlaska tužitelja zbog objektivnih okolnosti došlo do pada prometa, da je ocjenom svih provedenih dokaza trebalo utvrditi stvarnu narav predmetnog „pravnog posla“ i na temelju toga donijeti odluku, da kupoprodaja inventara caffe bara kao pravni posao između stranaka uopće nije postajala, da je neprijeporno da je tuženica time kupovala svoju imovinu i da je kao takova ništava i da ne obvezuje tuženicu, a da je pogrešna i odluka o troškovima postupka.

Stoga tuženica predlaže da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja ili presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, a tuženica potražuje i trošak žalbe.

Sa žalbom tuženice postupljeno je sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP).

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

Žalba tuženice djelomično je osnovana.

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 25.308,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti zajedno sa zateznom kamatom na devizne štedne uloge oročene bez posebne namjene do godine dana, a koja kamata teče od 31. ožujka 1996. do 1. siječnja 2002. na iznos od 49.500,00 DEM, a od 2. siječnja 2002. na 25.308,00 Eura do konačne isplate, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju NBH, a tuženici je naloženo da tužitelju nadoknadi i parnični trošak u iznosu od 47.759,95 kn.

Pri tome sud prvog stupnja u pobijanoj presudi utvrđuje da je tuženica 6. studenog 1992. vlastoručno sastavila i potpisala ispravu naznačenu kao Ugovor u kojoj je navedeno da se tuženica tužitelju za kupnju inventara za caffe bar i disco obvezuje isplatiti vrijednost od 145.000,00 DEM i to u jednakim mjesečnim iznosima od po 2.000,00 DEM kroz vrijeme od 5 godina počev od 6. studenog 1992. g., da nije sporno da je tuženica ispunjavala ono što je u ugovoru navedeno pa da je do 1. travnja 1996. tužitelju i isplaćivala utanačeni iznos, ali da je nakon toga prestala sa isplatom, da predmetni ugovor nije pobojan, a ni ništav, da tim ugovorom tuženica nije kupovala vlastitu imovinu, a što da je tvrdnja tuženice, da je onda tuženica u obvezi izvršiti predmetni ugovor u cijelosti te stoga i donosi odluku kao u izreci.

Tuženica se, a što nije bilo ni sporno tijekom postupka pred sudom prvog stupnja, pismenom nazvanim ugovor obvezala za kupnju inventara za caffe bar i disco isplatiti tužitelju vrijednost od 145.000,00 DEM, a koju će isplatiti u jednakim mjesečnim ratama od po 2.000,00 DEM u trajanju od 5 godina počev od 6. studenog 1992., a nije bilo ni sporno da je tuženica tu svoju preuzetu obvezu i izvršavala do 1. travnja 1996. g. tj. u trajanju od 3 godine i 5 mjeseci.

Takav ugovor koji doduše tužitelj nije potpisao, ali su ga stranke uredno ispunjavale tri i pol godine, kod činjenice da isti nikada nije pobijan doista veže stranke tog ugovora.

Iako sama tuženica ističe da je isti potpisala zbog straha od tužitelja, zbog toga što je već prethodno tužitelj bio tadašnjem suprugu tuženice A. P. i nanio teške tjelesne ozljede i da bi time „kupila“ mir u obitelji, ista nikada nije isti pobijala već ga je uredno ispunjavala tri i pol godine pa tuženica više ne može osnovano niti isticati prigovor pobojnosti istog (čl. 117. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" br. 53/91 i dr. – dalje: ZOO) pa je žalba tuženice neosnovana u tom dijelu.

Nadalje, tuženica ne samo da nije podnijela (protu)tužbeni zahtjev da bi taj ugovor bio ništav nije, i po ocjeni ovog suda, dokazala da bi isti bio ništav iz razloga iz čl. 103. ZOO-a kada bi se mogla otkloniti primjena tog ugovora temeljem odredbe čl. 109. ZOO-a, a to nije niti nemoralan pravni posao na što „upire“ tuženica u aktualnoj žalbi.

Međutim, žalba tuženice je osnovana u onom dijelu pobijane presude, a koji se odnosi na visinu preostalog duga tuženice spram tužitelja.

Naime, nije sporna činjenica da je tuženica ispunjavala preuzete obveze iz ugovora od 6. studenog 1992. sve do 1. travnja 1996. pa je time, dakle, tužitelju isplatila 41 mjesečni obrok od po 2.000,00 DEM, dakle najmanje ukupno 82.000,00 DEM.

Sam ugovor od 6. studenog 1992. (4) kod visine ugovorene cijene istu navodi u iznosu od 145.000,00 DEM, a kod načina isplate te ugovorene cijene navodi da će se ista isplatiti u jednakim mjesečnim obrocima (ratama) od po 2.000,00 DEM u trajanju od 5 godina počev od 6. studenog 1992., a što, onda, iznosi 120.000,00 DEM (5 godina x 12 mjeseci x 2.000 DEM mjesečno).

U toj situaciji, po ocjeni ovog suda, na tužitelju je bio teret dokaza da je obveza tuženice bila ugovorena u iznosu većem od 120.000,00 DEM, a što tužitelj tijekom postupka pred sudom prvog stupnja nije dokazao, pa je onda kod ocjene visine ukupno preuzete obveze tuženice spram tužitelja valjalo utvrditi iznos od 120.000,00 DEM te kako je utvrđeno da je tuženica tužitelju isplatila iznos od 82.000,00 DEM, to je onda preostao dug tuženice spram tužitelja u visini od 38.000,00 DEM, odnosno 19.429,00 Eura.

Isto tako tuženica je preuzela obvezu da svoju obvezu izvršava do studenog 1997., pri tome nije preuzela obvezu da cjelokupne preostala obveza dospijeva na naplatu u slučaju kašnjenja sa isplatom te onda tužitelj nema pravo na zatezne kamate od ožujka 1996. već od 6. studenog 1997., a i tada po kamatnoj stopi koja se plaćala na štedne uloge po viđenju na DEM, odnosno Eure, a ne po kamatnoj stopi koja se plaćala na devizne štedne uloge oročene bez posebne namjene do godine dana.

Stoga je u tom dijelu valjalo djelomično uvažiti žalbu tuženice i preinačiti pobijanu presudu, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Glede žalbenih navoda tuženice valja navesti da kod donošenja pobijane presude sud prvog stupnja nije počinio bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ukazuje tuženica u aktualnoj žalbi, a ni onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a koje bi pobijanu presudu, u njenom bitnom dijelu, činile nevaljanom i nezakonitom.

U tom smislu sud prvog stupnja je valjano cijenio provedene dokaze, za tu svoju odluku sud prvog stupnja je dao jasne i neproturječne razloge pa iako je pobijanu presudu donio i dijelom na temelju pogrešne primjene materijalnog prava to se iz činjenica koje su bile među strankama nesporne te iz onih koje su utvrđene tijekom postupka pred sudom prvog stupnja moglo utvrditi relevantno činjenično stanje te temeljem istoga donijeti i valjanu i zakonitu odluku.

Pored toga, preinačenjem odluke o glavnoj stvari valjalo je preinačiti odluku o troškovima postupka jer više, uspjeh tužitelja u postupku nije potpun, pa je troškove stranaka valjalo cijeniti primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a i to samo za one troškove za koje je određeno zatražena naknada do zaključenja glavne rasprave (čl. 164. st. 2. i 3. ZPP-a – list 156 spisa).

Kada se na pravodobno zatražene troškove tužitelja (59) obračuna pripadajući trošak, isti iznosi 30.597,00 kn, a srazmjerno uspjehu tužitelja u postupku od 65% isti daje iznos od 19.888,00 kn.

Na isti način određeni troškovi tuženice iznose 25.119,80 kn (60, 69), a srazmjerno uspjehu tuženice u postupku od 35% isti iznose 8.792,00 kn, te uvećano za srazmjeran trošak žalbe u visini od 6.572,00 kn (183) odnosno 35% istoga daje 2.300,00 kn te su ukupni troškovi tuženice 11.092,00 kn.

Prijebojem troškova tužitelja 19.888,00 kn i tuženice 11.092,00 kn, tuženica ostaje u obvezi tužitelju nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 8.796,00 kn pa je i u tom dijelu valjalo preinačiti pobijanu presudu, u preostalom dijelu odbiti kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova postupka, ali i u preostalom dijelu žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu.

Slijedom svega navedenog, a temeljem odredbe čl. 373. ZPP-a, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Puli - Pola, 7. prosinca 2009.

Predsjednik vijeća:

Marija Sošić