I Kž-436/1999-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-436/1999-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Josipa Budinskog, Erike Kocijančić, Zlate Lipnjak-Bosanac i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća, te više sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. K., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 30. ožujka 1999. godine, broj: K-3/98-59, u sjednici održanoj 09. siječnja 2003. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se opt. S.K., zbog kaznenog djela za koje je tom presudom

na kaznu

proglašen krivim, na temelju odredbe čl. 99. st. 1. u svezi sa st. 4. KZ-a, osuđuje zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseca, u koju mu se na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 23. listopada 1996. do 23. siječnja 1997. godine.

II. Žalba državnog odvjetnika se u ostalom dijelu odbija kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom nepreinačenom dijelu.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Osijeku proglasio je krivim opt. S.K., zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede u pokušaju iz čl. 99. st. 1. u svezi s čl. 99. st. 4. KZ-a, opisanog u njezinoj izreci. Na temelju odredbe čl. 99. st. 1. KZ-a i uz primjenu odredbe čl. 67. KZ-a optuženiku je izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca i primijenjena uvjetna osuda s rokom kušnje u trajanju od dvije godine. U skladu s odredbom čl. 69. st. 3. KZ-a odlučeno je da se u slučaju opoziva uvjetne osude u izrečenu kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru.

Na temelju odredbe čl. 80. KZ-a optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, jednog lovačkog noža uporabljenog za počinjenje kaznenog djela.

Na temelju odredbe čl. 90. st. 1. ZKP/93 u svezi s čl. 87. st. 2. toč. 8. ZKP/93 optuženik je osuđen na dužnost naknade troškova kaznenog postupka oštećeniku na ime njegovog zastupanja, dok je na temelju odredbe čl. 90. st. 4. ZKP/93 u cijelosti oslobođen ostalih troškova kaznenog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1-6 ZKP/93.

Protiv te presude državni odvjetnik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o uvjetnoj osudi, s prijedlogom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ili pak da optuženiku izreče bezuvjetnu kaznu.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske postupajući u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP, nakon razgledavanja spisa vratio ih je ovom drugostupanjskom sudu uz podnesak od 12. kolovoza 1999. godine, broj: DOKŽ-1122/99, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika prihvati.

Žalba je djelomično osnovana.

No, državni odvjetnik nije u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Prije svega, u odnosu na prvu žalbenu osnovu (bitnu povredu odredaba kaznenog postupka) državni odvjetnik za svoj žalbeni prigovor, kako nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama nije dao bilo kakvo obrazloženje, ali je iz konteksta žalbe vidljivo da zapravo ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

Međutim, suprotno tome, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu postupovnu povredu, a činjenično stanje je pravilno utvrdio. Za činjenične zaključke, dakle, i za odlučne ća i ovaj Vrhovni sud, kao

činjenice iznio je valjane razloge, koje u cijelosti prihva

drugostupanjski sud.

Naime, prvostupanjski sud je na temelju iskaza ošt. M.N. utvrdio da je između njega i optuženika najprije došlo do verbalnog sukoba, zbog spornih međusobnih novčanih dugovanja, te da je u daljnjem slijedu događaja optuženik nožem napao oštećenika i zadao mu nekoliko udaraca, te da je oštećenik nakon toga žaračem udario optuženika kada je ovaj ponovno s nožem krenuo na njega. No, oštećenik je pao pod stol, te mu je optuženik i tada nanio još nekoliko ozljeda. Sudsko-medicinskim vještačenjem utvrđeno je da je oštećenik inkriminirane zgode zadobio trinaest reznih rana na glavi, licu i rukama, da se radilo o lakim tjelesnim ozljedama, koje su nastale zamasima nožem slabog do srednjeg stupnja jačine. Na temelju takvog utvrđenja prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je, utvrđujući subjektivni odnos optuženika prema djelu, našao da je optuženik tempore criminis postupao u nakani da oštećenika teško tjelesno ozljedi, a ne da ga usmrti, kako mu je optužnicom stavljeno na teret. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je utemeljeno zaključio da je optuženik bio svjestan da opisanim postupanjem oštećeniku može nanijeti i teške tjelesne ozljede, te da je upravo i htio njihovo nastupanje.

Nije utemeljen ni žalbeni navod da prvostupanjski sud nije ocijenio dio iskaza oštećenika, u kojem je naveo kako je prije kritičnog događaja čuo od prijatelja da mu optuženik prijeti da će ga ubiti, te da mu je i te zgode prije zadavanja prvog udarca rekao "sad ću te ubiti", jer je sud na temelju iskaza svjedoka J.D. utvrdio da je optuženik tempore criminis rekao oštećeniku da će ga ubosti, a ne da će ga ubiti, pa iz konteksta obrazloženja proizlazi da je pri navedenom utvrđenju otklonio sporni navod oštećenika, što znači da ga je imao u vidu i cijenio.

Isto tako, suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, sama okolnost da je konkretni nož sredstvo podesno i za usmrćenje, zatim upornost optuženika i broj zadanih ozljeda, s obzirom na nalaz i mišljenje vještaka da su ozljede zadane zamahom najviše slabe do srednje jačine, ne mogu biti nedvojbeni temelj za tvrdnje i navode državnog odvjetnika, tj. da je optuženik imao nakanu oštećenika usmrtiti, ili je pak barem na to pristao. Na temelju svega naprijed navedenog Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud je ocijenio da žalba državnog odvjetnika kako zbog bitne postupovne povrede tako i zbog žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Osim toga, ovaj drugostupanjski sud, postupajući u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. ZKP, ispitao je i po službenoj dužnosti prvostupanjsku presudu postoje li bitne postupovne i druge povrede iz toč. 1. i povrede kaznenog zakona na štetu optuženika iz toč. 2. citirane zakonske odredbe, te nije ustanovio njihovo postojanje.

Međutim, državni odvjetnik je u pravu kada se žali glede odluke o kazni zbog primjene uvjetne osude.

Razmotrivši odluku o kaznenoj sankciji Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud je ustanovio da je prvostupanjski sud pri izricanju kazne optuženiku precijenio utvrđene olakotne okolnosti, a nije dovoljno vrednovao otegotne okolnosti, koje sve zajedno, u smislu odredbe čl. 56. st. 1. i 2. KZ-a utječu na odluku o kazni. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda neosuđivanost optuženika, utvrđenje da je tempore criminis bio smanjeno ubrojiv (ne bitno), kao i doprinos oštećenika nastanku inkriminiranog događaja, uz utvrđenje otegotnih okolnosti koje se očituju u upornosti optuženika tijekom radnji počinjenja kaznenog djela, te u broju zadanih ozljeda, ne opravdavaju izricanje uvjetne osude glede, inače primjereno odmjerene kazne zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Stoga je Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, na temelju odredbe čl. 390. st. 1. ZKP prvostupanjsku presudu preinačio u odluci o kazni i optuženiku izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca bezuvjetno, dakle, bez primjene odredaba o uvjetnoj osudi.

Budući da je Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenom žalbenih navoda državnog odvjetnika utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija u okviru žalbene osnove zbog bitne postupovne povrede i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, na temelju odredbe čl. 387. ZKP odbio je žalbu državnog odvjetnika u odnosu na rečene žalbene osnove, dok je ustanovio da je žalba zbog odluke o uvjetnoj osudi osnovana, pa ju je u tom dijelu na temelju odredbe čl. 390. st. 1. ZKP preinačio i presudio kao u toč. I. ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 09. siječnja 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.