Legislator Case Law & Legislation
Rev-146/1996-2 AI generated

Supreme Court allows revocation of labor dispute judgment due to incorrect application of corporate merger laws regarding employee continuity.

Case Number Rev-146/1996-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia allowed the defendant's appeal against a final labor judgment, overturning the lower courts' decision. The plaintiff claimed an employment relationship existed since November 1991, but the defendant argued the company ceased to exist and was merged into a new entity. The court ruled that the new legal entity did not inherit the labor obligations of the predecessor because the relevant merger regulation did not establish continuity of employment relationships. Consequently, the lower courts incorrectly applied the law, and the appeal was accepted to dismiss the plaintiff's claim.

Legislator headnote

AI generated

čl. 8. Uredbe o osnivanju i preuzimanju poslovnih jednica; čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku: A new legal entity formed by merger does not automatically inherit labor obligations for employees of the predecessor if the governing regulation does not explicitly establish the continuity of the employment relationship.

Keywords

AI generated
merger of legal entities continuity of employment labor law obligations corporate restructuring employee rights labor dispute appeal predecessor liability

Cited Legislation

AI generated
čl. 8. Uredbe o osnivanju i preuzimanju poslovnih jednica
čl. 9. Uredbe o osnivanju i preuzimanju poslovnih jednica
čl. 2. st. 1. Zakona o radnim odnosima
čl. 11. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa
Zakona o radnim odnosima, te čl. 11. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa).
čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku
čl. 166. st. 2. Zakona o parničnom postupku
Tuženiku je priznat trošak za sastav revizije prema odredbi čl. 166. st. 2. Zakona o parničnom postupku a u svezi sa čl.
čl. 155. st. 2. Zakona o parničnom postupku

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 146/1996-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. O. iz Z., koga zastupa D. H. iz G. povjereništva SSSH u Zagrebu, protiv tuženika A. Z., čiji je pravni sljednik C. A. d.d. Z., radi preuzimanja u radni odnos, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 23. kolovoza 1994. godine br. Gž 11133/93-2, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Zagrebu od 24. svibnja 1993. godine br. Pr 299/92, u sjednici održanoj 17. listopada 1996. godine

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja, te se preinačuju drugostupanjska presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 23. kolovoza 1994. godine br. Gž 11133/93-2 i prvostupanjska presuda Općinskog suda u Zagrebu od 24. svibnja 1993. godine br. Pr 299/92, te se sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj D.O. od 14. studenoga 1991. godine u radnom odnosu kod tuženika A. d.o.o. Z., B. …, te se nalaže tuženiku da tužitelja preuzme u radni odnos s danom 14. studenoga 1991. u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja".

Dužan je tužitelj naknaditi parnični trošak tuženiku u iznosu od 250,00 kn u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja.

O b r a z l o ž e n j e

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđeno da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika A. d.o.o. od 14. studenoga 1991. godine, te da ga je tuženik dužan uzeti ga u radni odnos pod prijetnjom izvršenja.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je pravovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se obje nižestupanjske presude ili preinače te se odbije tužbeni zahtjev ili pak da se ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje sudu prvoga stupnja. Revident je zatražio i trošak revizije.

U pismenom odgovoru na reviziju tužitelj ističe da revizija nije dopuštena te da je treba odbaciti odnosno da nije osnovana, te da je treba odbiti.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija je osnovana.

Također je revizija i dopuštena, protivno navodima odgovora na reviziju od strane tužitelja. Tužitelj naime ističe u odgovoru na reviziju da ona nije dopuštena iz razloga što je tuženi A. d.o.o. prestao postojati jer je pripojen poduzeću C. airlines i da je do prestanka tužene kao pravne osobe došlo 27. 10. 1993. godine, a revizija da je izjavljena 20. 5. 1994. godine.

Tužitelj nije u pravu kada ističe nedopustivost revizije, iz razloga što je reviziju podnio za tuženika ovlašteni punomoćnik, a pravni sljednik tuženog A. d.o.o. poduzeće C. airlines d.d. pismenim podneskom od 4. 12. 1995. godine preuzela je postupak kao stranka u ime pravnog prednika tuženika A. iz Z.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi sljedeće:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu u poduzeću J. sa sjedištem u Beogradu a na radnom mjestu u poslovnici u Z.,

- da je tužitelju od strane J. -a dostavljena radna knjižica u kojoj je utvrđen prestanak radnog odnosa s danom 15. listopada 1991. godine,

- da je tuženik osnovan odlukom Agencije Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj 7. 11. 1991. godine na osnovi čl. 6. st. 4. a u svezi st. 1. i 2. Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 52/91 - dalje Uredba) kao društveno poduzeće sa ograničenom odgovornošću da je 14. studenog 1991. godine upisan u sudski registar Okružnog privrednog suda u Zagrebu kao nova pravna osoba pod nazivom poduzeće A. d.o.o. i

- da je tužitelj nastavio s radom kod tuženika i nakon 15. listopada 1991. godine.

Odlučno je, i sporno pitanje u ovom predmetu da li postoji ili ne kontinuitet radnog odnosa tužiteljice, s obzirom na utvrđenje da je tuženik organiziran od poslovnih jedinica J. iz Republike Hrvatske kao cjelina tj. kao društvo s ograničenom odgovornošću, kao potpuno novi pravni subjekt u smislu navedenih odredaba Uredbe.

U čl. 8. st. 1. Uredbe određeno je da se sredstva pravnih osoba čije je središte na teritoriju Republike Hrvatske, autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine, te Republike Crne Gore koja se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske prenose na pravne osobe nastale organiziranjem njihovih poslovnih jednica i drugih organizacijskih oblika i u st. 2. ovog člana da pravna osoba nastala organiziranjem po odredbama Uredbe ne odgovara za obveze pravne osobe u čijem sastavu je bila poslovna jedinica ili drugi organizacijski oblik iz kojeg je nastala.

Radno pravni status djelatnika, radnika zatečenih na radu kod poslovnih jednica Uredba i Odluka o osnivanju tuženika ne uređuje.

Pogrešno je stoga stajalište nižestupanjskih sudova o tumačenju čl. 8. Uredbe prema kojoj bi tuženik bio dužan preuzeti sve djelatnike bivših poslovnih jednica J. Beograd koje se nalaze na području Republike Hrvatske.

Također je pogrešno i pozivanje nižestupanjskih sudova na odredbu čl. 9. Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 40/92 koja je stupila na snagu 26. lipnja 1992. godine) kojom je propisno da u pravnim osobama nastalim organiziranjem po odredbama ove Uredbe ostanu u radnom odnosu zatečeni radnici. To zato jer ta odredba ima pravnu važnost samo u odnosu na one pravne subjekte koji su nastali temeljem te Uredbe po kojoj nije nastao tuženik i jer nije propisano njezino retroaktivno djelovanje.

Prema stajalištu ovoga Vrhovnoga suda, kako Uredba koja je stupila na snagu 3. 10. 1991. godine temeljem koje je nastao tuženik kao novi pravni objekt a koji ne odgovara za obveze pravne osobe u čijem je sastavu poslovna jedinica bila ne sadrži odredbu o radno-pravnim odnosima, u ovom slučaju ne postoji kontinuitet radno-pravnog odnosa zatečenih djelatnika J. s radnim mjestom u poslovnim jedinicama na području Republike Hrvatske, pa zato i ne postoje obveze tuženika da tužitelja preuzme u radni odnos. Rad tužitelja kod tuženika, neko vrijeme i nakon 14. 11. 1991. godine tj. i nakon njegovog nastanka ima značenje samo faktičnog rada, jer tužitelj nije dokazao, niti tvrdi da bi njegov rad kod tuženika temeljio se na odluci o zasnivanju radnog odnosa ili na temelju ugovora o zapošljavanju, a na koji način je jedino prema tada važećim propisima bilo moguće zasnovati radni odnos (čl. 2. st. 1. Zakona o radnim odnosima, te čl. 11. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa).

Kako u ovom slučaju ne postoji - kako je navedeno - kontinuitet radno-pravnog odnosa tužitelja, a što je odlučno za rješenje ovog spora, nije bilo potrebno da ovaj sud cijeni utvrđenja nižestupanjskih sudova o zakonitosti rješenja kojeg je donio J. o prestanku radnog odnosa tužitelja jer se radi o činjenici koja nije od odlučne važnosti za rješenje ovog spora.

Nižestupanjski sudivi su dakle, na pravilno utvrđene relevantne činjenice pogrešno primjenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev, pa je trebalo reviziju tuženika prihvatiti prema odredbi čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku i preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Tuženiku je priznat trošak za sastav revizije prema odredbi čl. 166. st. 2. Zakona o parničnom postupku a u svezi sa čl. 155. st. 2. ZPP koji je u reviziji naveden. Ostali troškovi nisu tuženiku dosuđeni jer nije priložio troškovnik niti ih je popisao.

U Zagrebu, 17. listopada 1996.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.