I Kž-48/2003-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-48/03-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Josipa Budinskog, kao predsjednika vijeća, te Senke Klarić-Baranović, Erike Kocijančić, mr. sc. Branka Zmajevića i Milivoja Mikora, kao članova vijeća te višeg sudskog savjetnika Zlatka Gledeca, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. S., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 2. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 14. studenog 2002. br. K-67/02, u sjednici održanoj dana 10. travnja 2003. godine, u odsutnosti branitelja optuženika, mr. T. S. odvjetnika iz R., a u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, Božice Cvjetko,

p r e s u d i o j e :

I Djelomično se prihvaća žalba optuženika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni, pa se optuženik za kazneno djelo iz čl. 192. st. 2. KZ za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju istog zakonskog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, u koju kaznu mu se po čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 04. srpnja 2002., pa nadalje.

II U ostalom se dijelu odbija žalba optuženika kao neosnovana, te se u pobijanom i nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. B.S. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st. 2. KZ u svezi čl. 188. st. 1. KZ, pa je za isto, na temelju čl. 192. st. 2. KZ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 04. srpnja 2002. godine, pa nadalje.

Protiv te presude žalbu je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni podnio optuženik te je predložio, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno, da se preinači u odluci o kazni i izrekne mu blaža kazna.

Na žalbu nije podnesen odgovor.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razgledanja spisa, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP pismeno je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrdi a kod takovog je prijedloga na sjednici vijeća ostala i zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Sjednici nije pristupio uredno obaviješten branitelj optuženika, mr. T.S., odvjetnik iz R., pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti, sukladno čl. 374. st. 4. ZKP, dok nazočnost optuženika koji je u pritvoru i ima branitelja nije osigurana jer vijeće nije našlo to svrhovitim (čl. 374. st. 2. ZKP).

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

Ne može se prihvatiti žalbena tvrdnja da činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno.

Naprotiv, sud prvog stupnja je bez ikakove dvojbe na temelju okolnosnog iskaza malodobne oštećenice L.S., u vrijeme događaja stare oko 13 godina, iskaza svjedokinje V.B., inače supruge optuženika, nalaza i mišljenja dr. R.D.-B. te osobito vještačenjem DNA alela iz vaginalnog brisa izuzetog od oštećenice i traga sjemene tekućine s njezinih gaćica koji predstavljaju miješani trag dviju osoba, od kojih je jedna optuženik utvrdio, da je optuženik uz primjenu sile i prijetnje kritične noći na način opisan u izreci izvršio obljubu nad malodobnom oštećenicom.

Kod takovog stanja stvari, okolnost što optuženik kazneno djelo negira, u stvari tvrdi, da se događaja ne sjeća jer je bio alkoholiziran, a i ošamućen od sredstava koje mu je netko stavio u piće, nije od relevantnog značaja jer je očito, da to, po subjektivnom stajalištu optuženika, predstavlja najbolji način njegove obrane, budući da je i sam svjestan, da se bilo kojim načinom obrane ne može uspješno suprotstaviti navedenim dokazima. U tom kontekstu dakle, samo kao izabrani način obrane optuženika, treba prihvatiti i žalbeni prigovor da je nad optuženikom trebalo provesti neuropsihijatrijsko vještačenje, budući da nijedan podatak u spisu predmeta pa ni onaj koji se odnosi na konzumiranje alkohola od strane optuženika od svega tri piva, ne ukazuje, da bi ubrojivost optuženika bila smanjena odnosno da bi eventualna alkoholiziranost optuženika imala bitan utjecaj na njegovu ubrojivost. Uostalom, prijedlog za dopunu dokaznog postupka, provođenjem neuropsihijatrijskog vještačenja optuženika nije ni istican tijekom prvostupanjskog postupka, a izravno se ne ističe ni sada u žalbi.

Slijedom iznijetog, žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije mogla biti prihvaćena.

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 5. ZKP.

Optuženik smatra, da je sud prvog stupnja time, što mu je kao otegotna okolnost cijenio navode dviju kćerki da ih je on silovao dok su bile djevojčice, odnosno maloljetnice, te da je već jedanput bio u zatvoru zbog kaznenog djela silovanja, prekoračio ovlasti koje ima po zakonu. To zbog toga, što te činjenice nisu uopće sa potrebnom sigurnošću utvrđene u postupku a trebale bi, jer se radi o činjenicama odlučnim za odmjeravanje kazne i idu na štetu optuženiku, dok u odnosu na raniju osuđivanost za kazneno djelo silovanja, nije uopće vodio računa o proteku roka iz čl. 85. KZ i nastupu rehabilitacije po sili zakona.

Točno je da je sud prvog stupnja pogrešno postupio kada je samo na temelju tvrdnji dviju svjedokinja, kćerki optuženika, a bez postojanja podataka o vođenju postupka a kamoli o pravomoćnim osudama, uzeo utvrđenim, da je optuženik iste silovao u dobi dok su bile djeca odnosno maloljetnice. Stoga mu to i nije mogao cijeniti kao otegotnu okolnost pri odmjeravanju kazne.

Također mu kao otegotnu okolnost nije mogao cijeniti ni okolnost "što je već jedanput bio u zatvoru zbog kaznenog djela silovanja" budući da ni u tom pravcu nije proveo ni jedan dokaz a sud može temeljiti presudu samo na činjenicama i dokazima izvedenim na glavnoj raspravi (čl. 351. ZKP), neovisno o tomu što spisu predmeta prileži pravomoćno dovršen postupak protiv optuženika zbog kaznenog djela iz čl. 83. st. 1. KZ. Dapače, iz zapisnika glavne rasprave proizlazi, da je sud pregledao samo izvod iz kaznene evidencije prema kojem je optuženik neosuđivana osoba. Stoga ni u tu okolnost nije mogao uzeti kao otegotnu, a niti bi se navedene okolnosti u eventualno ponovljenom postupku mogle više utvrđivati na štetu optuženika, kada je izostala žalba državnog odvjetnika.

No neovisno o tomu, navedeni propust suda ne predstavlja označenu povredu kaznenog zakona već predstavlja pogrešnu odluku o kazni, pa slijedom toga i žalbeni osnov iz čl. 370. ZKP.

Naime, čl. 56. st. 2. KZ ne navodi taksativno posebno olakotne a posebno otegotne okolnosti, već ostavlja sudu slobodu da prema svim okolnostima slučaja i naravi počinjenog kaznenog djela određenu okolnost u procesu odmjeravanja kazne tretira olakotno ili otegotnom. Stoga kada je sud pogrešno uzeo jednu činjenicu kao otegotnu, kao što je to u konkretnom slučaju, onda takova njegova pogrešna ocjena o toj činjenici predstavlja nepravilnu odluku o kaznenoj sankciji, pa je pravilno uzeti da i u tom dijelu optuženik pobija presudu zbog odluke o kazni, slijedom čega su njegovi prigovori u okviru te žalbene osnove i razmatrani te prihvaćeni.

Kako je sud prvog stupnja pri odmjeravanju kazne optuženiku pravilno utvrdio i obrazložio ostale okolnosti koje utječu na visinu kazne, to je ovaj sud prihvatio te optuženiku za počinjeno kazneno djelo sada izrekao kaznu zatvora u trajanju od pet godina smatrajući, da će se upravo tom kaznom kao primjerenom, u cijelosti ostvariti sve zakonske svrhe kažnjavanja iz čl. 6. i 50 KZ.

Zbog izloženih razloga, sa žalbom optuženika postupljeno je kao u izreci, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP.

U Zagrebu, 10. travnja 2003.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlatko Gledec, v.r.

Josip Budinski, v. r.