Rev-1171/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1171/2014-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. P. iz K., koju zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnik u K., protiv prvotuženika H. d.d., Z. i drugotuženice I. B., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji prvotuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-2950/13-2 od 22. listopada 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Križevcima poslovni broj P-410/11-53 od 20. studenog 2012., u sjednici održanoj 19. prosinca 2018.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija prvotuženika i ukida presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-2950/13-2 od 22. listopada 2013. i presuda Općinskog suda u Križevcima poslovni broj P-410/11-53 od 20. studenog 2012. te se predmet vraća na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

II. Odlučivanje o troškovima revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom proglašena je nedopuštenom ovrha na nekretninama upisanim u zk.ul. 533 k.o. P., čk.br. 144 vinograd, gaj, površine 323 m , određena u predmetu Općinskog suda u Križevcima poslovni broj Ovr-1118/09, a prvo i drugotuženicima je naloženo solidarno tužiteljici nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 12.025,00 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 20. studenog 2012. do isplate.

Protiv navedene prvostupanjske presude prvotuženik je podnio žalbu koja je presudom drugostupanjskog suda odbijena.

Protiv navedene drugostupanjske presude reviziju je podnio prvotuženik na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se drugostupanjska presuda preinači ili da se ukinu presude nižestupanjskih sudova.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Nije sporno da je D. M., koja je u zemljišnim knjigama bila upisana kao vlasnik nekretnina na koje se odnosi tužbeni zahtjev, putem svog punomoćnika A. B., sklopila s prvotuženikom Sporazum o prijenosu prava vlasništva na navedenim nekretninama radi osiguranja novčane tražbine A. B. u iznosu od 15.090,00 EUR.

Utvrđeno je također da je prvotuženik ishodio upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama na temelju navedenog Sporazuma. Nije sporno da je drugotuženica nasljednica pok. D. M., a tužiteljica tvrdi da je nekretninu kupila od D. M. te da je stekla pravo vlasništva na navedenim nekretninama, zbog čega ima pravo koje sprječava ovrhu.

Nižestupanjski sudovi smatraju utvrđenim da je tužiteljica stekla pravo vlasništva na navedenim nekretninama dosjelošću, prvotuženik da nije provjeravao izvanknjižno stanje, sklapanje navedenog Sporazuma o osiguranju da „ne odgovara pravoj volji pok. D. M.“, pa zaključuju da je tužbeni zahtjev osnovan.

Revizija je podnesena zbog pravnog pitanja kojim prvotuženik pita, je li pravo vlasništva na nekretnini koje nije upisano u zemljišne knjige, pravo koje sprječava ovrhu protiv stjecatelja koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, odnosno, koji u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kada je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju koji je zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik nekretnine na koju se pravni posao odnosi.

Dakle, revizija se odnosi na pravno pitanje o tumačenju i primjeni odredaba čl. 122. i čl. 123. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 - dalje: ZVDSP), a to pitanje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 2. ZPP).

Prema odredbi čl. 122. st. 1. ZVDSP smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja zaštitu prema odredbama Zakona.

Prema odredbi čl. 122. st. 2. ZVDSP, stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a niti u trenutku kada je zahtijevao upisa, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju.

Prema odredbi čl. 122. st. 3. ZVDSP, nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

Prema odredbi čl. 123. st. 1. ZVDSP, stjecatelj stječe nekretninu kao od njezinog vlasnika, ako je, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, u dobroj vjeri stekne od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine, premda to nije bila, i ako mu upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti.

Prije svega treba imati na umu da navedene odredbe uređuju upravo one situacije kada se stvarno stanje u pogledu nositelja prava vlasništva razlikuje od stanja kakvo je u zemljišnoj knjizi.

Iz citiranih propisa vidljivo je da se u tim situacijama prednost daje stjecatelju koji je u dobroj vjeri ishodio upis svojeg prava u zemljišnu knjigu, te takav stjecatelj stječe pravo vlasništva nekretnine od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine, premda to nije bila, ako mu upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti (čl. 123. st. 1. ZVDSP).

Treba imati u vidu i odredbu čl. 130. st. 1. ZVDSP prema kojoj se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano.

Prema tome, u opisanoj situaciji pravo vlasništva koje nije upisano u zemljišne knjige, nije pravo koje sprječava ovrhu (iz sadržaja stanja ovog predmeta proizlazi da je prvotuženik - revident bio u dobroj vjeri, a nema osnova za zaključak da je upis prvotuženikovog vlasništva izbrisan zbog nevaljanosti).

Nižestupanjski sudovi zaključuju da je namjera pok. D. M. bila da se njena punomoć koju je dala A. B. odnosi samo na kuću i dvorište, što proizlazi iz njene punomoći od 19. siječnja 2006., međutim, pravni posao na koji se odnosi tužbeni zahtjev uopće nije sklopljen na temelju te punomoći, već na temelju punomoći od 14. travnja 2006. iz koje ne proizlazi da bi se raspolaganje odnosilo samo na kuću i dvorište.

Sudovi također navode da je D. M. bila u visokoj dobi i bolesna, ali ne iznose kakav zaključak izvode na temelju tih činjenica (nedostatak poslovne sposobnosti?). Međutim, ta okolnost je bila razlog zbog kojeg je bilo moguće podnijeti žalbu protiv rješenja kojim je prihvaćen prijedlog za upis prava vlasništva u korist prvotuženika, odnosno, razlog za podnošenje brisovne tužbe (čl. 123. st. 1. i 2. ZVDSP), a već zbog same činjenice da upis u korist prvotuženika nije izbrisan, ima za posljedicu činjenicu da prvotuženik, koji je postupao u dobroj vjeri, stječe pravo vlasništva.

Treba dodati i to da prvostupanjski sud u razlozima svoje presude iznosi stav da „prvotužena nije postupala u dobroj vjeri jer nije provjerila stanje u katastru i nije izvršila procjenu sporne nekretnine po vještaku“, međutim, drugostupanjski sud se ne poziva na ovakvo shvaćanje prvostupanjskog suda, koje niti nije prihvatljivo obzirom na to da je odredbom čl. 122. st. 3. ZVDSP uređeno da nedostatak dobre vjere se ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

Dakle, nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili mjerodavne odredbe ZVDSP, pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP riješeno kao pod I. izreke ovog rješenja, a presude su ukinute i u odnosu na II-tuženicu na temelju čl. 201. ZPP.

U nastavku postupka treba pouzdano utvrditi sve činjenice potrebne za primjenu odredaba čl. 122. i 123. ZVDSP, te nakon toga donijeti zakonitu odluku o tužbenom zahtjevu.

Na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP riješeno je da se odlučivanje o troškovima revizije ostavlja za konačnu odluku.

Zagreb, 19. prosinca 2018.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v. r.