Rev-x-353/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 353/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. M. d.o.o., P., zastupan po direktoru Ž. M., a ovaj po punomoćnici A. L., odvjetnici u S., protiv tuženika F. – F. a. Z., Poslovna jedinica u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžp-91/09 od 3. prosinca 2009., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-117/08 od 11. prosinca 2008., u sjednici održanoj 21. svibnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev i naloženo tuženici isplatiti tužitelju naknadu štete 279.357,55 kn sa zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže navedeno u toč. I. izreke, dok je za „više zatraženo, a u pogledu zakonske zatezne kamate tužbeni zahtjev tužitelja odbijen“. Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove 134.493,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„Uvažava se žalba tužene kao osnovana, preinačava prvostupanjska presuda i tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan a koji glasi:

„Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe s osnova materijalne štete isplatiti tužitelju iznos od 279.357,55 kuna sa zakonskom zateznom kamatom“. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da prihvati reviziju, pobijanu presudu ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Tužitelj je popisao trošak revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ovoga Zakona.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Tužitelj određeno ne navodi u čemu se sastoji i koja bi to bitna povreda odredaba parničnog postupka bila učinjena u postupku pred nižestupanjskim sudovima. Stoga, imajući na umu odredbu čl. 392. a) st. 1. ZPP revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije bilo moguće uzeti u razmatranje.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim od tuženika traži da mu na ime naknade štete isplati 279.357,55 kn s pripadajućim kamatama. Tužitelj zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik zbog propusta njegovih djelatnica M. Z., N. K., Lj. L. i K. T. u kontroli naloga za prijenos novčanih sredstva omogućio D. R. koja je za tužitelja obavljala financijske poslove, da bez ovlasti direktora tužitelja koristeći pečat tužitelja koji je izvan upotrebe, podiže novac (ukupno 279.357,55 kn) koji je zadržala za sebe, pa da je tužitelju u navedenom iznosu učinjena šteta, za koju je, slijedom navedenog, odgovoran tuženik.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su stranke 2. ožujka 1994. sklopile Ugovor o obavljanju platnog prometa u zemlji: dalje: Ugovor (list 31 A spisa),

- da se prema čl. 2. navedenog Ugovora između ostalog, F. (Z. z. p. p. Z.) obvezala obrađivati s datumom primitka naloge sudionika ovjerene u skladu s prijavom potpisa, dok se prema čl. 3. Ugovora sudionik obvezao ovjeriti instrumente platnog prometa i pripadajuću dokumentaciju prijavljenim pečatom i potpisom, te uložiti eventualnu reklamaciju u roku osam dana od stavljanja izvatka na raspolaganje sudioniku,

- prema čl. 5. Ugovora F. (Z. z. p. p.) se obvezuje nadoknaditi štetu sudioniku nastalu propustom Zavoda ako je reklamacija uložena u roku iz čl. 3. Ugovora,

- da je za tužitelja financijsko poslovanje vodila D. R.,

- da su se u platnom prometu koristila dva pečata i to „E. M. proizvodno, trgovačko, uslužno poduzeće za uvoz i izvoz, P. (otisnut na Ugovoru – list 31 A spisa), te pečat „E. M. d.o.o. P. (otisnut na kopiji čekova, te statističkih izvještaja – list 35 A-S spisa),

- da je D. R. u razdoblju od 23. siječnja 1997. do 7. studenoga 1997. podigla sa žiro računa tužitelja ukupno 279.357,55 kn (na temelju naloga ovjerenih pečatom „E.-M“ d.o.o. P.

- list 35 A – H spisa),

- da su isplate u ukupnom iznosu 279.357,55 kn sa žiro računa tužitelja odobrile djelatnice tuženika: i to M. Z. 174.635,27 kn, Lj. L. 22.780,00 kn, N. K. 75.642,28 kn i K. T. 6.300,00 kn,

- da odgovorna osoba tužitelja nije, u smislu odredbe čl. 3. Ugovora, upućivala tuženiku bilo kakvu reklamaciju glede isplata sa žiro računa tužitelja,

- da je kazneni postupak protiv D. R., M. Z., N. K., Lj. L. i K. T. na temelju optužnice broj K-158/98 (list 11 B – E spisa) okončan rješenjem od 28. veljače 2008., jer je nastupila apsolutna zastara kaznenog progona.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud u bitnom zaključuje da su djelatnice tuženika omogućile D. R. podizanje novca sa žiro računa tužitelja 279.357,55 kn na temelju naloga ovjerenih pečatom „E.-M“ d.o.o. P. koji nije bio službeni pečat tužitelja, odnosno otisnut u kartonu deponiranih potpisa kod tuženika (list 71 A spisa), pa da je time tužitelj pretrpio štetu u naprijed navedenom iznosu. Stoga, pozivom na odredbu čl. 170. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO) prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev i nalaže tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete 279.357,55 kn s pripadajućim kamatama.

Drugostupanjski sud uvažava žalbu tuženika, preinačava prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbija.

Polazeći od utvrđenih činjenica pred prvostupanjskim sudom, drugostupanjski sud zauzima shvaćanje, da obzirom na sadržaj i izgled oba pečata koja su se u platnom prometu koristila, pri samom pogledu, zaposlenice tuženika nisu imale razloga za sumnju u činjenicu da se radi o istoj tvrtci, jer je glavni naziv („E. M. i sjedište (P.) ostalo isto, dok je dodatak izmijenjen, a što potvrđuje i činjenica da je platne naloge u prostorije tuženika donosila D. R. koja je u to vrijeme obavljala knjigovodstvene i financijske poslove za tužitelja, kao i podatak da u vremenu od siječnja 1997. pa do studenoga 1997. u kojem je „korišten“ pečat „E.-M“ d.o.o. P., odgovorna osoba tužitelja nije uputila bilo kakvu reklamaciju glede isplata sa žiro računa tužitelja što je bila dužna prema čl. 3. Ugovora učiniti kada uoči eventualne pogreške u vođenju platnog prometa na žiro računu tužitelja. Slijedom izloženog, drugostupanjski sud je stajališta da nema propusta i radnji zbog kojih bi tuženica bila odgovorna za štetu, pa preinačuje prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbija.

Prema odredbi čl. 170. st. 1. ZOO za štetu koju radnik u radu ili u vezi s radom uzrokuje trećoj osobi odgovora poduzeće u kojem je radnik radio u trenutku uzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u takvim okolnostima postupao onako kako je trebalo. Polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, te imajući na umu citiranu zakonsku odredbu (čl. 170. st. 1. ZOO) pravilno je, i prema ocjeni ovoga suda, drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbio.

Pritom je drugostupanjski sud za svoju odluku naveo jasne razloge koje prihvaća i ovaj sud. Naime, okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na pravilnost shvaćanja drugostupanjskog suda, da obzirom na sadržaj i izgled spornog pečata kojim su bili ovjereni nalozi na temelju kojih su djelatnice tuženika odobrile isplate D. R. koja je obavljala financijske poslove tužitelja, iste nisu imale razloga dovoditi u pitanje tužiteljeve naloge za isplatu ovjerene spornim pečatom budući su bitni sastojci tvrtke tužitelja u oba pečata („E. M. i sjedište (P.) isti. Pritom neznatna i na „prvi pogled“ nevidljiva različitost spornog pečata, od onog koji je otisnut u kartonu deponiranih potpisa kod tuženika, u okolnostima konkretnog slučaja ne ukazuje da su djelatnice tuženika propustile postupiti prema pravilima struke. Kada se tomu doda i činjenica da tužitelj kroz vremensko razdoblje od siječnja 1997. do studenoga 1997. u kojem je morao uočiti eventualne pogreške u vođenju platnog prometa na njegovom žiro računu kod tuženika, nije uputio tuženiku bilo kakvu reklamaciju sukladno čl. 3. Ugovora, a što je pravilno cijenio i drugostupanjski sud i kada je D. R. cijelo to vrijeme (a i ranije – iskaz zakonskog zastupnika tužitelja na ročištu 1. veljače 2005.) kod tuženika za tužitelja obavljala financijske poslove, što djelatnicama tuženika nije moglo ostati nepoznato, to je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da nije bilo propusta koji bi doveli do odgovornosti tuženika u smislu odredbe čl. 170. st. 1. ZOO za štetu koju tužitelj tvrdi da je pretrpio.

Prema tome, neosnovano tužitelj ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Navodi revizije kojima se preocjenjuju izvedeni dokazi i prigovora pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, sukladno odredbi čl. 385. ZPP nisu razlozi zbog kojih je dopušteno podnijeti reviziju, pa ih nije bilo moguće uzeti u razmatranje.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 21. svibnja 2014.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.