Legislator Case Law & Legislation
I Kž-7/1996-3 AI generated

Criminal court dismisses appeal against conviction for abuse of power in business operations, upholding original sentence.

Case Number I Kž-7/1996-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance conviction for abuse of power in business operations. The court found that the defendant, as a director, knowingly failed to itemize representation expenses separately from accommodation costs, demonstrating subjective intent to evade tax payment. Consequently, the court upheld the original conviction and sentence, rejecting arguments regarding factual errors or legal misapplication.

Legislator headnote

AI generated

KZ RH čl. 292. st. 1.; KZ RH čl. 387. st. 1.; The court held that a director's failure to separately itemize business expenses constitutes evidence of subjective intent to evade tax, justifying a conviction for abuse of power in business operations.

Keywords

AI generated
abuse of power in business tax evasion intent director liability criminal appeal dismissal conditional sentence

Cited Legislation

AI generated
KZ RH čl. 292. st. 1.
KZ RH čl. 387. st. 1.
KZ RH čl. 67. st. 2. i 5.
KZ RH čl. 90. st. 1.
ZKP/93 čl. 360. st. 2.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 7/1996-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Senke Klarić-Baranović i Marijana Hranjskog, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 102. st. 1. i 2. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. K 31/95 od 20. listopada 1995. godine, u sjednici održanoj 13. svibnja 1999. godine, u nazočnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e :

Povodom žalbe opt. M.Š., po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je opt. M.Š. djelom činjenično opisanim u izreci te presude, zbog kojeg je oglašen krivim, počinio kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97), pa mu se po istom zakonskom propisu izriče kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci i na temelji čl. 67. st. 2. i 5. KZ primjenjuje uvjetna osuda, tako da se izvršenje izrečene kazne odgađa na vrijeme od 1 (jedne) godine, pod uvjetom da optuženik u navedenom roku ne počini novo kazneno djelo. Žalba opt. M.Š. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom, a ne preinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Rijeci oglasio je krivim opt. M.Š. zbog kaznenog djela iz čl. 102. st. 1. i 2. KZRH, činjenično opisanog u izreci te presude, pa je po istom zakonskom propisu uz primjenu čl. 38. toč. 2. OKZRH i čl. 39. st. 1. toč. 3. OKZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci, a izrečena kazna primjenom čl. 47. i čl. 48. OKZRH neće se izvršiti ako optuženik na vrijeme od jedne godine ne počini novo kazneno djelo. Optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. svibnja 1995. do 20. listopada 1995. godine, a temeljem čl. 90. st. 1. ZKP optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 700,00 kn.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem odvjetnika T.M., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenoj sankciji i troškovima postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe, a podredno uvaži žalba i presuda ukine, te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, vračajući spis stavio je u smislu čl. 360. st. 2. ZKP/93 pismeni prijedlog da se žalba u cijelosti odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da je u međuvremenu došlo do izmjene zakona, da je stupio na snagu Kazneni zakon ("Narodne novine", broj 110/97), pa je djelatnost optuženika trebalo uskladiti s tom izmjenom zakonskog opisa blažeg zakona, a u skladu sa čl. 3. st. 2. Kaznenog zakona.

Žalitelj otklanja kaznenu odgovornost pobijajući žalbenim razlozima ustvari, presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenično stanja. U žalbi se tvrdi da je optuženik kao direktor poduzeća C.R. d.o.o. B. imao neograničeno pravo raspolaganja novčanim sredstvima za reprezentaciju. Stoga da nije sporno da optuženik nije skrivao potrošena novčana sredstva za reprezentaciju, jer je potpisivao svaki račun hotela J. za svaku izvršenu konzumaciju hrane i pića i da je svaki od tih računa priložen zbirnom računu hotela J. , a u koji račun je odvojeno ulazio i račun za troškove smještaja.

Nadalje, da je optuženik za vođenje svoje knjigovodstvene i računovodstvene dokumentacije imao angažirani knjigovodstveni servis Z. u R. kojeg je vlasnik ujedno svjedok I.S. obavljao sve knjigovodstvene usluge temeljem dostavljene dokumentacije po svjedoku D.V.. Žalitelj stoga zaključuje, da bi optuženik bio odgovoran kada bi sam vodio knjigovodstvenu dokumentaciju i sakrio blokove o utrošenoj reprezentaciji ili dao takav nalog nekome iz svog poduzeća. Žalitelj prigovara pobijanoj presudi da je svjedoku I.S., poklonio vjeru, iako navedeni svjedok ima razloga biti pristran, zbog svoje uloge u vođenju knjigovodstva, jer je odgovoran i sam za završni račun optuženikovog poduzeća, te nalazi zbog toga nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što prvostupanjski sud nije povjerio pregled knjigovodstvene dokumentacije i vještačenje neutralnoj osobi.

Također se iz žalbenih razloga ističe sumnja u iskaz svjedoka B.M. direktora hotela J. , u dijelu kada navedeni svjedok tvrdi da je njemu optuženik dao nalog kako ispostavljati zbirne fakture. Tu sumnju žalitelj nalazi u činjenici izbjegavanja odgovornosti tog svjedoka za nepropisno sačinjavanje faktura, što njegov iskaz čini nepouzdanim.

Žalbeni razlozi također ponavljaju obranu optuženika, da je po struci inženjer strojarstva nestručan za knjigovodstvene poslove kao i manipuliranje dokumentacijom, što sve dovodi u svezu sa terećenjem svjedoka M.B. i I.S., koji imaju razloga zbog izbjegavanja vlastite odgovornosti biti pristrani.

Kao žalbeni osnov povrede kaznenog zakona, žalitelj nalazi i u izostanku subjektivnog elementa kaznenog djela temeljem kojeg je proglašen krivim, jer da nije imao razloga izbjegavati obračun i uplatu poreza na troškove reprezentacije, obzirom na neograničeno pravo raspolaganja reprezentacijom.

U odnosu na žalbeni osnov zbog odluke o kaznenoj sankciji, jedino žalitelj ističe da sankcija nema smisla kraj ovako pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i da bi izostala da je sud pravilno utvrdio činjenično stanje. Ponovno se ističe nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer da je sud izvršio uvid u priložene paragon blokove nebi zaključio da nije prijavljena reprezentacija i da je optuženik uskratio obračun i uplatu poreza na troškove reprezentacije.

Slijedom toga, u žalbi se tvrdi kako optuženik nije počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, da nije obvezan niti snositi troškove kaznenog postupka.

Naprotiv suprotno žalbenim razlozima, ovaj sud kao drugostupanjski, nalazi da su sve bitne činjenice glede počinjenog kaznenog djela i odgovornosti optuženika pravilno i zakonito utvrđene, te da je na osnovu njih sud izveo pravilne zaključke. Prvostupanjski sud je uvidom u rješenje Okružnog privrednog suda u Rijeci (Trgovački sud u Rijeci) od 31. ožujka 1992. godine kao i imenovanja optuženika i njegove ovlasti na samostalno zastupanje, te utvrđene činjenice o deponiranom potpisu na kartonu deponiranih potpisa pri ZAP-u u Rijeci i ovlaštenja za punovažno potpisivanje, izveo pravilan zaključak o ovlastima i odgovornosti optuženika u okviru njegovih zakonskih dužnosti. Neprijepornim su utvrđene činjenice, koje su konstatirane u obrazloženju presude, da optuženik kao direktor spomenutog poduzeća imao pravo raspolaganja novčanim sredstvima za reprezentaciju i da je to koristio, što je sud utvrdio svjedočenjem D.V., M.J. i F.N., a ni sam optuženik ne poriče da je na ugošćivanje poslovnih partnera u ime reprezentacije tijekom 1993. godine utrošio 9.506,50 kn. Nespornim je, prvostupanjski sud utvrdio i činjenicu da na taj iznos nije obračunat i uplaćen porez na troškove reprezentacije od 25% državnom proračunu.

Također iz rezultata provedenog dokaznog postupka, neprijepornim se nalazi činjenica koju je sud utvrdio uvidom u ugovor o najmu poslovnog prostora u hotelu "Jadran", a da je također sud uvidom u račune utvrdio da su obračunati troškovi reprezentacije prikazani kao troškovi smještaja.

Kraj ovako utvrđenih činjenica, sud je protivno navodima žalbe koja neosnovano otklanja odgovornost optuženika, pravilno i potpuno, proveo dokaze i utvrdio činjenice i o subjektivnom elementu kaznenog djela. Prvostupanjski sud je savjesnom analizom i objektivnom ocjenom iskaza svjedoka M.B. osnovano poklonio vjeru tom svjedoku, da je na traženje optuženika hotel J. ispostavljao račune prikazujući troškove reprezentacije, kao troškove smještaja. Također prvostupanjski sud iz iskaza svjedoka I.S., ocjenivši njegovo svjedočenje kao objektivno i nepristrano, jer ničim nije dovedeno u sumnju, osnovano zaključuje da kako optuženik nije imao posebnu stavku na ime sredstava za trošak reprezentacije, te da zbog toga nije mogao obračunati porez na ta sredstva.

Nasuprot tako utvrđenim činjenicama kao i zaključku prvostupanjskog suda o odgovornosti optuženika, ukazuju se žalbeni razlozi neosnovani, po stajalištu ovog suda kao drugostupanjskog suda, glede odgovornosti optuženika, jer je ta odgovornost određena položajem i ovlastima optuženika kao direktora, a u koju odgovornost ulaze i zadaci izvršavanja obaveza prema društvenoj zajednici. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da činjenica izostavljanja posebne stavke na ime sredstava koje je trošio za reprezentaciju, te izričiti zahtjev da se troškovi utrošeni za reprezentaciju obračunavaju od strane hotela J. zajedno sa troškovima najma prostorije, nedvosmisleno upućuju na subjektivni elemenat kaznenog djela i namjere optuženika za uskratu obračuna i uplatu poreza na troškove reprezentacije. Neprihvatljivi su stoga i neosnovani žalbeni navodi kojima se proizvoljno želi pripisati odgovornost I.S. za pružanje knjigovodstvenih usluga kao i direktora hotela J. svjedoka M.B. za ispostavljanje računa. Neprihvatljiv je također žalbeni stav u odnosu na stručnu spremu optuženika i njegove nesposobnosti za uredno knjigovodstveno poslovanje, jer je notorno da je kao direktor obzirom na radne zadatke i odgovornosti upravo svjesno postupao protivno zakonitoj primjeni propisa.

Stoga je neosnovan žalbeni osnov zbog pogrešne primjene kaznenog zakona, jer je činjenično stanje kako je sud pravilno utvrdio drugačije od onog što žalitelj iznosi u žalbi i za koje pogrešno drži da je trebalo biti utvrđeno i prema kojem bi optuženik bio oslobođen od optužbe.

Stoga su neosnovani i žalbeni osnovi zbog odluke o kaznenoj sankciji i troškovima postupka, za koji žalitelj tvrdi, bez ikakvog obrazloženja, da proizlaze iz nepravilne presude, a koja je prema stavu žalitelja trebala biti oslobađajuća.

Naprotiv prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti i to dosadašnju neosuđivanost, djelomično priznanje kaznenog djela, kao i obiteljske prilike kao olakotne, do otegotnih nije našao, te izrekao adekvatnu kaznenu sankciju težini kaznenog djela i odgovornosti optuženika.

Stoga ovaj sud nije našao potrebnim da optuženiku izrekne blažu kaznu od one koju je izrekao sud prvog stupnja, ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 382. ZKP/79, bez obzira na izmjenu pravne oznake djela u pravcu primjene blažeg zakona, jer se u suštini radi o istoj kriminalnoj količini koja ne dovodi u pitanje društvenu osudu optuženika, pogibeljnost djela koje je počinio i primjerenost njegovog kažnjavanja.

Zbog navedenih razloga na temelju čl. čl. 387. st. 1. ZKP/97 presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 13. svibnja 1999. god.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Katica Jelić, v.r.