II Kž-473/2007-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž 473/07-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. sc. Marijana Svedrovića, kao predsjednika vijeća, te Milivoja Mikora i mr. sc. Branka Brkića, kao članova vijeća i sudske savjetnice Anamarije Pavičić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. D. B., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ, odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 10. srpnja 2007. broj Kv-I-678/07 (K-169/07) o produljenju pritvora nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj dana 25. srpnja 2007.,

r i j e š i o j e:

Djelomično se prihvaća žalba okr. D. B., preinačuje se rješenje suda prvog stupnja na način da se pritvor protiv okrivljenika produljuje iz osnove čl. 102. st. 1. toč. 3. ZKP.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem, Županijski je sud u Zagrebu, temeljem čl. 107. st. 1. ZKP, produljio pritvor protiv okr. D. B. iz osnove čl. 102. st. 1. toč. 1. i 3. ZKP nakon podignute optužnice zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ.

Protiv navedenog rješenja žali se okrivljenik po branitelju s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i okrivljenika pusti da se brani sa slobode.

Žalba je djelomično osnovana.

U pravu je okrivljenik kada navodi da protiv njega ne egzistira pritvorski osnov iz čl. 102. st. 1. toč. 1. ZKP.

Naime, ovaj sud drugog stupnja ne nalazi osnovanim zaključak suda prvog stupnja o postojanju bojazni da bi okrivljenik, boravkom na slobodi, ponovno pobjegao u cilju izbjegavanja kaznene odgovornosti, jer iz podataka priležećih spisu proizlazi da je optuženik, nakon što je uhićen i prepraćen istražnom sucu, ispitan dana 5. travnja 2006., kada je upozoren na sva prava i obveze tijekom ovog postupka, pa tako i na obvezno odazivanje svim

II Kž 473/07-3

pozivima suda. Nakon preprate okrivljenik je bio pušten da se brani sa slobode, time da se uredno odazvao na poziv suda za istražno ročište zakazano za dan 16. svibnja 2006., na koje je pristupio sa slobode. Protiv okrivljenika određen je pritvor iz osnove čl. 102. st. 1. toč. 3. ZKP rješenjem istražnog suca, te je naloženo njegovo dovođenje sa adrese prebivalište u D., i to nakon što je izvanraspravno vijeće, postupajući povodom izjavljenog neslaganja istražnog suca, protiv okrivljenika odredilo provođenje istrage. Iako je točno da na adresi prebivališta u D. okrivljenik nije zatečen, dok je sud dobio podatak da na adresi boravišta u Z. ne stanuje, navedena okolnost po ocjeni ovog suda nije takovog značaja da bi pružala temelj za zaključak suda prvog stupnja o opasnosti od bijega okrivljenika. To stoga što iz podataka spisa proizlazi da se okrivljenik sam javio sudu 10. travnja 2007, saznavši da je protiv njega određen pritvor, koja saznanja prethodno nije imao, što kada se dovede u svezu s okolnošću da je tijekom postupka samo jednom bilo pokušano njegovo dovođenje s adresa prebivališta i boravišta ne opravdava zaključak suda prvog stupnja da se okrivljenik krio u cilju izbjegavanja kaznene odgovornosti, zbog čega daljnja primjena mjere pritvora protiv okrivljenika D. B. iz čl.102 st.1 toč.1 ZKP nije osnovana.

Međutim, pravilan je i osnovan zaključak suda prvog stupnja da protiv okrivljenika i nadalje egzistira pritvorski osnov iz čl. 102. st. 1. toč. 3. ZKP.

Takav svoj zaključak sud prvog stupnja valjano je obrazložio, koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja i okrivljenika, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, u cijelosti upućuje na obrazloženje tog dijela pobijanog rješenja.

Neosnovano žalitelj žalbom pobija postojanje osnovane sumnje i spekulira sa budućim rezultatom ovog kaznenog postupka jer za ovaj sud drugog stupnja osnovana sumnja, kao opća pretpostavka iz čl. 102. st. 1. ZKP za određivanje i produljenje pritvora, utvrđena je podignutom optužnicom, a da li je okrivljenik počinio terećeno mu kazneno djelo i na koji način odlučiti će raspravno vijeće nakon provedenog dokaznog postupka.

Nije u pravu okrivljenik kada tvrdi da "maloljetničko osuđivanje ne može predstavljati zakonski dopuštenu osnovu za zaključak o mogućnosti ponavljanja kaznenog djela" jer po ocjeni ovog suda upravo činjenica da je okrivljenik bio višestruko tretiran unutar maloljetničkog prava zbog kaznenih djela protiv imovine, pri čemu su prema njemu bile primjenjivane uvjetne osude, time da iz podataka priležećih spisu proizlazi da se ponovno, kratko vrijeme nakon što mu je istekao rok kušnje iz posljednje presude, pojavljuje kao osnovano sumnjiv da je počinio kazneno djelo protiv imovine čini opravdanim zaključak suda prvog stupnja o postojanju bojazni da bi boravkom na slobodi okrivljenik nastavio s vršenjem kaznenih djela u cilju pribavljanja nepripadne materijalne dobiti.

Na osnovanost takovog zaključka upućuje i okolnost da su protiv okrivljenika uz ovaj, u tijeku još dva kaznena postupka zbog kaznenih djela usmjerenih na stjecanje nepripadne materijalne koristi i to pred Županijskim sudom u Zagrebu, pod brojem Kio-I-128/05 zbog kaznenog djela iz čl.173 st.2 KZ i pred Općinskim sudom u Sesvetama, pod brojem K-100/06 zbog kaznenog djela iz čl.217 st.1 KZ.

Zbog izloženog, osnovana je daljnja primjena mjere pritvora protiv okrivljenika D. B. iz osnove čl.102 st.1 toč.3 ZKP.

II Kž 473/07-3

S obzirom na izloženo, a kako je žalbom okr. D. B. djelomično dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja, ispitivanjem kojeg, sukladno čl. 398. st. 4. ZKP, nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem čl. 398. st. 3. ZKP riješeno kao u izreci.

U Zagrebu, 25. srpnja 2007.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Anamarija Pavičić, v.r.

mr. sc. Marijan Svedrović, v.r.