Pž-6338/2008-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

21. Pž-6338/08-3

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednice vijeća, te Branke Vučaj i Nevenke Baran, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. d.o.o., R., kojeg zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik u R., protiv tuženika I. d.d. Z., radi isplate iznosa od 1,536.245,30 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5865/07 od 21. travnja 2008., u sjednici vijeća održanoj 9. studenog 2010.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5865/07 od 21. travnja 2008.

II. Odbijaju se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova podnesene žalbe u iznosu od 23.439,25 kn i tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 18.751,40 kn.

Obrazloženje

Pobijanom je presudom tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 1,536.245,30 kn, odbijen kao neosnovan.

Protiv takve je presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga, s prijedlogom žalbenom sudu prvostupanjsku presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno, ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje, stavljajući zahtjev za naknadu troškova podnesene žalbe. Odgovor na žalbu podnio je tuženik te osporavajući osnovanost žalbenih navoda predlaže žalbu odbiti, stavljajući zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu sukladno članku 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08) u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9. i 11. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, drugostupanjski sud je našao kako je pobijana presuda pravilna i zakonita.

Predmet spora je, prema sadržaju tužbe i tužiteljevih navoda tijekom postupka, tužiteljev zahtjev za isplatu utuženog iznosa s osnove naknade štete nastale stoga što je tuženik, tijekom ispunjenja svojih obveza, preuzetih sklopljenim ugovorima i njihovom dodacima, za isporuku materijala uz naplatu, neopravdano zaračunavao veće cijene materijala suprotno ugovorenom pa je za tužitelja s osnove razlika u cijenama materijala nastala ukupna šteta u iznosu, prema konačno sniženom zahtjevu, od 1,536.245,30 kn.

Dakle, za donošenje odluke o takvom tužbenom zahtjevu trebalo je utvrditi, je li tužitelj dokazao osnovanost svog prava zahtijevati od tuženika ispunjenje obveze u utuženoj visini.

Prvostupanjski je sud, polazeći od obveze tužitelja dokazati osnovu i visinu podnesenog zahtjeva, utvrdio da tužitelj svoj zahtjev nije dokazao te je, primjenom pravila o teretu dokazivanja, odbio tužiteljev tužbeni zahtjev. Prosuđujući valjanost i pravilnost pobijane odluke, žalbeni sud polazi od okolnosti kako je u skladu s odredbama članka 7. stavak 2. i članka 219. Zakona o parničnom postupku dužnost stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelje svoje zahtjeve ili kojim pobijaju navode i dokaze protivnika. Njihova je dužnost iznijeti sudu činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranaka. Ako stranka u tom ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Predlaganjem učinkovitih i cjelovitih dokaza, stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kada sud ne uspije stvoriti određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada se primjenjuju pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a navedenog Zakona). Ta pravila, u osnovi, obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

Tijekom predmetnog postupka određeno je izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku financijske struke upravo na okolnost razlike cijena materijala, na čemu tužitelj temelji svoj zahtjev.

Budući da nalaz i mišljenje sudskog vještaka služi za razjašnjenje spornih činjenica, ono mora biti predmetom kritičkog rasuđivanja suca te je v

ještačenje

dokazno sredstvo čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje u skladu s odredbom iz članka 8. Zakona o parničnom postupku.

Međutim, u konkretnom slučaju, zapravo, nema vještakovog nalaza i mišljenja. Sam je vještak svoj predmetni rad nazvao "Izvješće o vještačenju" što on, i prema svom sadržaju i prema svom zaključku, je. Naime, završno u tom izvješću, vještak zaključuje da pregledom, raspoložive, dokumentacije (i tužitelj i tuženik su od vještaka pozvani na dostavu dodatne dokumentacije kao dopune onoj privijenoj spisu) nije mogao utvrditi iznos mogućeg potraživanja tužitelja.

Neupitnim iz, od tužitelja privijenih, ugovora i njihovih dodataka te računa, proizlazi obvezivanje tuženika isporučiti uz naplatu sav materijal prema specifikacijama na gradilištu te obveza tužitelja na dostavljanje specifikacije potrebnog materijala i obvezu isporučeni materijal čuvati do ugradbe i ekonomski koristiti pri izvedbi radova. Slijedom predmetno ugovorenih obveza stranaka i složenosti ugovorenog posla, nužno mora doći do potrebe izdavanja (nakon sklapanja ugovora) isprava o radnjama koje predstavljaju ispunjenje tih ugovorom preuzetih obveza te nastanka obimne dokumentacije. Stoga nije predmetno dovoljno da je tužitelj dokazao postojanje ugovornog odnosa sa tuženikom već je, prema prirodi samog posla, a u vezi s postavljenim tužbenim zahtjevom, bilo potrebno dokazati (teret je dokaza na tužitelju) je li u ugovorenim rokovima tuženiku dostavljao specifikacije potrebnog materijala, je li tužitelj postupio prema tim specifikacijama i isporučivao traženi materijal, je li tuženika upozoravao na odstupanje od ugovorenih količina i iznosa materijala itd. Međutim, tužitelj (i tuženik) tijekom postupka iskazuje da nema dodatne dokumentacije te da nema dodatnih dokaznih prijedloga. U takvoj situaciji predmetno tužitelj nije, do zaključenja glavne rasprave, iznio sudu činjenice ni predložio dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda kako o osnovanosti osnove, tako i o osnovanosti visine svog zahtjeva.

Slijedom navedenog, žalbeni sud nalazi kako se prvostupanjski sud pravilno pozvao na zakonske odredbe o teretu dokazivanja.

Budući da tužitelj tijekom postupka nije dostavio relevantne dokaze kojima bi dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, slijedom navedenih razloga utvrđenje je žalbenog suda kako je prvostupanjski sud pravilno odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja dok tužitelj, razlozima svoje žalbe, nije doveo osnovano u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke pa je utvrđenje žalbenog suda kako pa je pravilno i zakonito sud prvog stupnja tužitelju odbio pružiti konkretnu zaštitu, pobijana je presuda zakonita, dok je žalba neosnovana

Iz tih je razloga, na temelju odredaba članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu te presuditi kao u točki I. izreke.

Odluka u točki II. izreke donesena je na temelju članka 166. stavak 1. Zakona o parničnom postupku pa je žalbeni sud, slijedom činjenice da je žalbu odbio kao neosnovanu, a navodi odgovora na žalbu nisu bili od utjecaja na donošenje drugostupanjske presude, zahtjeve stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka našao neprihvatljivim.

U Zagrebu 9. studenog 2010.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

DUBRAVKA ZUBOVIĆ, v.r.