II Kž-95/2017-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž 95/17-4

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog R. S. i dr., zbog kaznenih djela iz članka 230. stavka 2. u svezi stavka 1. i dr. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama okrivljenog R. S., okrivljenog I. P. i okrivljenog M. M. podnesenim protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 27. veljače 2017. broj Kov-3/17-527, o produljenju istražnog zatvora nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 15. ožujka 2017.,

r i j e š i o j e:

Odbijaju se žalbe okrivljenog R. S., okrivljenog I. P. i okrivljenog M. M. kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem optužnog vijeća Županijskog suda u Velikoj Gorici, nakon podignute optužnice protiv okrivljenog R. S. i dr., zbog kaznenih djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. u svezi stavka 1. i dr. KZ/11, produljen je istražni zatvor protiv okrivljenika R. S., I. P. i M. M. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08).

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni R. S. po branitelju D. M., odvjetniku iz V. G., zbog ,,svih zakonom dopuštenih razloga“, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se mjera istražnog zatvora zamijeni kojom od mjera opreza iz članka 98. ZKP/08.

Žalbu je protiv navedenog rješenja podnio i okrivljeni I. P. po branitelju B. J., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona

II Kž 95/17-4

i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se istražni zatvor protiv okrivljenika ukine.

Protiv navedenog rješenja žalbu je podnio i okrivljeni M. M. po braniteljici M. K., odvjetnici iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 i pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se istražni zatvor ukine, odnosno da se isti zamijeni nekom od predloženih mjera opreza, podredno da se pobijano rješenje ukine i predmet uputi na ponovno odlučivanje.

Žalbe nisu osnovane.

Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski je sud ispravno utvrdio postojanje razloga za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenog R. S., okrivljenog I. P. i okrivljenog M. M. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08 te potom s pravom isključio mogućnost zamjene istražnog zatvora drugim blažim mjerama, kako mjerama opreza, tako i jamstvom. Pri tome je za svoju odluku, kako u odnosu na postojanje osnovane sumnje, kao opće pretpostavke iz članka 123. stavka 1. ZKP/08, tako i u odnosu na postojanje posebne pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora kao nužne i jedine prikladne mjere za osiguranje prisutnosti okrivljenika, za svakog okrivljenika ponaosob dao jasne, valjane i dostatne razloge, bez proturječja, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Stoga su u cijelosti neosnovani žalbeni prigovori okrivljenika I. P. i M. M. da je pobijanim rješenjem ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, koja se sastoji u tome što su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su izneseni su nedostatni.

Tako je prvostupanjski sud, prije svega, pravilno utvrdio i valjano obrazložio da u ovom stadiju kaznenog postupka dostatan stupanj osnovane sumnje da su okrivljenici R. S., I. P. i M. M. počinili više kaznenih djela koja im se stavljaju na teret u ovom kaznenom postupku, kao opća pretpostavka za primjenu mjere istražnog zatvora iz članka 123. stavka 1. ZKP/08, proizlazi iz materijalnih i personalnih dokaza na kojima se podignuta optužnica temelji i to upravo onih dokaza koji su za svaku točku optužnice detaljno pobrojani u obrazloženju pobijanog rješenja, a posebice rezultata posebnih dokaznih radnji, nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu te tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba i predmeta, koji su poduzeti prema svim okrivljenicima, kao i rezultata provjere uspostavljanja telekomunikacijskog kontakta između SIM kartica koje su koristili okrivljenici, ali i njihovih lokacija u kritična vremena kada su pojedina terećena kaznena djela počinjena. Stoga su u cijelosti neosnovani opsežni žalbeni navodi okrivljenog I. P. kojima takav zaključak prvostupanjskog suda nastoji osporiti upiranjem na nedokazanost terećenih mu kaznenih djela.

Nadalje, opravdanost daljnje primjene mjere istražnog zatvora iz citirane osnove prvostupanjski sud, s pravom utemeljuje na činjenici da su, prema izvatku iz kaznene evidencije, svi okrivljenici već višekratno kazneno osuđivane osobe. Pravilnost takvog zaključka ni u najmanjem dijelu nije dovedena u sumnju prigovorima svih žalitelja kojima, nastojeći umanjiti značaj njihove dosadašnje osuđivanosti, ističu da se isključivo na toj okolnosti ne može temeljiti odluka o primjeni istražnog zatvora, pri čemu okrivljeni I. P.

II Kž 95/17-4

također upire i na protek vremena od posljednje osude kao i na to da do sada nije osuđivan zbog istovrsnog kaznenog djela.

Naime, okrivljeni R. S. je, između ostalog, u tri navrata osuđivan zbog razbojništva, dakle, radi se o specijalnom povratniku, pri čemu mu je u dva navrata izrečena bezuvjetna kazna zatvora, dok je, prema vlastitom iskazivanju, izdržao kaznu u sveukupnom trajanju od 17 godina.

Okrivljeni M. M. je, između ostalog, već u nekoliko navrata osuđivan zbog razbojništva, ali jedanput i zbog teške krađe i neovlaštene uporabe tuđe pokretne stvari, dakle, zbog istovrsnih kaznenih djela onima koja mu se, između ostalog, u ovom kaznenom postupku stavljaju na teret, pri čemu je u šest navrata osuđivan na bezuvjetne kazne zatvora, dok je prema vlastitom iskazivanju do sada izdržao kaznu u sveukupnom trajanju od četiri godine i tri mjeseca.

Konačno, okrivljeni I. P. je do sada čak u 11 navrata osuđivan, većinom zbog kaznenih djela protiv imovine, pa tako u sedam navrata zbog teške krađe i u dva navrata zbog teške krađe u pokušaju, pri čemu mu je sedam puta izrečena bezuvjetna kazna zatvora, dok je prema vlastitom iskazivanju izdržao pet godina i devet mjeseci kazne.

Kada se, uz izneseno, ima na umu brojnost kaznenih djela za koja se okrivljenici podignutom optužnicom osnovano sumnjiče da su u svega nekoliko mjeseci počinili, što ukazuje na upornost i odlučnost u protupravnom postupanju i visok stupanj njihove kriminalne volje, ali i način počinjenja kaznenog djela na štetu oštećenog Ž. B. koji upućuje na bešćutnost u poduzimanju kriminalnih radnji, tada prvostupanjski sud s pravom zaključuje da iznesene okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju one osobite okolnosti koje ukazuju da kod svih okrivljenika postoji neposredna i konkretna opasnost da će boravkom na slobodi počiniti isto ili slično kazneno djelo. Ovo tim više kad se uzme u obzir da su okrivljenici R. S. i M. M., prema vlastitom iskazivanju, nezaposleni i bez imovine, što samo dodatno pojačava iteracijsku opasnost utvrđenu na njihovoj strani.

Kraj takvog stanja stvari, pravilnost pobijane odluke nije dovedena u sumnju žalbenim navodima okrivljenog M. M. da bi boravkom na slobodi imao financijsku potporu svoje obitelji zbog čega ne bi bio primoran činiti nova kaznena djela te da je dosadašnji boravak u istražnom zatvoru na njega korektivno djelovao, kao niti tvrdnjama okrivljenog I. P. da posjeduje vlastiti obrt pa da sredstva za život ostvaruje vlastitim zakonitim radom.

Slijedom navedenog, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da će se za sada isključivo daljnjom primjenom mjere istražnog zatvora protiv okrivljenog R. S., okrivljenog I. P. i okrivljenog M. M. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08, kao krajnje i najstrože mjere osiguranja prisutnosti okrivljenika, s uspjehom otkloniti iteracijska opasnost. Naime, prvostupanjski je sud pravilno zaključio i valjano obrazložio da kvaliteta i značaj okolnosti koje opravdavaju daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv svih okrivljenika ukazuju da se svrha istražnog zatvora ne bi mogla uspješno osigurati njegovom zamjenom blažim mjerama, bilo jamstvom, bilo mjerama opreza, pa tako ni onim mjerama opreza predloženim u žalbi okrivljenog I. P. jer se u konkretnoj situaciji ne radi o prihvatljivoj garanciji za prevenciju od ponavljanja kaznenih djela.

II Kž 95/17-4

Pravilnost takvog zaključka nije dovedena u sumnju žalbenim prigovorima okrivljenog M. M. da bi puštanjem na slobodu boravio na adresi prebivališta u domu njegovih roditelja te da je dosadašnji boravak u istražnom zatvoru na njega korektivno djelovao pa tako ni žalbenim tvrdnjama okrivljenog R. S. da je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru utjecalo na njegovu svijest o pogibeljnosti činjenja i samih posljedica počinjenih kaznenih djela.

Slijedom svega navedenog, a budući da ni ispitivanjem pobijanog rješenja, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08, nije utvrđeno da bi bile ostvarene neke druge povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08, odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 15. ožujka 2017.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v. r.

Lidija Grubić Radaković, v. r.