Revr-871/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 871/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. Š. iz Đ., zastupanog po punomoćniku I. L., odvjetniku iz V., protiv tuženika Z. d.d. za izvođenje građevinskih radova V., zastupan po punomoćniku dr. sc. M. B., odvjetniku iz V., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru od 20. rujna 2005. godine, broj: Gž-2257/05, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 25. travnja 2005. godine, broj: P-63/00, u sjednici održanoj dana 09. svibnja 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se kao neosnovana odbija.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja je suđeno:

"I. Odbija se tužitelj A. Š. iz Đ., s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Tuženik Z. d.d. V. dužan je s osnova naknade štete isplatiti tužitelju A. Š. iz Đ., kako slijedi:

a/ za pretrpljene fizičke bolove iznos od 20.000,00 kn

b/ za pretrpljeni strah iznos od 12.000,00 kn

c/ za umanjenje životnih aktivnosti iznos od 80.000,00 kn

d/ za tuđu pomoć i njegu iznos od 5.000,00 kn

e/ za naruženost iznos od 10.000,00 kn,

te mu nadoknaditi troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Tužitelj A. Š. dužan je tuženiku Z. d.d. V. nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 7.500,00 kn, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

Protiv navedene presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud uvaži navode revizije i preinači prvostupanjsku presudu i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno da uvaži reviziju i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Odredbom čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Revizijom se ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, međutim iz tih razloga se po odredbi čl. 382. ZPP-a revizija ne može izjaviti.

Revizijom se ukazuje i na bitnu povredu odredaba ZPP-a iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koja nije ostvarena, jer presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi i razlozima presude, a presude sadrže i razloge o odlučnim činjenicama i ti razlozi nisu nejasni i proturječni i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

U obrazloženju presude drugostupanjski sud je ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom prijeporu, pa nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede odredaba ZPP-a iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. ZPP-a.

Prijeporno je i u ovom stadiju postupka da li su se ostvarile pretpostavke po kojima bi tuženik bio u obvezi naknaditi tužitelju nastalu štetu iz štetnog događaja koji se dogodio dana 22. siječnja 1997. godine u kojem je tužitelj zadobio tjelesne povrede od kojih mu je proizišla šteta.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da je tužitelj povrijeđen dana 22. siječnja 1997. godine i to u vrijeme kada je bio djelatnik tuženika;

- da je tužitelj nakon što je završio posao na gradilištu i išao ulicom kući, poskliznuo se, pao i povrijedio nogu.

S obzirom na iznijeto i po pravnom stajalištu ovog revizijskog suda pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelj nije pretrpio štetu u procesu rada nego odlazeći s posla tj. na ulici, a što znači da mu tuženik kao poslodavac ne može biti odgovoran za štetu i to stoga što nema uzročne veze između povrjeđivanja tužitelja i procesa rada na njegovom radnom mjestu. Dakle, pravilno su primijenili odredbu čl. 102. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 i 30/04) kad su odbili tužbeni zahtjev tužitelja, jer odgovornost poslodavca za štetu uzrokovanu radniku postoji samo u situaciji ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, pa kako u ovom prijeporu nisu ostvarene navedene zakonske pretpostavke to su pravilno presudili kad su tužbeni zahtjev tužitelja odbili. Isto tako je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da se u ovom prijeporu ne mogu primijeniti niti odredbe Zakona o zaštiti na radu, jer se šteta do koje je došlo kod tužitelja ne može dovesti u svezu s propustom zaštite na radu kao sastavnog dijela rukovođenja radnog procesa, pa da bi tuženik kao poslodavac bio odgovoran za štetu tužitelju kao zaposleniku po principu objektivne odgovornosti.

Okolnost što je sastavljena prijava o ozljedi na radu ne znači, kako to pravilno zaključuju i nižestupanjski sudovi da navedeni štetni događaj ima karakter nezgode na radu, nego se ta prijava ocjenjuje po propisima mirovinskog i invalidskog osiguranja, a zbog koje nezgode zaposlenik ostvaruje određena prava iz tog osiguranja.

Iz iznijetih razloga, temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a je odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 09. svibnja 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.