Rev-688/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 688/13-3

REPUBLIKA HRVATSKA

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja R. M. iz K., kojeg zastupa punomoćnik L. Š., odvjetnik u Z., II-tužitelja B. M. iz Bosne i Hercegovine, B. L., M. M. iz G., i R. M. iz K., kao nasljednika II-tužiteljice M. M., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel u Karlovcu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji I-tužitelja R. M. protiv presude i rješenja Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1672/09-2 od 27. srpnja 2011., kojom su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj III P-3091/04 od 26. studenoga 2007., u sjednici održanoj 14. svibnja 2014.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija I-tužitelja R. M., ukidaju se presuda Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1672/09-2 od 27. srpnja 2011. i presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj III P-3091/04 od 26. studenoga 2007. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima nastalim povodom revizije odlučiti će se u konačnoj odluci.

III. Odbacuje se revizija I-tužitelja R. M. izjavljena protiv rješenja Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1672/09-2 od 27. srpnja 2011.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I

Odbijaju se I tužitelj R. M. i II tužiteljica M. M., sa tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"1. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da tužiteljima M. R. i M. M. iz K., ... isplati s osnova nematerijalne štete slijedeće iznose:

a) M. R. iznos od 250.000,00 kuna

b) M. M. iznos od 250.000,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos s kamatnom stopom od 15% godišnje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, počam od dana donošenja presude, pa do isplate, a sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

2. Nalaže se tuženoj da tužiteljima isplati s osnova materijalne štete iznos od 20.000,00 kuna, s kamatom na taj iznos počem od 6. kolovoza 1995.g. s kamatom prema čl. 277 ZOO i to do 12. travnja 1996.g., a od 12. travnja 1996.g. po kamatnoj stopi od 24% godišnje prema Zakonu o zakonskoj zateznoj kamati, pa do 11. rujna 1996.g., a od 11. rujna 1996.g. po kamatnoj stopi od 18% godišnje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate i to do 1. srpnja 2002., a odatle pa nadalje do isplate po kamatnoj stopi od 15% godišnje, sve to u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

3. Nalaže se tuženoj da tužiteljima isplati prouzročeni parnični trošak sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude.“

II. Nalaže se I tužitelju M. R. i II tužiteljici M. M. oboje iz K., ..., platiti tuženiku Republici Hrvatskoj parnični trošak u iznosu od 16.100,00 kn, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

"O d b i j a se zahtjev I tužitelja R. M. iz K., ..., za oslobođenjem od plaćanja sudskih pristojbi u ovom parničnom postupku."

Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:

"Odbija se žalba 1. i 2. tužitelja kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-3091/04-16 od 26. studenoga 2007.g."

Rješenjem suda drugog stupnja riješeno je:

"Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjsko rješenje sadržano u prvostupanjskoj presudi."

Protiv navedene presude i rješenja suda drugog stupnja reviziju izjavljuje I-tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine nižestupanjske presude i rješenja i predmet vrati nižestupanjskim sudovima na ponovno suđenje uz naknadu troška sastava revizije.

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

Revizija je osnovana.

Ovaj sud kao revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a koji se primjenjuje na one postupke u kojima je drugostupanjska presuda donesena nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), a u skladu s odredbom čl. 53. st. 4. tog Zakona.

Suprotno navodima revidenta, nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a učinjene pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom. Naime, unatoč pogrešnim razlozima obrazloženja obiju nižestupanjskih presuda u odnosu na istaknuti prigovor zastare, po ocjeni ovog revizijskog suda u konkretnom slučaju se ne može govoriti o navedenoj povredi odredaba parničnog postupka jer pobijane presude se mogu ispitati, razlozi o odlučnim činjenicama su jasni i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom nematerijalne štete s naslova duševnih boli i naknadom materijalne štete zbog podizanja spomen obilježja vezano za smrt oca i supruga koji je 6. kolovoza 1995. tijekom vojno redarstvene akcije "Oluja" izveden iz kolone izbjeglica od strane uniformiranih nepoznatih osoba te odveden u obližnju šumu od kada mu se gubi svaki trag.

Sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev prihvaćajući istaknuti prigovor zastare. Polazeći od toga da tužitelji nisu dokazali da je u konkretnom slučaju počinjenje kaznenog djela na koje se pozivaju (ratni zločin), pa samim time nisu dokazali da je konkretna šteta koja je predmet spora uzrokovana kaznenim djelom, to se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredba čl. 377. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) kojom je propisano da zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja i to kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare, već odredba čl. 376. ZOO-a. Navedenom odredbom propisano je da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, a da potraživanje naknade štete u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Sudovi nižeg stupnja smatraju da s obzirom na to da tužitelji tvrde da je šteta nastala 6. kolovoza 1995., to proizlazi da je do dana podnošenja tužbe 19. studenoga 2004., prošlo više od pet godina, zbog čega bi prigovor zastare tuženice bio osnovan. Nadalje, sud prvog stupnja smatra da je i u slučaju primjene odredbe čl. 5. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga („Narodne novine“, broj 117/03 - dalje: ZORH) kojom je propisano da ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 6. studenoga 1999., da ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu tog Zakona, a da se vrijeme isteklo prija zaustavljanja računa u zakonom određeni rok za zastaru, nastupila zastara jer je protekao objektivni zastarni rok iz čl. 376. st. 2. ZOO-a, uzimajući u obzir datum nastupa štetnog događaja i datum podnošenja tužbe u ovom postupku.

Drugostupanjski sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o nastupu zastare tužiteljevog potraživanja jer je u konkretnom slučaju zastarijevanje počelo teći 6. kolovoza 1995., dakle, prije 6. studenoga 1999., a do tada nije istekao objektivni petogodišnji rok zastare, jer je proteklo vrijeme od četiri godine i tri mjeseca. Naime, dana 6. studenoga 1999. kada je stupio na snagu Zakon o dopunama Zakona o obveznim odnosima došlo je do zastoja zastarijevanja, time da je zastarijevanje nastavilo teći 31. srpnja 2003., stupanjem na snagu ZORH-a. Tužitelji su se, povodom podnošenja tužbe, obratili nadležnom državnom odvjetništvu 26. svibnja 2004., dakle, nakon što je istekao objektivni petogodišnji rok zastare.

Zbog navedenog drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev.

Izloženi zaključci nižestupanjskih sudova ne mogu se prihvatiti.

U odnosu na shvaćanje prvostupanjskog suda o zastarjelosti predmetne tražbine, valja reći da zastara zahtjeva za naknadu štete koja je posljedica neovlaštenog i protupravnog odvođenja neke osobe od strane nepoznatih uniformiranih osoba te njenog nestanka ne može početi teći prije nego što je nestala osoba proglašena umrlom.

Naime, prema odredbi čl. 361. st. 1. ZOO-a zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Tužitelji zahtjev za naknadu štete temelje na činjenici nestanka njegovog oca 6. kolovoza 1995. tijekom odvijanja vojno redarstvene akcije „Oluja“ kada je izveden iz kolone i od strane nepoznatih uniformiranih osoba odveden u obližnju šumu, a što je u konačnici rezultiralo njegovim proglašenjem umrlim.

Otac i suprug tužitelja je proglašen umrlim rješenjem Općinskog suda u Vrginmostu poslovni broj R1-13/96-8 od 10. rujna 1996. te su tužitelji tek po nastupu pravomoćnosti navedenog rješenja u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO-a bili ovlašteni zahtijevati ispunjenje obveze, a ne od dana poslije dana utvrđene smrti njihovog oca i supruga (tj. od 6. kolovoza 1995.) jer tužitelji tada evidentno nisu bili ovlašteni podnijeti predmetni zahtjev za naknadu štete zbog smrti bliskog srodnika.

Stoga se o početku tijeka zastarnog roka za naknadu štete zbog smrti bliskog srodnika može govoriti tek od pravomoćnosti rješenja kojim je otac i suprug tužitelja proglašen umrlim, budući da su od tada tužitelji stekli pravo potraživati naknadu štete vezanu za njegov nestanak odnosno smrt.

Na osnovu svega navedenog, nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrdili odlučnu činjenicu nastupanja pravomoćnosti rješenja o proglašenju oca i supruga tužitelja umrlim.

U ponovnom postupku sud će raspraviti pitanje zastare potraživanja naknade štete, vodeći pri tome računa o pravima koje se mogu naslijediti i pravima koja se ne mogu naslijediti (čl. 204. ZOO-a u vezi s čl. 215.b ZPP-a), uzimajući pri tome u obzir da je II- tužiteljica M. M. umrla tijekom postupka te da su njezinim nasljednicima utvrđeni B. M., M. M. i R. M. (I-tužitelj u ovom postupku).

Zbog toga je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a valjalo prihvatiti reviziju tužitelja i ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (stavak I. izreke).

Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a (stavak II. izreke).

Prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382. ZPP-a).

Protiv rješenja kojim je potvrđeno rješenje suda prvog stupnja kojim je odbijen prijedlog tužitelja za oslobođenjem od plaćanja sudskih pristojbi revizija nije dopuštena, jer nije riječ o rješenju kojim se postupak pravomoćno završava.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao pod stavkom III. izreke.

Zagreb, 14. svibnja 2014.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.