Croatian Supreme Court dismisses appeal on wrongful application of law regarding tort damages calculation.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a lower court ruling awarding damages for mental suffering due to the death of a close relative. The court held that Croatian law and domestic judicial practice correctly governed the calculation of non-material damages because the accident occurred in Croatia. Consequently, the appeal was rejected as unfounded since the lower courts properly applied the relevant statutory provisions and established case law.
Legislator headnote
AI generatedčl. 3. Konvencije o primeni prava u međunarodnim prometnim nezgodama; čl. 200., 201. st. 1. ZOO-a; čl. 385. st. 1. t. 3. ZPP-a; When the accident occurs in a specific state, that state's law governs tort damages, and domestic judicial practice must be used to calculate non-material compensation.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Rev 452/09-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća te Jasne Guštek, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. E. T. iz T., Republika Bosna i Hercegovina, II. Š. T. iz T., Republika Bosna i Hercegovina, koje zastupa punomoćnik K. Š., odvjetnik u Z., III. B. B. iz T., Republika Bosna i Hercegovina, IV. mldb. S. B. iz T., Republika Bosna i Hercegovina i V. mldb. E. B. iz T., Republika Bosna i Hercegovina, mldb. tužitelji zastupani po skrbniku, kojeg zastupa punomoćnik K. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženika Hrvatskog ureda za … d.d. Z., kojeg zastupaju punomoćnici J. M. i H. L., odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. i L. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-529/08 od 15. svibnja 2008. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-1054/05 od 12. travnja 2007., u sjednici održanoj 20. ožujka 2012.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju I. E. T. na ime duševnih boli zbog gubitka bliske osobe 220.000,00 kuna, a tužiteljici II. Š. T. na ime duševnih boli zbog gubitka bliske osobe iznos od 220.000,00 kuna sa zateznom kamatom od 16. travnja 2007. do isplate (t. I.1 izreke). U ostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja I. i II. koji se odnosi na naknadu za materijalne troškove pogreba je odbijen (t. I.2). Ujedno je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljima III. B. B., IV. S. B. i V. E. B. svakom iznos od 220.000,00 kuna na ime duševnih boli zbog gubitka bliske osobe sa zateznom kamatom od 16. travnja 2007. do isplate (t. II.1 izreke), kao i naknaditi tužiteljici III. B. B. iznos od 1.600,00 € u kunskoj protuvrijednosti sa zateznom kamatom, iznos od 115,00 KM na ime troškova pogrebnih usluga za sahranu sa zateznom kamatom, iznos od 586,00 KM sa zateznom kamatom od 13. lipnja 2005. do isplate, iznos od 5.000,00 KM za troškove podizanja nadgrobnog spomenika sa zateznom kamatom od 16. travnja 2007. do isplate, iznos od 1.690,00 KM za pogrebnu glazbu sa zateznom kamatom od 12. lipnja 2005. do isplate, sve u kunskoj protuvrijednosti (t. II.2 izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu 100.570,80 kuna zajedno sa zateznom kamatom (t. III. izreke).
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu kojim je dosuđena naknada nematerijalne štete u iznosu od 140.000,00 kuna svakom tužitelju, kao i u odluci o troškovima postupka.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu i prvostupanjsku presudu i da odbije tužbeni zahtjev preko iznosa od 400.000,00 kuna ukupno na ime nematerijalne štete, odnosno preko iznosa od 80.000,00 kuna svakom tužitelju. Zahtijeva naknadu troškova revizije.
Tužitelji nisu odgovorili na reviziju tuženika.
Revizija nije osnovana.
Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbi čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 84/08), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Predmet ovog postupka je naknada nematerijalne štete za duševne boli koju tužitelji trpe zbog smrti H. B., kćeri I. i II. tužitelja i majke III., IV. i V. tužitelja, koja je smrtno stradala u prometnoj nezgodi kao suvozačica u automobilu registarskih oznaka Bosne i Hercegovine, koja se je dogodila kraj mjesta B..
Nižestupanjski sudovi su zauzeli shvaćanje da u konkretnom slučaju treba primijeniti materijalno pravo Republike Hrvatske pozivom na odredbu čl. 3. Haške konvencije o mjerodavnim pravu za prometne nezgode („Narodne novine“ Međunarodni ugovori br. 4/94, dalje: Konvencija), a imajući na umu da se prometna nezgoda dogodila na teritoriju Republike Hrvatske.
Takvo stajalište prihvaća i ovaj sud.
Tuženik navodi da je trebalo primijeniti odredbe čl. 4. Konvencije prema kojoj se primjenjuje pravo države registracije vozila, a kako je vozilo u kojem je kao suvozač bila H. B. bilo registrirano u Bosni i Hercegovini, da je trebalo primijeniti materijalno pravo Bosne i Hercegovine.
Na taj prigovor revidenta treba reći da odredba čl. 4. Konvencije na koju se poziva predstavlja iznimku od načela određenog u čl. 3. Konvencije i odnosi se samo na osobe koje su izričito navedene u toj odredbi, a to su vozači, vlasnici ili svake druge osobe koje polažu pravo na vozilo, žrtvu koja je bila putnik, žrtva koja se nalazila na mjestu nezgode izvan vozila.
U ovom predmetu tužitelji nisu niti jedna od tih osoba (žrtva je sada pokojna H. B., njihov prednik) pa se na njih primjenjuje načelna odredba čl. 3. Konvencije. Prema odredbi čl. 3. Konvencije mjerodavno pravo je pravo države na području na kojem se dogodila prometna nezgoda. To je u konkretnom slučaju pravo Republike Hrvatske.
Zbog toga su pravilno postupili nižestupanjski sudovi kada su kao mjerodavno pravo primijenili odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZOO).
Pritom treba reći da u odnosu na dosuđenje naknade nematerijalne štete zbog smrti bliske osobe treba primijeniti kriterije i sudsku praksu u Republici Hrvatskoj koja se odnosi na primjenu relevantne pravne norme od koje ovisi visina naknade nematerijalne štete.
Sudska praksa, kao i Orijentacijski kriteriji nisu izravni izvor prava, ali ako ih sudovi primjenjuju, onda se primjenjuje ona praksa i oni kriteriji koji su vezani za materijalno pravo koje se primjenjuje u određenoj državi. Suprotno navodima tuženika, u konkretnom slučaju kod određivanja visine naknade štete, stoga treba primijeniti kriterije i sudsku praksu države u kojoj se primjenjuje konkretna pravna norma i u skladu s naknadama koje ostvaruju oštećenici u pravnom sustavu primjenom mjerodavnog materijalnog prava. Dakle, visina naknade štete treba biti u skladu sa sudskom praksom i kriterijima u Republici Hrvatskoj.
Zbog toga su nižestupanjski sudovi u vezi primjene sudske prakse i kriterija kod određivanja visine naknade nematerijalne štete u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 201. st. 1. ZOO-a i čl. 200. ZOO-a).
Prema tome nije se ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. t. 3. ZPP-a).
U odnosu na navode tuženika da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i kada su III. tužiteljici B. B. dosudili pravičnu novčanu naknadu zbog smrti majke u iznosu od 220.000,00 kn i to i iz razloga što ona u vrijeme štetnog događaja nije bila pod roditeljskom skrbi, već je bila u izvanbračnoj zajednici, treba reći da tu činjenicu tuženik prvi puta iznosi u žalbi, a sada ponavlja i u reviziji. Međutim, prema odredbi čl. 352. st. 1. ZPP u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, a prema odredbi čl. 387. ZPP stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti, a što nije slučaj u ovom predmetu, jer tuženik iznosi novu činjenicu radi utvrđenja činjeničnog stanja, a ne činjenicu koja se odnosi na bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Zbog toga, tuženik ranije navedenu činjenicu ne može s uspjehom iznositi niti u žalbi niti u reviziji pa je stoga drugostupanjski, a niti revizijski sud nisu uzeli u razmatranje.
Zbog iznesenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 20. ožujka 2012.
Predsjednik vijeća:
Ivan Mikšić, v.r.