Rev-51/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 51/05-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te mr. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. S. i V., oboje iz S. S., zastupane po punomoćniku B. P., odvjetniku iz K., protiv tuženika "Hrvatske autoceste" d.o.o. Zagreb, Vončinina 3, zastupane po punomoćniku M. P.-S., radi naknade štete i isplate, odlučujući o reviziji tuženika, protiv presude Županijskog suda u Sisku od 13. studenog 2003. godine broj Gž-418/02, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novskoj od 9. listopada 2001. godine broj P-357/85, u sjednici održanoj dana 1. ožujka 2005. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika, ukidaju presuda Županijskog suda u Sisku od 13. studenog 2003. godine broj Gž-418/02 i presuda Općinskog suda u Novskoj od 9. listopada 2001. godine broj P-357/85 i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Sisku broj Gž-418/02 od 13. studenog 2003. godine odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda Općinskog suda u Novskoj od 9. listopada 2001. godine broj P-357/85 kojom je tuženik obvezan isplatiti tužiteljicama iznos od 2,007.581,40 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do konačne isplate, time da se o troškovima parničnog postupka odluči prilikom donošenja odluke o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva.

Protiv citirane drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Protivna strana nije odgovorila na izjavljenu reviziju.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o dostavljenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

Predmetnom tužbom tužiteljice su zatražile naknadu štete za koju tvrde da je trpe zbog provedene eksproprijacije na dijelu njihovih nekretnina zbog čega da je preostali dio tih nekretnina, a posebno stambeno-ugostiteljski objekt, postao neupotrebljiv za svrhe za koje je do tada korišten. Navode da je u postupku eksproprijacije isplaćena naknada samo za eksproprirani dio nekretnine, a da je eksproprijacija izvršena zbog gradnje autoceste koja je zaista i izgrađena u neposrednoj blizini nekretnina i objekta tužiteljica.

Prvostupanjski je sud udovoljio tužbenom zahtjevu, djelomičnom presudom, kojom je obvezao tuženika da isplati tužiteljicama iznos od 2,007.581,40 kn, s naslova vrijednosti objekta tužiteljica, utvrđujući i zaključujući, temeljem provedenih dokaza, a posebno temeljem nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, da je tuženik provođenjem eksproprijacije uzrokovao štetu tužiteljicama na njihovim nekretninama, budući da preostali dio nekretnina, koje nisu zahvaćene eksproprijacijom, nije moguće koristiti, uzimajući u obzir i blizinu autoceste.

U ovoj fazi postupka prvostupanjski sud nije odlučivao o djelu tužbenog zahtjeva s naslova odgovornosti za štetu za izmaklu dobit.

Drugostupanjski sud navodi, da je u cijelosti prihvatio utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda, smatrajući da odgovornost tuženika proizlazi iz odredaba čl. 154. st. 2. ZOO (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), kako to navodi i prvostupanjski sud, ali dodaje da ta odgovornost proizlazi i iz odredaba čl. 156. st. 2. ZOO s obzirom da se radi o opće korisnoj djelatnosti, pri čemu se očigledno misli na izgradnju autoceste.

U provedenom je postupku utvrđeno, da je, temeljem rješenje o eksproprijaciji iz 1983. godine, ekspropriran dio nekretnina tužitelja (odnosno tada njihovog prednika), te da je u tom postupku isplaćena i naknada za dio nekretnina obuhvaćenih eksproprijacijom.

Dio nekretnina, a to obuhvaća i stambeno-ugostiteljski objekt, nije ekspropriran niti tada niti kasnije.

U provedenom postupku nije utvrđeno da bi prilikom provođenja eksproprijacije tuženik postupao nezakonito, već naprotiv da je postupao u skladu s rješenjem o eksproprijaciji i da je za eksproprirani dio nekretnina predniku tužiteljica isplaćena naknada.

Prema tada važećem čl. 8. Zakonu o eksproprijaciji (pročišćeni tekst, "Narodne novine" br. 46/82, 28/87, 99/88 i 73/91), ako se prilikom eksproprijacije djela nekretnine utvrdi da vlasnik nema ekonomskog interesa da koristi preostali dio na njegov zahtjev eksproprirat će se i ovaj dio.

Uz navedenu materijalno-pravnu pretpostavku predviđena je i procesno-pravna pretpostavka ostvarivanja prava iz čl. 8. st. 1. Zakona o eksproprijaciji, a to je zahtjev vlasnika koji je on mogao podnijeti do pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji.

U postupku nije utvrđeno da bi prednik tužiteljica postavio takav zahtjev na što je upućivao tuženi već u odgovoru na tužbu.

Slijedom svega izloženog po ocjeni ovog revizijskog suda, sama okolnost provođenja eksproprijacije i postupak koji je u svezi s time proveden, ne bi davali zakonskog osnova za odštetnu odgovornost tuženika prema tužiteljicama.

Što se tiče postojanja odgovornosti tuženika prema općim propisima, osim općenitog pozivanja na odredbe čl. 154. st. 2. ZOO, drugostupanjski se sud poziva i na odredbu čl. 156. istog Zakona, uz obrazloženje da se radi o općekorisnoj djelatnosti.

U svezi s time treba istaći, da odredbe čl. 156. ZOO, a također i odredbe st. 3. tog članka predviđaju posebne pretpostavke za odštetnu odgovornost, ako šteta nastane u obavljanju općekorisne djelatnosti za koju je dobivena dozvola nadležnog tijela, pri čemu se može zahtijevati samo naknada štete koja prelazi uobičajene granice (prekomjerna šteta). Međutim, pretpostavke za primjenu odredaba čl. 156. st. 3. ZOO ne ispituje niti drugostupanjski sud, a nije ih ispitivao ni utvrđivao niti prvostupanjski sud. Postojanje pretpostavki iz čl. 156. st. 3. ZOO-a od odlučnog je utjecaja kako za pitanje osnova odgovornosti tako i za pitanje visine štete koju trpi oštećenik, odnosno koju bi bio u obvezi naknaditi tuženi.

Tuženik, osim što prigovara osnovu odgovornosti, prigovara i visini utvrđene štete, posebno ukazujući na nedostatke i kontradiktornosti u nalazu i mišljenju vještaka, naglašavajući da se u mišljenju vještaka govori o neupotrebljivosti objekta, a što da je u suprotnosti sa navodima samih tužiteljica iz kojih bi proizlazilo da se objekt na određen način i dalje koristi, kako za stanovanje tako i za poslovnu djelatnost (noćenja, izdavanja apartmana i dr.).

Iako je tuženi te prigovore na nalaz i mišljenje vještaka isticao tijekom postupka, a ističe ih i u žalbi na njih nisu odgovorili niti prvostupanjski sud, a niti drugostupanjski sud u razlozima svojih odluka.

Treba još upozoriti na određene suprotnosti između razloga prvostupanjske odluke, koja polazi od utvrđenja o neupotrijebljenosti objekta, dok drugostupanjska odluka govori o naknadi za umanjenu vrijednost objekta.

Konačno, postavlja se pitanje da li se visinu naknade štete može odvojeno utvrđivati za vrijednost objekta i za izmaklu korist u ovoj konkretnoj situaciji kad naknada za vrijednost objekta ovisi o pitanju njegove upotrebljivosti ili potpune neupotrebljivosti, odnosno umanjene vrijednosti, a o tome ovisi i postojanje i visina eventualne štete s naslova izmakle koristi ili je cjelokupnu štetu trebalo razmotriti kao cjelinu, uzimajući u obzir sve elemente koji nesumnjivo u ovom slučaju utječu jedni na druge.

Slijedom svega izloženog ovaj revizijski sud nalazi da su ostvareni revizijski razlozi bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, pa je temeljem odredaba čl. 394. i čl. 395. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03) reviziju trebalo prihvatiti, ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

U Zagrebu, 1. ožujka 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.