I Kž-89/2010-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 89/10-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić, Žarka Dundovića, Miroslava Šovanja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. M. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 91. toč. 5. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 16. lipnja 2009. godine br. K-282/07, u sjednici održanoj 1. rujna 2010. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela, branitelja opt. A. M., H. K., odvjetnika iz Z. i branitelja opt. V. V., P. B., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, opt. A. M. i opt. V. V. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 16. lipnja 2009. godine br. K-282/07, proglasio je krivima opt. A. M. i opt. V. V., zbog kaznenih djela protiv slobode i prava čovjeka i građanina, otmice iz čl. 125. st. 1. i 2. Kaznenog zakona (NN br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06 – u nastavku: KZ) i na temelju čl. 125. st. 2. KZ svakom od optuženika utvrdio kazne zatvora u trajanju od po osam (8) godina i kaznenog djela protiv života i tijela, teškim ubojstvom iz čl. 91. toč. 5. KZ za koja im je na temelju istog zakonskog propisa utvrdio kazne dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 godina, svakom od optuženika i uz primjenu čl. 60. KZ osudio ih na jedinstvene kazne dugotrajnog zatvora u trajanju od 30 godina, svakog.

I Kž 89/10-5

Na temelju čl. 63. KZ optuženicima je u izrečene jedinstvene kazne dugotrajnog zatvora uračunato vrijeme uhićenja, zadržavanja i pritvora od 27. lipnja 2007. godine, pa nadalje.

Na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku (NN br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, u daljnjem tekstu: ZKP) optuženici su oslobođeni dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP.

Na temelju čl. 353. toč. 3. ZKP protiv opt. A. M. odbijena je optužba da bi počinio kazneno djelo protiv javnog reda, nedozvoljeno posjedovanje oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 335. st. 1. KZ.

Na temelju čl. 123. st. 1. ZKP troškovi kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP u odnosu na odbijajući dio presude padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači u pogledu odluke o kazni na način da se optuženicima izreknu kazne zatvora u najduljem zakonom predviđenom trajanju.

Optuženik A. M. žali se po branitelju H. K., odvjetniku iz Z. i osobno (dva podneska) zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe ili podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Moli da se optuženika i branitelja obavijesti o sjednici vijeća radi prisustvovanja istoj.

Optuženik V. V. žali se po branitelju P. B., odvjetniku iz Z. i osobno (dva podneska) zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pred drugostupanjskim sudom održi rasprava nakon koje bi se donijela presuda da se protiv optuženika optužba odbija.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je opt. A. M. po branitelju H. K., odvjetniku iz Z., i predlaže da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 22. veljače 2010. godine br. KŽ-DO-302/10, predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela, te branitelja opt. A. M., H. K. odvjetnika iz Z., te branitelja opt. V. V., P. B., odvjetnika iz Z., a u odsutnosti optuženika koji se nalaze u pritvoru, a imaju branitelje, pa predsjednik vijeća i vijeće nisu smatrali da bi njihova nazočnost bila svrhovita.

Žalbe nisu osnovane.

I Kž 89/10-5

Optuženik A. M. ističe žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ali ne navodi koju postupovnu povredu nalazi ostvarenom. Prvenstveno ukazuje na kršenje optuženikovih prava tijekom ovog postupka, što bi moglo ukazivati da smjera na postupovnu povredu iz čl. 367. st. 3. ZKP.

U pravu je branitelj opt. M. da pobijana presuda nije izrađena u rokovima predviđenim u čl. 358. ZKP, ali je predsjednica vijeća o razlozima obavijestila predsjednika suda, kako to predviđa čl. 358. st. 2. ZKP (list 2436 spisa).

Međutim, neovisno o tome, prekoračenje rokova pismene izrade presude nema nikakvih procesnih posljedica, a u nadležnosti predsjednika suda je da procjeni da li su za prekoračenje rokova postojali objektivni razlozi kao npr. složenost i obimnost predmeta ili nešto drugo.

Branitelj opt. M. ukazuje i da je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske podnio prijedlog za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv odluke Županijskog suda u Zagrebu od 6. studenoga 2007. godine br. Kv-532/07 (Kio-I-148/07), o kojem nije odlučeno jer Državnom odvjetništvu nije dostavljen spis odnosno kopija spisa.

Pregledom spisa nije utvrđeno da je spis i zatražen i da bi ga prvostupanjski sud odbio dostaviti na uvid Državnom odvjetništvu, međutim, i u protivnom, ne bi se radilo o povredi koja bi trebala rezultirati procesnim posljedicama.

Da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP potrebno je da sud prvog stupnja pri pripremanju glavne rasprave ili u tijeku glavne rasprave ili pri donošenju presude nije primijenio, ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZKP ili je na glavnoj raspravi povrijedio pravo obrane, a to je utjecalo ili moglo utjecati na presudu, što u tijeku ovog kaznenog postupka nije ostvareno, niti opt. M. ukazuje da bi mu bilo povrijeđeno pravo obrane na način da bi to utjecalo ili moglo utjecati na presudu.

Optuženik M. ukazuje i na postupovnu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP navodeći da je obrazloženje pobijane presude kontradiktorno, jer prvostupanjski sud navodi da je oštećenik zatočen u vikendici 19. lipnja 2007. da bi zatim naveo da se javio ocu sa benzinske pumpe na J.. Navodi i da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama u odnosu na kazneno djelo teškog ubojstva, a u osobno podnesenoj žalbi navodi i da su iskazi svjedoka, te njegova obrana izmijenjeni u obrazloženju presude.

Na istu postupovnu povredu, fragmentarno, kroz obrazlaganje žalbenog osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ukazuje i opt. V. navodeći da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama.

Međutim, iz žalbenih razloga zapravo proizlazi da se optuženici kroz navedenu žalbenu osnovu žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja o čemu će biti riječi kod obrazlaganja tog žalbenog osnova.

Protivno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je za sva svoja utvrđenja dao dostatne razloge, među kojima nema proturječja, a o odlučnim činjenicama ne postoji znatna

I Kž 89/10-5

proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza danim u postupku i samih tih zapisnika.

Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP na koju optuženici ukazuju, kao niti koja od onih na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP.

Nisu osnovane žalbe niti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U odnosu na kazneno djelo otmice, opt. M. ukazuje na premali vremenski period od trenutka kada optuženici prelaze hrvatsko-slovensku granicu, do trenutka kada je mobitel ošt. J. B. prestao biti aktivan, a ukazuje i na propust prvostupanjskog suda da se pravovremeno zatraže podaci sa slovenskog graničnog prijelaza o eventualnom ulasku optuženika sa oštećenikom J. B. u Republiku Hrvatsku. Tvrdi da primijenjene mjere iz čl. 180. ZKP nisu dale rezultata i navedeno povezuje upravo sa tvrdnjom da je oštećenik bio taj koji je inscenirao svoju otmicu, o čemu je govorio u obrani, u kojoj ustrajava i u podnesenoj žalbi, upirući na niz dokaza koji to, po stavu žalbe, potvrđuju.

Optuženik V. u tom dijelu žalbe tvrdi da nije dokazan niti prethodni dogovor optuženika na izvršenje otmice oštećenika, te da nije utvrđeno da bi on kontaktirao sa roditeljima oštećenika u svezi otkupnine. Ukazuje i na iskaz svjedoka A. P., osobe kod koje su bili ključevi vikendice u kojoj je boravio opt. M. i koja nije govorila o tome da bi prepoznala opt. V., kao osobu koja bi bila u toj vikendici.

Protivno žalbenim navodima da se pobijana presuda temelji na pretpostavkama, a ne zatvorenom krugu indicija, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda budući sve provedene dokaze treba ocijeniti u njihovoj ukupnosti, što je sud prvog stupnja i učinio i stoga je osnovan zaključak da su upravo optuženici počinili kazneno djelo otmice ošt. J. B. i da se ne radi o insceniranoj otmici.

Osporavajući svaki provedeni dokaz zasebno, optuženici se u nijednom trenutku nisu osvrnuli na činjenicu da je ošt. J. B. ubijen s namjerom, pa opravdano prvostupanjski sud postavlja pitanje zašto bi optuženici lišili života oštećenika ukoliko bi on sam sudjelovao u vlastitoj otmici, a sve radi iznuđivanja novca od roditelja.

Upravo činjenica nasilne smrti oštećenika povezana sa ostalim provedenim dokazima daje uvjerljivost zaključcima suda prvog stupnja.

Naime, u tijeku postupka nije bilo sporno da je komunikacija oštećenika sa djevojkom S. B. prestala 18. lipnja 2007. godine, kada je prestala i aktivnost njegova mobitela. Bilo je to upravo istog dana kada optuženici prelaze hrvatsko-slovensku granicu, a nije bilo sporno da poznaju oštećenika, s kojim je opt. V. imao bliže kontakte.

Neovisno o tome što službenim putem nije dobiven podatak da bi optuženici zajedno sa oštećenikom prešli granicu i ušli u Republiku Hrvatsku, nije sporno da su to i učinili, jer je već prvi poziv ocu oštećenika registriran 19. lipnja 2007. godine kada opt. M. traži 200.000 EUR za puštanje J. B. na slobodu.

I Kž 89/10-5

Optuženik A. M. priznaje te pozive, a s obzirom na iskaze roditelja ošt. I. i S. B., da im je sin svaki puta zvučao uplašeno, da je rekao da mu drže pištolj na glavi, da je osoba koja je zvala i prijetila ocu da ukoliko ne plati da može zvati mrtvačka kola, logičan je zaključak da su optuženici doveli oštećenika u Republiku Hrvatsku iz koje su nazivali roditelje oštećenika i tražili novac za puštanje sina na slobodu. Navedeni pozivi registrirani su najprije sa područja M., D. i S. u Z..

S obzirom na priznanje opt. A. M. da je zvao oca J. B., neosnovan je žalbeni navod da poduzete mjere nisu dale rezultat. Kako je gore rečeno, registrirani su telefonski pozivi za koje je opt. M. priznao da su njegovi, navodeći da je pomagao ošt. J. B. u insceniranoj otmici, što prvostupanjski sud osnovano nije prihvatio u tom dijelu, odnosno da se radi o insceniranoj otmici.

Kako su navedeni događaji uslijedili drugi dan nakon prelaska optuženika preko hrvatsko-slovenske granice, osnovano kao neživotno, nije prihvaćena niti obrana opt. V., o razlozima odlaska u L., odmah drugi dan nakon što je on vlakom doputovao u Z.. Naveo je da je opt. M. želio upoznati njegovu obitelj, iako su opt. M. i supruga opt. V., U. V. iskazali da se poznaju od ranije, sa sahrane majke opt. V..

Da bi osnažio tezu o insceniranoj otmici u dogovoru sa ošt. J. B., opt. M. u žalbi tvrdi i da je iskazao da je J. B. financirao kupovinu mobitela i bonova, a ne da ih je kupovao. Navedena tvrdnja je proturječna jer je opt. M. u obrani naveo "kupovali smo više mobilnih uređaja i bonova, a roditelje smo kao otmičari zvali s više mjesta u gradu". Međutim, proturječje u iskazu u pogledu kupovine mobitela i bonova nije i neočekivano, s obzirom da je pregledom snimke CD izuzetog sa benzinske pumpe O. H. d.d., utvrđeno da je upravo opt. M. kupio paket s mobilnim telefonom A.

U tom pravcu je i žalbena tvrdnja opt. M., kojom se nastoji obezvrijediti iskaz oštećenika, I. B., da mu sin nije bio zainteresiran za novac i da je trošio koliko je imao. Ukazuje se na iskaz majke, S. B., koja je navela da je vratila M. L. 1.000 EUR, kao dug svoga sina, iako taj iskaz u stvari samo potvrđuje iskrenost svjedoka, roditelja oštećenika, jer nije bilo nikakvog razloga da majka iznosi taj podatak.

Žalba opt. M. ukazuje i na propuste policije, koja je locirala pozive opt. M. roditeljima oštećenika, ali ništa nije poduzela da locira i njega, te oštećenika, sugerirajući da je to bilo iz razloga jer je za policiju slučaj bio riješen kada su utvrdili tko je pozivatelj i navodni otmičar. Navedene hipotetske tvrdnje su irelevantne jer ne potvrđuju da bi policija zaključila da se radi o insceniranoj otmici, a da li su djelatnici policije čekali predaju novca i kakav je slijed njihovih operativnih radnji u svakom pojedinom slučaju, nije predmet ovog postupka.

Nije osnovano niti pozivanje na nedostatak bioloških tragova u vikendici L. J., gdje je J. B., po žalbi "navodno", bio zatočen, jer je opt. M. u obrani naveo, da su on, opt. V. i ošt. J. B. boravili u vikendici sa djevojkama, pa bi već i od tog boravka, koji priznaje, trebali ostati tragovi. Izostanak tragova upravo opravdava zaključak suda prvog stupnja da su tragovi

I Kž 89/10-5

pomno očišćeni i obrisani, jer bi u protivnom bili nađeni, neovisno o tome da li su optuženici i oštećenik u vikendici boravili neobavezno radi druženja ili su optuženici tamo držali otetog oštećenika.

S obzirom na sve navedeno nisu osnovani žalbeni navodi opt. M. da se radilo o insceniranoj otmici koju su dogovorili on i sam ošt. J. B..

Navedenim argumentima odgovoreno je i na veći dio žalbenih navoda opt. V., a upravo svi navedeni postupci, odnosno objektivni učin djela, te izostanak nalaza bilo kakvih tragova u vikendici gdje je oštećenik bio zatočen, koji su brižljivo očišćeni, opovrgavaju žalbeni navod da nije postojao prethodni dogovor optuženika da izvrše otmicu J. B.. Raniji međusobni kontakti optuženika nisu sporni, a opt. V. ih nastoji bezuspješno opravdati drugim razlozima.

Svoje sudjelovanje u otmici opt. V. nastoji osporiti i žalbenom tvrdnjom da nije mogao 21. lipnja 2007. godine biti gotovo u isto vrijeme i u vikendici i u B. gdje je promatrao I. B., oca oštećenika, koji je došao s otkupninom.

Naime, pretragom mobitela optuženika, nađena je SMS poruka o izgledu oca oštećenika, koja se odnosi na 21. lipnja 2007. godine u 15:20:31 sat, a u 15.20:37 ocu oštećenika je upućen telefonski poziv iz Z., bazne postaje … u kojemu je opisano vozilo koje koristi. S iste lokacije u 15:51 sat ponovno je nazvan i tada mu je puštena snimka glasa oštećenika. Tek navečer oštećenik se ponovo javio ocu i rekao da će ga otmičari ubiti, zbog toga što je napravio i da je to posljednji poziv. To su i bili posljednji pozivi, kako je to nesporno utvrđeno, a uslijedili su u 19:50, 20:06 i 20:15 sati s područja bazne postaje O.. Iz spisa proizlazi da bazna postaja O. nedvojbeno pokriva vikend objekt vlasništvo L. J., na adresi ...

Dakle, cijeli slijed događaja ukazuje da je opt. V. mogao biti u B., poslati SMS poruku i zvati oca oštećenika, vraćajući se prema vikendici, a isto tako večernji pozivi s područja bazne postaje O., koja pokriva M. S., gdje se nalazi vikendica kuma opt. A. M., ne isključuje zaključak da je nakon tih poziva oštećenik lišen života i zakopan pored vikendice L. J..

Svjedok A. P. je iskazala da su se vratili u vikendicu istog dana oko 13:00 sati, ali to ne isključuje da je opt. V. otišao put B., jer je svjedok rekla da se automobil vratio, ali ne i tko u njemu. Prije toga, u 12:00 sati oštećenik se javio ocu sa bazne postaje J., što je sve u blizini područja vikendice.

Dakle, svi ovi utvrđeni vremenski intervali ne isključuju mogućnost da su optuženici poduzeli sve opisane radnje u navedenim vremenima.

Stoga opt. V. nije s uspjehom, žalbenim navodima, doveo u sumnju utvrđenja suda prvog stupnja da je zajedno sa opt. M. sudjelovao u otmici oštećenika.

U odnosu na lišenje života oštećenika s namjerom da se prikrije kazneno djelo otmice, u podnesenim žalbama osporava se vrijeme i uzrok smrti što je, protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud utvrdio sa dostatnom sigurnošću.

I Kž 89/10-5

Mrtvo tijelo ošt. J. B. je pronađeno 29. lipnja 2007., na zemljištu L. J., na dubini od oko 60 cm, tako da su mu ruke bile vezane više puta platnenom samoljepljivom trakom koja je bila omotana i oko tijela. Na glavi oštećenika bile su navučene tri PVC vrećice na način da je svaka bila vezana čvorom ispod brade oštećenika, a potom zalijepljena s vanjske strane. Jedna PVC vrećica smotana u traku vezana je oko vrata oštećenika dvostrukim čvorom na njegovom zatiljku.

Kako se navedena utvrđenja ne osporavaju, a u tijelu oštećenika nisu pronađeni tragovi droge, medikamenata i sl., nema dvojbe da se radi o nasilnoj smrti ugušenjem, jer je zaista teško pretpostaviti neki drugi način usmrćenja.

Navod obducenta u zapisniku o obdukciji da je oštećenik umro vjerojatno nasilnom smrću ne relativizira utvrđenje suda prvog stupnja, na što se promašeno pozivaju žalbe optuženika. S obzirom na sve što je utvrđeno prilikom iskopavanja mrtvog tijela, te provedenom obdukcijom, a prije dodatnih vještačenja, takav zaključak obducenta je bio jedino moguć, a kasnije je način smrti samo dodatno potvrđen.

Prvostupanjski sud je utvrdio i vrijeme smrti budući je obducent naveo da je uslijedila pet do osam dana prije pronalaska tijela (tijelo je pronađeno 29. lipnja 2007.). Kako je oštećenik zadnji puta nazvao oca 21. lipnja 2007. godine, s bazne postaje O. koja pokriva područje vikendice u kojoj je bio zatočen, sud prvog stupnja zaključuje da je oštećenik usmrćen upravo 21. lipnja 2007. godine.

Takav zaključak je donesen na temelju zatvorenog kruga indicija, a ne pretpostavki kako se to tvrdi u žalbi opt. M.. Pri tome treba imati u vidu da su ključevi vikendice pored koje je zakopano mrtvo tijelo oštećenika vraćeni upravo 21. lipnja 2007. godine, te da opt. M. drugi dan dolazi s M. K. u vikendicu, kod L. J..

Zaključak suda prvog stupnja da je išao provjeriti stanje groba, opt. M. nastoji osporiti retoričkim pitanjima da li je to bilo na način da prijateljski korespondira sa L. J., što uopće ne isključuje jedno drugo.

Iako je opt. M. kum sina vlasnika vikendice, niti to ne isključuje zaključak suda prvog stupnja o razlogu dolaska 22. lipnja 2007. godine, kada se uzmu u obzir sva ranija navedena utvrđenja u vezi otmice oštećenika i činjenica da je mrtvo tijelo oštećenika bilo zakopano upravo pored vikendice oca kuma opt. M..

Dakle, žalbenim navodima nisu s uspjehom osporeni ni način ni vrijeme lišenja života oštećenika.

Na temelju načina usmrćenja oštećenika, i imajući u vidu njegovu konstituciju, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da su u tome sudjelovale najmanje dvije osobe i ne prihvaća da bi do usmrćenja došlo slučajno.

I Kž 89/10-5

Da su oštećenika lišili života upravo optuženici, osim na osnovi ostalih provedenih dokaza, utvrđeno je i na temelju međusobnog terećenja optuženika koje opt. M. neosnovano osporava u žalbi.

Naime, opt. A. M. je iskazao da je opt. V. inzistirao da s J. B. idu u vikendicu "feštati", a slijed kasnijih događaja mu ukazuje da je sve bilo dobro isplanirano od braće V.. Kasnije u obrani je ublažio tu izjavu navodeći da je žrtva zavjere i da je ili opt. V. sudjelovao u toj zavjeri ili zna tko kuje tu zavjeru i tko je pravi počinitelj ubojstva J. B..

Optuženik V. je bio, pak, izričit da mu je opt. M. rekao "riješio sam B." i pokazao mu mjesto gdje je zakopan J. B..

Prilikom suočenja optuženici su ostali kod takvih obrana, a opt. M. je rekao i da je opt. V. uvijek bio prisutan kada su nazivali oštećenikovog oca.

Međusobno terećenje optuženika samo učvršćuje zaključak prvostupanjskog suda da su optuženici zajedno oteli oštećenika J. B., tražeći od njegova oca 200.000 EUR, a zatim ga lišili života radi prikrivanja kaznenog djela otmice. Takav zaključak prvostupanjskog suda nije s uspjehom osporen žalbenim navodima optuženika koji i u žalbama ustrajavaju na svojim obranama.

Optuženik M. neprimjereno u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud čini "monstruoznu konstrukciju" kada elaborira telefonski razgovor između opt. M. i njegove tadašnje djevojke M. F., koji se vodio dana 22. lipnja 2007. u 00:17 sati i u kojem optuženik na pitanje djevojke: "Jel' sve prošlo OK?" odgovara: "Nema ga", dodajući i da se obrana tijekom cijelog postupka susretala s "podmetanjima, nagađanjima".

Navedenom telefonskom razgovoru, sud prvog stupnja daje svoju ocjenu s kojom se obrana ne mora složiti, ali ne može davati neprimjerene kvalifikacije.

Prvostupanjski sud obrazlaže iz kojih razloga ne prihvaća iskaz svjedoka M. F. u tom dijelu, što opt. M. u žalbi ne dovodi u sumnju prihvatljivim razlozima. Osim toga, prije tog razgovora, dakle, 21. lipnja 2007. godine u 23:07:44 sata, opt. M. je razgovarao sa osobom kojoj govori: "Smrdimo kao psi". Kako sam navodi tada je bio kod naplatnih kućica u I.-G..

Oba telefonska razgovora, vođena su iste noći kada je ošt. J. B. lišen života, kako to utvrđuje prvostupanjski sud, pa stoga ne prihvaća argumentaciju optuženika o njihovom značenju, što žalbom nije s uspjehom osporeno.

U osobno podnesenoj žalbi opt. M. ustrajava na prijedlogu za provođenjem dopunskog vještačenja zdravstvenog stanja optuženika, što je prvostupanjski sud osnovano odbio, a razloge prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja.

Iz navedenih razloga, nisu prihvaćene žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

I Kž 89/10-5

Iako u uvodu žalbe opt. M. ističe žalbeni osnov povrede kaznenog zakona, isti ne obrazlaže, pa je pobijana presuda u tom dijelu ispitana na temelju čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP i nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik smatrajući da su olakotne okolnosti precijenjene, a da prvostupanjski sud nije imao dovoljno u vidu okolnosti počinjenja djela. Ukazuje na činjenicu da je oštećenik na glavi imao tri vrećice koje su stavljane jedna po jedna, iako se čovjeka ne može tri puta usmrtiti. Ranija osuđivanost opt. M., koji je specijalni povratnik, te opt. V. zbog kaznenih djela s elementima nasilja, je prema stavu žalbe neadekvatno cijenjena, kao i velika društvena opasnost počinjenih kaznenih djela.

Optuženici se ne žale zbog odluke o kazni, a s obzirom da žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji, pobijana presuda je u tom dijelu ispitana i na temelju čl. 382. ZKP povodom žalbi optuženika.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ocijenio sve okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kazne, cijeneći olakotnom okolnošću opt. A. M. priznanje nekih činjenica kaznenih djela, a opt. V. da je oženjen i otac jednog maloljetnog djeteta, te da je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata, a kao otegotno da su djela počinili s najvišim stupnjem krivnje, izravnom namjerom, da je djelo dugo i pomno planirano, pobude iz kojih su djela počinili, ponašanje nakon počinjenja djela kada i dalje nazivaju oca oštećenika tražeći isplatu otkupnine i prijeteći da sina više neće vidjeti, da je kazneno djelo teškog ubojstva počinjeno izuzetno brutalno i okrutno, da su djelo počinili na štetu svog poznanika odnosno prijatelja, te raniju osuđivanost oba optuženika.

Pri tome je u dovoljnoj mjeri prvostupanjski sud cijenio upravo tu raniju osuđivanost optuženika i to opt. M. i da je u dva navrata osuđivan zbog kaznenog djela otmice, a opt. V. da je osuđivan zbog kaznenih djela s elementima nasilja, na što se upire u žalbi državnog odvjetnika.

Adekvatno su cijenjene sve okolnosti počinjenja kaznenih djela, posebno u odnosu na kazneno djelo teškog ubojstva, iskazana brutalnost i okrutnost u njegovu počinjenju, na način kako se to ističe u žalbi državnog odvjetnika.

Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, nema uvjeta za strože kažnjavanje, ali niti za blaže kažnjavanje povodom žalbi optuženika.

Naprotiv, pri tako utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima po sudu prvog stupnja, optuženicima su utvrđene pojedinačne kazne zatvora za svako pojedino kazneno djelo, te izrečene jedinstvene kazne zatvora za koje i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da će se njima ostvariti svrha kažnjavanja predviđena u čl. 6. i 50. KZ.

Iz svih navedenih razloga, nisu osnovane niti žalbe zbog odluke o kazni.

I Kž 89/10-5

Slijedom navedenog, na temelju čl. 387. ZKP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 1. rujna 2010. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivan Protković, v.r.

Dražen Tripalo, v.r.