Croatian Supreme Court dismisses appeal as unfounded regarding insurance limit calculation and lost earnings damages.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a lower court judgment awarding damages for lost earnings and insurance limits. The defendant argued the calculation of the unused insurance limit was incorrect, but the court found the defendant had previously withdrawn objections regarding the expert's methodology. Consequently, the court ruled the appeal was inadmissible under procedural rules and the lower court correctly applied the material law.
Legislator headnote
AI generatedčl. 392. a. st. 1. ZPP; čl. 385. ZPP; čl. 93. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba: An appeal is inadmissible if the appellant fails to substantiate factual objections, and lower courts correctly apply material law when calculating insurance limits based on expert findings accepted by the parties.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Rev-x 757/11-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Š. iz P., zastupanog po punomoćniku I. S., odvjetniku u Z., protiv tuženika C. o. d.d., Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžn-2783/10-2 od 15. ožujka 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-7002/08 od 2. srpnja 2010., u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2013.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 109.118,48 kn sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose kako je to navedeno u izreci, a od 1. rujna 1998. pa nadalje plaćati rentu u iznosu 2.492,00 kn mjesečno sa zateznom kamatom od dospijeća svakom pojedinog iznosa do isplate, i da mu naknadi parnične troškove u iznosu 152.538,21 kn sa zateznom kamatom koja teče od 2. srpnja 2010. do isplate.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev preko iznosa 54.559,24 kn tj. za iznos 54.559,24 kn i u dijelu u kojem je tuženik obvezan plaćati tužitelju mjesečnu rentu od 1. rujna 1998. pa nadalje preko iznosa 1.246,00 kn tj. za iznos 1.246,00 kn sa pripadajućom kamatom, te u odluci o parničnim troškovima. Odlučeno je i da se tužitelju ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.
Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tužitelj je podnio odgovor na reviziju u kojoj predlaže odbaciti reviziju tuženika kao nedopuštenu, odnosno odbiti kao neosnovanu.
Revizija je neosnovana.
Prema odredbi čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 12/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) koje odredbe se u ovom postupku primjenjuju na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ovoga Zakona.
Nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.
Predmet spora je isplata naknade štete s osnova izgubljene zarade za razdoblje od 22. prosinca 1990. do 31. kolovoza 1998. u iznosu 109.118,49 kn i renta od 1. rujna 1998. pa nadalje u mjesečnom iznosu 2.492,00 kn.
U postupku je utvrđeno:
- da je tužitelj 22. prosinca stradao u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika,
- da je tužitelj u nezgodi zadobio teške tjelesne ozljede i to ozljedu grudnog koša, lijevog koljena i lijeve šake, time da mu je ručni zglob ostao gotovo ukočen,
- da je u vrijeme nezgode tužitelj bio obrtnik i bavio se autoprijevozničkom djelatnošću, a obrt je imao registriran u općini B. B., Bosna i Hercegovina,
- da tužitelj zbog ukočenosti lijevog ručnog zgloba više nije sposoban za obavljanje autoprijevozničke djelatnosti,
- da je kod tužitelja kao posljedica ozljeda preostala radna sposobnost za obavljanje poslova koji ne zahtijevaju urednu funkciju obje ruke,
- da tužitelj ima završenu osnovnu školu i tečaj za autovozača,
- da tužitelj nije ostvario niti jedno mirovinsko socijalno prava i nije se uspio zaposliti, - da preostala svota osiguranja (limit) iznosi 516.794,13 kn na dan 1. travnja 2006.
Polazeći od naprijed navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev jer je tužitelj zbog ozljeda zadobivanih u prometnoj nezgodi nesposoban za rad vozača, pa je tuženik dužan tužitelju naknaditi štetu koju trpi zbog nemogućnosti obavljanja djelatnosti za koju je osposobljen i koju je obavljao do štetnog događaja, a koju bi prema redovnom tijeku stvari i dalje obavljao da nije bilo štetnog događaja. Visinu izgubljene zarade za razdoblje od 22. prosinca 1990. do 31. kolovoza 1998. nižestupanjski sudovi utvrdili su prema Kolektivnom ugovoru za autoprijevoznike, obrtnike i ugostitelje koji je bio na snazi u razdoblju od 22. prosinca 1990. do 31. srpnja 1994. te na temelju prosječne neto plaće cestovnom prometu u Republici Hrvatskoj u ukupnom iznosu 109.118,49 kn a od. 1. rujna 1998. pa nadalje dosudili su tužitelju rentu u mjesečnom iznosu 2.492,00 kn uz utvrđenje da preostala svota osiguranja (limit) iznosi 516.794,13 kn.
U ovom revizijskom postupku tuženik osporava izračun preostale svote osiguranja (neiskorišteni limit) i tvrdi da su nižestupanjski sudovi u pobijanim presudama zauzeli shvaćanje koje je u suprotnosti sa shvaćanjem koje je već zauzeo ovaj revizijski sud, a zbog toga je i prvostupanjsku presudu pobijao preko polovice dosuđenog iznosa izgubljene zarade i preko polovice iznosa mjesečne rente.
Prema odredbi čl. 93. tada važećeg Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba („Sl. list SFRJ“, broj: 17/90) propisana je limitirana odgovornost osiguratelja do iznosa što ga je utvrđivalo Savezno izvršno vijeće, koja je odlukom o određivanju svota na koje se može ugovoriti osiguranje od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama pri upotrebi motornog vozila na dan štetnog događaja iznosila 1.000.000 tadašnjih dinara („Sl. list SFRJ“, broj: 18/90).
Nižestupanjski sudovi utvrdili su preostalu svotu osiguranja na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, a tuženik se na ročištu održanom 12. travnja 2007. izjasnio da odustaje od prigovora u pogledu metodologije izračuna preostale svote osiguranja.
S obzirom da tuženik u reviziji i nadalje osporava metodologiju izračuna ostatka limita, na taj način osporava pravilnost i potpunost činjeničnog stanja, a zbog tog razloga se revizija ne može podnijeti (čl. 385. ZPP), pa je ovaj revizijski sud ispitao pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. ZPP u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava.
Polazeći od materijalnog prava koje je tuženik osporio u svojoj reviziji, a to je odredba čl. 93. tada važećeg Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba, prema shvaćanju ovog revizijskog suda, nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili navedenu odredbu, jer su utvrdili da je ostatak neiskorištenog limita nakon izvršenih isplata na dan štetnog događaja 762.224,81 HRD, a da nakon revalorizacije ostatak neiskorištene svote osiguranja na dan 1. travnja 2006. iznosi 516.794,13 kn. Kako je navedeni iznos manji od naknade štete u ovom predmetu, pravilno je primijenjeno materijalno prava prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.
Slijedom navedenog valjalo je odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.
Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju na temelju odredbe čl. 166. st. 1. u vezi sa čl. 155. st. 1. ZPP jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice.
U Zagrebu, 12. veljače 2013.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.