Rev-1995/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1995/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića kao predsjednika vijeća, te dr. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. Andrije Erakovića i Ljubice Munić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz O., kojeg zastupa punomoćnik N. R., odvjetnik u O., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 18. ožujka 1999. godine broj Gž-11/99, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 28. rujna 1998. godine broj P-1603/97, u sjednici održanoj dana 26. veljače 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev da mu tuženica plati na ime naknade štete iznos od 35.000,00 kn uz kamate i trošak postupka te kojom je tuženik obvezan tužitelju naknaditi trošak postupka u iznosu od 1.950,00 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje istom prvostupanjskom sudu.

Tuženica nije odgovorila, a niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizija je neosnovana.

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP.

O svim ostalim procesnim povredama revizijski sud vodi računa ako revident konkretno navede u čemu se povreda sastoji pa kako tužitelj u reviziji ni opisno nije naveo u čemu nalazi takovu povredu to se nije ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi štetu zbog neosnovanog boravka u pritvoru te je u revizijskoj fazi postupka sporno da li je u ovom predmetu nastupila zastara prava na naknadu štete.

Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja da je tužitelj bio u pritvoru od 19. ožujka 1994. godine do 30. ožujka 1994. godine, da je presudom Općinskog suda u Vinkovcima od 10. lipnja 1994. godine broj K-124/94 optužba u odnosu na tužitelja odbijena kao i od utvrđenja da je tužitelju navedena presuda uručena 30. srpnja 1994. godine te da se na tu presudu u odnosu na tužitelja nije nitko žalio. Nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja da je tužitelj radi postizanja sporazuma o postojanju štete te vrsti i visini naknade podnio prijedlog Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske dana 7. kolovoza 1997. godine no isto o tom prijedlogu nije odlučilo već je dopisom od 26. rujna 1997. godine upućenog punomoćniku tužitelja N.R., odvjetniku u O., tužitelj obaviješten da je od predsjednika Općinskog suda u V. zatražen predmet tužitelja no da dana pisanja dopisa nije dostavljen, pa da se ne može donijeti odluka o zahtjevu za naknadu štete pri čemu je tužitelj upućen na odredbu čl. 530. st. 1. ZKP tj. na mogućnost da kod nadležnog suda podnese tužbu za naknadu štete.

U skladu s time kao i činjenicom da je tužitelj u ovom predmetu tužbu podnio 15. listopada 1997. godine nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev jer cijene da je nastupila zastara prava na naknadu štete obzirom da je protekao rok od 3 godine od dana nosti prvostupanjske presude kojom je u odnosu na tužitelja optužba odbijena (čl. pravomoć

529. tada važećeg Zakona o krivičnom postupku – "Narodne novine", broj 34/93 - dalje ZKP).

Revident cijeni da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer u ovom predmetu nisu primijenili odredbu čl. 530. st. 1. i 2. ZKP, a koja po njegovoj ocjeni direktno utječe na tijek zastare odnosno na činjenicu je li tužba podnesena u roku od 3 godine ili ne. Pritom se revident poziva na njegov zahtjev Ministarstvu pravosuđa radi postizanja sporazuma o postojanju vrsti i visini štete od dana 7. kolovoza 1997. godine jer cijeni da od tog datuma ne teče zastarni rok pa da u ovom predmetu nije nastupila zastara glede ostvarivanja naknade štete zbog neosnovanog lišenja slobode.

Člankom 529. tada važećeg ZKP propisano je da pravo na naknadu štete zastaruje za 3 godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud – od dana primitka odluke višeg suda. Stavkom 2. propisano je da prije podnošenja sudu tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan sa svojim zahtjevom obratiti se Ministarstvu pravosuđa i uprave, radi postizanja sporazuma o postojanju štete te vrsti i visini naknade. Iz čl. 530. st. 1. ZKP proizlazi da ukoliko zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu tijelo uprave ne donese odluku u roku od 3 mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Ako je postignut sporazum samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti u pogledu ostatka zahtjeva. Stavkom 2. istog zakona propisano je da dok traje postupak iz st. 1. tog članka ne teče zastara predviđena u čl. 529. st. 1. Zakona.

Nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 530. st. 1. ZKP kada su odbili tužbeni zahtjev jer je u ovom predmetu nastupila zastara na pravo na naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode.

Presuda u kaznenom predmetu K-124/94 Općinskog suda u Vinkovcima koja je tužitelju uručena 30. srpnja 1994. godine u odnosu na njega postala je pravomoćna 16. kolovoza 1994. godine. Kraj činjenice da je tužitelj u ovom predmetu tužbu podnio 15. listopada 1997. godine i po ocjeni ovog suda protekao je rok u kome je tužitelj mogao ostvariti pravo na naknadu štete koje je predviđeno odredbom čl. 528. ZKP. Nižestupanjski sudovi su ocijenili da time što je tužitelj 7. kolovoza 1997. godine u Ministarstvu pravosuđa i uprave uputio zahtjev radi postizanja sporazuma o postojanju štete te vrsti i visini naknade nije došlo do prekida zastarijevanja. Navedena ocjena nižestupanjskih sudova je pravilna. Iz formulacije odredbe čl. 530. st. 2. ZKP iz koje proizlazi da dok traje postupak pred Ministarstvom pravosuđa i uprave ne teče zastarni rok od 3 godine proizlazi da za to vrijeme traje zastoj zastarijevanja pa kada je tužitelj 7. kolovoza 1997. godine uputio zahtjev Ministarstvu pravosuđa i uprave došlo je do zastoja zastarijevanja koje je nastavilo teći dalje od 26. rujna 1997. godine kada je tužitelj po svom punomoćniku obaviješten da o njegovom zahtjevu nije odlučeno.

Kraj činjenice da je presuda kojom je odbijena optužba u odnosu na tužitelja postala pravomoćna 16. kolovoza 1994. godine, a da je tužitelj u ovom predmetu tužbu podnio 15. listopada 1997. godine onda je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da je u ovom predmetu nastupila zastara glede ostvarivanja naknade štete zbog neosnovanog lišenja slobode a sukladno odredbama čl. 528.-530. tada važećeg ZKP i usprkos činjenici da je u razdoblju od 7. kolovoza 1997.g.-26. rujna 1997.g.došlo do zastoja zastarijevanja.

Iz iznesenih razloga se nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava te je presuđeno kao u izreci primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 26. veljače 2003. godine.

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.