Gžo-51/2012-3 · Županijski sud u Splitu
Legislator summary
AI generatedŽupanijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Amare Trgo, kao predsjednice vijeća, mr. sc. Senije Ledić, kao člana vijeća i izvjestitelja te Vesne Kuzmičić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. b. d.d. Z., zastupane po punomoćnicima – odvjetnicima Odvjetničkog društva H., R. i partneri iz Z., protiv tuženika A. M. iz S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P2-4217/10 od 1. prosinca 2011., u sjednici vijeća održanoj 18. listopada 2012.
Legislator headnote
AI generatedGžo-51/2012-3 · Županijski sud u Splitu: Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici s osnove parničnog troška iznos od 11.249,81 kuna.
Full text
Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gžo-51/2012-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Amare Trgo, kao predsjednice vijeća, mr. sc. Senije Ledić, kao člana vijeća i izvjestitelja te Vesne Kuzmičić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. b. d.d. Z., zastupane po punomoćnicima – odvjetnicima Odvjetničkog društva H., R. i partneri iz Z., protiv tuženika A. M. iz S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P2-4217/10 od 1. prosinca 2011., u sjednici vijeća održanoj 18. listopada 2012.
p r e s u d i o j e:
I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P2-4217/10 od 1. prosinca 2011. u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 16.478,92 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 21. rujna 2011. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.
II. Djelomično se uvažava žalba tuženika te se preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P2-4217/10 od 1. prosinca 2011. u pobijanom dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici daljnji iznos od 4.135,52 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici s osnove parničnog troška iznos od 11.249,81 kuna.
Obrazloženje
Pobijanom je prvostupanjskom presudom ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. P. iz S. broj Ovr-5334/10 od 8. ožujka 2010. (točka I. izreke). Nadalje je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 20.614,44 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 16.478,92 EUR u kunskoj protuvrijednosti od 21. rujna 2011. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB na dan isplate koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena (točka II. izreke). Odlukom je o parničnom trošku naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 14.062,27 kuna (točka III. izreke).
Protiv ove presude žalbu podnosi tuženik pobijajući istu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev bez preciznog navođenja žalbenih razloga, a iz sadržaja žalbe proizlazi da se ista podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle, žalbenog razloga predviđenog odredbom članka 353. stavka 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda stavi izvan snage.
Na žalbu nije odgovoreno.
Žalba je djelomično osnovana.
Predmet je postupka zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi ugovora o kreditu.
Ispitujući pobijanu presudu u okviru ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud ocjenjuje da u postupku nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje kao žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti.
U postupku je utvrđeno da su stranke dana 8. veljače 2007. zaključile Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu, i to tužiteljica kao kreditor, a tuženik kao korisnik kredita. Tužiteljica se istim obvezala isplatiti tuženiku iznos od 20.000 EUR obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate, uz obvezu tuženika da joj kredit vrati uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama, i to da kredit plati u anuitetima u iznosu kunske protuvrijednosti od 20.000 EUR i redovnu kamatu koja je primjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnoj stopi Z. b. d.d., koja na dan sklapanja ugovora iznosi 9,50 % godišnje, te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, time da je rok otplate kredita 84 mjeseca kojeg korisnik otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu kunske protuvrijednosti od 322,91 EUR obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, najkasnije do 1. travnja 2014.
Nadalje je utvrđeno da je tužiteljica ispunila ugovorom preuzetu obvezu i predala tuženiku ugovoreni iznos kredita, dok je tuženik iz ugovorenog kreditnog odnosa ispunio samo obvezu isplate dospjelih anuiteta do 21. kolovoza 2008., pa je prema odredbi članka 13. Ugovora, tužiteljica dana 15. listopada 2009. uputila javnom bilježniku nalog radi otkazivanja Ugovora o nenamjenskom kreditu korisniku kredita, jer je tužiteljica otkazala Ugovor prije isteka ugovorenog roka s obzirom da se korisnik kredita nije pridržavao svoje ugovorne obveze vraćanja kredita i nije platio dospjele anuitete u ugovorenom roku, niti je tužiteljici povratio svotu koju je primio temeljem navedenog Ugovora. Na osnovu toga naloga javni je bilježnik izvršio otkazivanje ugovora o kreditu korisniku kredita s datumom 15. listopada 2009.
U opisanim je okolnostima sud pravilno utvrdio da tuženik nije izvršio obvezu preuzetu ugovorom i vratio primljeni kredit, iako je potraživanje tužiteljice prema njemu dospjelo, pa je on u obvezi platiti tužiteljici glavnicu njezina potraživanja i ugovorene kamate na tu glavnicu.
Vještačenjem po vještaku financijsko - knjigovodstvene struke V. K. sud je u postupku utvrdio da je na dan otkaza Ugovora o nenamjenskom kreditu i proglašenja istoga dospjelim tj. 15. listopada 2009. ukupan dug tuženika kao korisnika kredita iznosio 18.580,21 EUR, od čega se na ime dospjele nepodmirene glavnice odnosi iznos od 2.787,96 EUR, na ime ugovorene nepodmirene kamate 1.457,70 EUR, na ime zatezne kamate 215,88 EUR i na ime nedospjele glavnice na datum 15. listopada 2009. 14.118,67 EUR. Uplatom iznosa od 24. studenoga 2009. u visini od 2.354,20 EUR podmireni su troškovi, zatezne i ugovorene kamate te dio glavnog duga, pa je iznos glavnog duga nakon izvršene isplate iznosio 16.478,92 EUR, na koji je iznos vještak obračunao zatezne kamate. Tako je na dan 20. rujna 2011. kada je izrađen nalaz i mišljenje ukupan dug iznosio 20.614,44 EUR, od čega se na glavni dug odnosio iznos od 16.478,92 EUR, a na zatezne kamate 4.135,52 EUR.
Stoga je sud prvog stupnja obvezao tuženika na isplatu iznosa od 20.614,44 EUR u kunskoj protuvrijednosti, te je priznao tužitelju kamatu na iznos od 16.478,92 EUR od 21. rujna 2011. do isplate.
Bez osnove tuženik prigovara pravilnosti primjene materijalnog prava kod dosuđenja iznosa od 16.478,92 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju, s kamatom od 21. rujna 2011. do isplate. Naime, s obzirom na činjenicu da je kredit dospio 15. listopada 2009. i da je na taj dan iznosio 18.580,21 EUR, a da je isplatom iznosa od 24. studenoga 2009. u visini od 2.354,20 EUR u kunskoj protuvrijednosti tužitelj podmirio troškove, zatezne i ugovorene kamate te dio glavnog duga i da je iznos glavnog duga nakon izvršene uplate iznosio 16.478,92 EUR, taj iznos tuženik duguje tužiteljici po osnovi ugovora zaključenog među strankama i odredbe članka 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO), pa je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika obvezao isplatiti ovaj iznos tužiteljici.
Pravilno je sud također primijenio odredbu članka 29. stavka 1. i 2. ZOO-a i kada je tužiteljici na ovaj iznos dosudio kamatu od 20. rujna 2011. do isplate, iako bi tužiteljici kamata pripadala od 24. studenoga 2009. Međutim, tužiteljica nije zatražila kamatu od tog dana, već od 20. rujna 2011., a sud nije ovlašten prekoračiti tužbeni zahtjev, pa je kamata tužiteljici priznata od onog dana kada je ona to zatražila, a ne od dana kada joj stvarno pripada.
Što se tiče preostalog iznosa od 4.135,51 EUR u kunskoj protuvrijednosti kojeg je sud tužiteljici dosudio, s pravom tuženik prigovara pravilnosti primjene materijalnog prava ističući da je tužitelju na ovaj iznos priznata kamata na kamatu. Naime, odredbom je članka 27. stavka 1. ZOO-a propisano da je ništetna odredba ugovora kojom se predviđa da će na kamatu, kad dospije za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene. Ovom je odredbom izvršena izmjena u materiji anatocizma u odnosu na odredbu članka 400. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) u tom pogledu što je za razliku od dosadašnjeg rješenja po kojem se zabrana anatocizma nije odnosila na kreditno poslovanje banaka i drugih bankarskih organizacija, novim tekstom određeno da se ta zabrana ne odnosi na depozite kod banaka i drugih financijskih institucija, dok se odnosi na kreditno poslovanje banaka. "Ta je promjena izvršena zato što je usporednopravnom analizom ustanovljeno da bi se zabrana anatocizma trebala primjenjivati upravo na kreditno, a ne na depozitno poslovanje" (iz Obrazloženja Konačnog prijedloga ZOO-a uz odredbu članka 27.). Iznos od 4.135,52 EUR upravo se odnosi na kamatu na kamatu koja tužiteljici ne pripada jer za to nema uporišta u odredbi članka 27. stavka 1. ZOO-a.
Stoga je djelomično valjalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 16.478,92 EUR u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućom kamatom od 21. rujna 2011. do isplate, i to po osnovi odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.
Nadalje je valjalo djelomično uvažiti žalbu tuženika, preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tužiteljici dosuđen daljnji iznos od 4.135,52 EUR u kunskoj protuvrijednosti te u tom dijelu valjalo odbiti tužbeni zahtjev, a to temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.
Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 166. stavka 2. u vezi sa člankom 154. stavkom 2. ZPP-a. Sud je prvog stupnja pravilno obračunao parnični trošak tužiteljice u iznosu od 14.062,27 kuna, ali kako je tužiteljica u postupku uspjela za 80 %, u tom joj opsegu pripada razmjerni dio njezina parničnog troška tj. iznos od 11.249,81 kuna. Radi toga je odlučeno kao u točki III. izreke.
U Splitu 18. listopada 2012.
Predsjednica vijeća:
Amara Trgo, v. r.