Legislator Case Law & Legislation
I Kž-505/2009-7 AI generated

I Kž-505/2009-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Case Number I Kž-505/2009-7
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Presuda i rješenje

Legislator summary

AI generated

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr.sc. Zdenka Konjića kao predsjednika, te Lidije Grubić Radaković, mr. sc. Branka Brkića, mr. sc. Marina Mrčele i Žarka Dundovića kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. J. zbog kaznenog djela iz čl. 90 i dr. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 29. travnja 2009 godine, br. K-263/08, u sjednici održanoj 15. rujna 2009 godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dubravka Palijaša i zamjenika braniteljice optuženika M. U., odvjetnika iz Z.,

Legislator headnote

AI generated

I Kž-505/2009-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: primjenom čl. 60 st. 1 i 2 c KZ osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvanaest (12) godina, u koju mu se, po čl. 63 st. 1 KZ uračunava vrijeme koje provodi u pritvoru od 25. srpnja 2008 godine pa nadalje.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 505/09-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr.sc. Zdenka Konjića kao predsjednika, te Lidije Grubić Radaković, mr. sc. Branka Brkića, mr. sc. Marina Mrčele i Žarka Dundovića kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. J. zbog kaznenog djela iz čl. 90 i dr. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 29. travnja 2009 godine, br. K-263/08, u sjednici održanoj 15. rujna 2009 godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dubravka Palijaša i zamjenika braniteljice optuženika M. U., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

I Prihvaća žalba opt. M. J., te se ukida prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je optuženik proglašen krivim zbog kaznenog djela prijetnje iz čl. 129 st. 2 i 3 KZ i predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II Uslijed odluke pod I i prihvaćanjem žalbe opt. M. J., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, na način da se optuženiku za kazneno djelo iz čl. 90 KZ utvrđuje kazna zatvora u trajanju od deset godina, dok mu se za ostala kaznena djela uzimaju od prvostupanjskog suda kao utvrđene kazne zatvora i to za kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 263 st. 1 i 3 KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, za kazneno djelo nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 335 st.1 KZ kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i za kazneno djelo oduzimanja đe pokretne stvari iz čl. 221 st. 1 KZ kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, pa se opt. M. J. tu

primjenom čl. 60 st. 1 i 2 c KZ osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvanaest (12) godina, u koju mu se, po čl. 63 st. 1 KZ uračunava vrijeme koje provodi u pritvoru od 25. srpnja 2008 godine pa nadalje.

Obrazloženje

I Kž 505/09-7

Presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašen je krivim opt. M. J. zbog kaznenih djela iz čl. 90 KZ, čl. 263 st. 1 i 3 KZ, čl. 335 st. 1 KZ, čl. 129 st. 3 KZ i čl. 221 st. 1 KZ, te mu je za kazno djelo iz čl. 90 KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvanaest godina, za kazneno djelo iz čl. 263 st.1 i 3 KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, za kazneno djelo iz čl. 335 st. 1 KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, za kazneno djelo iz čl. 129 st. 3 KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i za kazneno djelo iz čl. 221 st. 1 KZ kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, te je primjenom čl. 60 st. 1 i 2 c KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četrnaest godina.

Temeljem čl. 63 st. 1 KZ optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme koje provodi u pritvoru od 25. srpnja 2008 godine pa nadalje.

Na temelju čl. 75 KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koje traje do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora (time, da ne može trajati dulje od pet godina).

Na temelju čl. 80. KZ od optuženika su oduzete dvije automatske puške sa pripadajućim spremnikom i streljivom, sve pobliže opisano u izreci.

Protiv ove presude podnio je žalbu opt. M. J. putem braniteljice S. G. odvjetnice iz Z. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo iz čl. 129. st. 3. KZ, te zbog odluke o kazni u odnosu na kazneno djelo iz čl. 90. KZ, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja preinači prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da optuženiku za to kazneno djelo utvrdi kaznu zatvora u kraćem trajanju, sukladno tome i jedinstvenu kaznu zatvora u kraćem trajanju, a u odnosu na kazneno djelo prijetnje iz čl. 129 st. 1 i 3 KZ ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Optuženik je zatražio da on i njegova braniteljica budu pozvani na sjednicu drugostupanjskog vijeća, čemu je udovoljeno pa je sjednici bio prisutan M. U. odvjetnik iz Z. u zamjeni za braniteljicu optuženika S. G. odvjetnicu iz Z., dok nije osigurano dovođenje optuženika koji se nalazi u pritvoru i ima branitelja, jer je vijeće bilo stajališta da njegova prisutnost nije nužna za razjašnjenje stvari.

Sjednici je nazočio i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, Dubravko Palijaš, koji je ostao kod pismenog očitovanja, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba je osnovana.

U odnosu na kazneno djelo iz čl. 129 st. 2 i 3 KZ

I Kž 505/09-7

U pravu je optuženik kada u žalbi navodi da je činjenično stanje u dijelu presude koji se odnosi na kazneno djelo prijetnje za sada pogrešno utvrđeno iz razloga što sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri analizirao i cijenio iskaze ispitanih svjedoka u odnosu na sadržaj izvješća o uporabi sredstava prisile i medicinsku dokumentaciju za optuženika. Naime, u prvostupanjskoj presudi kao ključni dokaz za utvrđenje činjenice da je optuženik ozbiljno prijetio da će usmrtiti policijskog djelatnika koji ga je lišio slobode, navodi se izvješće o uporabi sredstva prisile, tjelesne snage i sredstva za vezivanje potpisan po policijskom službeniku V. P., dok se iskaz ovog svjedoka kao bitan personalni dokaz za utvrđenje postojanja kaznenog dijela prijetnje dan u istrazi i na glavnoj raspravi, praktički uopće ne analizira, već se samo konstatira da se njegov iskaz poklapa u bitnome s izvješćem. Pritom sud prvog stupnja sasvim ignorira okolnost da svjedok prilikom ispitivanja u istrazi uopće nije spominjao bilo kakve prijetnje optuženika, a na glavnoj raspravi je, tek na pitanje zamjenice ŽDO odgovorio da se više ne može prisjetiti koje riječi mu je optuženik izgovorio, no da je siguran da mu je prijetio ubojstvom, no pritom nije znao navesti razlog zbog čega to nije spominjao u istrazi. Osim toga, ovaj svjedok na glavnoj raspravi (list 383 spisa) govori o tome kako mu je optuženik najprije prijetio da će ga ubiti, a kasnije kada je bio u policijskom vozilu, prijetio je da će mu pobiti ženu i djecu, da bi odmah nakon toga naveo kako nije bio u vozilu u kojem je optuženik odvezen u policijsku postaju, već da je on to govorio iz vozila. Već sam taj iskaz svjedoka V. P. trpi od brojnih nedorečenosti i proturječja, a u velikom dijelu čak i nije u suglasju s izvješćem, a niti s navedenim prijetnjama u činjeničnom opisu djela za koje je optuženik proglašen krivim.

Tu valja istaknuti da je za ostvarenje obilježja kaznenog djela prijetnje, potrebno da izrečena prijetnja u okolnostima i način na koji je izgovorena mora biti u tolikoj mjeri ozbiljna da kod osobe kojoj se prijeti prouzroči osjećaj straha i nesigurnosti, pa je za očekivati da osoba kojoj se prijeti, vrlo dobro zapamti kakve su joj riječi upućene i u kojim okolnostima. Svjedok V. P. međutim, iako je pri ispitivanju kod istražnog suca, akciju lišenja slobode optuženika opisao u svim detaljima, prijetnje koje je naveo u izvješću uopće nije spomenuo, a na glavnoj raspravi 23. ožujka 2009 godine, dakle nakon proteka svega osam mjeseci od događaja, nije bio u mogućnosti se sjetiti se baš niti jedne od izgovorenih riječi, osim da mu je optuženik prijetio da će ga ubiti, pri čemu je nadodao sasvim novu prijetnju ubojstvom žene i djece, koja do tada nigdje, pa niti u izvješću na koji se poziva prvostupanjski sud u presudi, nije spomenuo. Isto je tako potrebno napomenuti, da policijski djelatnik S. D. ispitan u svojstvu svjedoka navodi da ništa nije čuo, iako bi iz njegovog iskaza proizlazilo, da se nalazio u službenom automobilu zajedno s optuženikom, pa je za vjerovati da bi bio u mogućnosti čuti prijetnje optuženika, ako su one izgovorene iz vozila, jer bi one po svom sadržaju, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka V. P., bile sasvim ozbiljne naravi.

Prema tome, ne može se prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda o dokazanosti da je optuženik tempore criminis ozbiljno prijetio policijskom djelatniku za vrijeme obavljanja službene radnje isključivo na temelju izvješća o uporabi sredstava prisile, neovisno o okolnosti što o takvoj prijetnji ne iskazuje sama žrtva prijetnje, pri čemu se nikako ne smije zanemariti činjenica da kaznena prijava PU Zagrebačke od 26. srpnja 2008 godine, ne sadrži ovo kazneno djelo ni u činjeničnom niti u pravnom opisu.

Stoga je valjalo prihvatiti žalbu optuženika, te prvostupanjsku presudu u tom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

I Kž 505/09-7

U ponovljenom postupku, sud prvog stupnja provest će ponovno sve provedene dokaze koji se odnose na učin kaznenog djela iz čl. 129 st. 1 i 3 KZ, te će nakon pravilne analize i ocjene svih provedenih dokaza, otkloniti sve nedostatke na koje je ukazano ovim rješenjem i donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu.

Na odluku o kazni u odnosu na kazneno djelo iz čl. 90 KZ

U pravu je optuženik kada u žalbi navodi da je sud prvog stupnja kod utvrđenja kazne zatvora za kazneno djelo iz čl. 90 KZ nedovoljno cijenio cijeli niz olakotnih okolnosti koje je naveo u razlozima presude, pa je tako, uz smanjenu ubrojivost optuženika tempore crimnis, dosadašnju neosuđivanost, priznanje i izraženo kajanje, posebno cijenjeno kao značajna olakotna okolnost i pobude iz kojih je djelo počinjeno, a posebno u odnosu na osorno, grubo i agresivno ponašanje žrtve koje je prethodilo cjelokupnom događaju. Kraj takvog niza olakotnih okolnosti, uz ocjenu težine djela, valjalo je prihvatiti žalbu optuženika i preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni za kazneno djelo iz čl. 90 KZ, na način da je za ovo kazneno djelo optuženiku utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset godina, sa stajalištem da je takva kazna primjerena svim utvrđenim okolnostima i težini djela od kojih zavisi njena vrsta i visina.

Budući da je u odnosu na kazneno djelo iz čl. 129 st. 1 i 3 KZ prvostupanjska presuda ukinuta, to su sukladno ovoj odluci uzete utvrđenima pojedinačne kazne zatvora za kaznena djela iz čl. 263 st. 1 i 3 KZ, čl. 335 st. 1 KZ i čl. 221 st. 1 i 4 KZ, za koje je optuženik prvostupanjskom presudom proglašen krivim i koje ne pobija, a također je utvrđena sada preinačena kazna zatvora za kazneno djelo iz čl. 90 KZ, te je optuženik primjenom odredbe čl. 60 st. 1 i 2 c KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina, sa stajalištem da je takvom kaznom u ovom slučaju moguće ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja.

Slijedom svega naprijed iznijetog i kako Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 379 st. 1 t. 1 i 2 ZKP, u dijelu u kojem je prvostupanjska presuda preinačena u odluci o kazni, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredba kaznenog postupka, a niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, to na žalbu optuženika postupljeno kao u izreci ove odluke, na temelju čl. 388. st. 1. i čl. 390. st. 1. ZKP.

U Zagrebu, 15. rujna 2009 godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

dr. sc. Zdenko Konjić, v.r.