Revr-298/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 298/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini i Aleksandra Peruzovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. B. iz M., koju zastupa I. B., odvjetnik u D., protiv tuženika O. b. H. d.d. Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku br. Gž 28/07 od 8. veljače 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku br. P 137/05 od 30. prosinca 2005., u sjednici održanoj 4. srpnja 2007.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da otkaz ugovora o radu od dana 8.12.2004. kojim otkazom je otkazan ugovor o radu sklopljen dana 7.5.2004. g. Z. B. nije dopušten sukladno čemu tužiteljici nije prestao radni odnos kod tuženika.

Nalaže se tuženiku o roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe vratiti tužiteljicu na posao.“

II. Odbija se tužbeni zahtjev istaknut kao eventualni koji glasi:

„Poništava se točka III. Odluke o otkazu ugovora o radu od dana 8.12.2004. koji je tuženik dao tužiteljici te je tuženik dužan na ime otpremnine tužiteljici isplatiti 75 posto prosječene mjesečne plaće koju je ista ostvarila u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca, sve u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ove presude i pod prijetnjom ovrhe.“

III. Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 6.550,00 kn.“

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica navodeći da se revizija izjavljuje zbog svih revizijskih razloga iz čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP), s tim da je obrazlagala samo postojanje revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizija bude prihvaćena i nižestupanjske presude da budu preinačene na način da se u cijelosti prihvati glavni tužbeni zahtjev, ili da nižestupanjske presude budu ukinute i predmet da bude vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

U ovoj parnici tužiteljica ostvaruje sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa zahtjevom za utvrđenje nedopuštenosti poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu danog joj tuženikovom odlukom o otkazu od 8. prosinca 2004. i zahtjevom za vraćanje na posao, te eventualni zahtjev kojim traži da se odluka o otkazu poništi u dijelu pod toč. 3. koji se odnosi na visinu i način izračuna otpremnine i da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici na ime otpremnine 75% prosječne plaće koju je ostvarila tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada kod tuženika.

Revizijom se pobija samo dio presude kojim je odlučeno o glavnom zahtjevu.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima, a i u ovom revizijskom stadiju postupka, sporna su pitanja koja se tiču razloga nedopuštenosti otkaza i to: je li tuženik ispunio obvezu savjetovanja s Radničkim vijećem“, je li o Programu zbrinjavanja obavijestio nadležnu službu zapošljavanja, je li ima opravdan razlog za otkaz, je li dokazao da tužiteljicu nije mogao zaposliti na drugim poslovima ili je dodatno obrazovati, i je li prilikom otkazivanja tuženik vodio računa o zakonskim kriterijima iz čl. 106. st. 3. (sada 113. st. 3. Zakona o radu - "Narodne novine", broj 137/04 – pročišćeni tekst – dalje: ZR).

Tvrdnju da tuženik nije ispunio zakonsku obvezu savjetovanja sa Radničkim vijećem, odnosno sindikalnim povjerenikom, propisanu u čl. 152. ZR (ranije 145.) u svezi odredbe čl.. 155. st. 3. ZR (ranije 148.), tužiteljica temelji na činjenici da se tuženik nije savjetovao sa sindikalnom povjerenicom D. b. A. S., već da se savjetovao sa sindikalnom povjerenicom N. b. N. B..

Suprotno revizijskim navodima nižestupanjski sudovi su osnovano zaključili da taj razlog nezakonitosti otkaza ne postoji.

Nesporne su činjenice da se D. b. d.d. pripojila N. b. d.d. četiri mjeseca prije otkaza ugovora o radu tužiteljici što ga je dala N. b. koja je preuzela ugovor o radu zaključen između tužiteljice i D. b., da su spomenute sindikalne povjerenice bile predstavnice istog sindikata (Sindikata bankarskih i financijskih djelatnika Hrvatske – SBF), te da je sindikalni povjerenik N. b. izrazio protivljenje namjeravanoj odluci o otkazu.

Nakon statusne promjene pripajanja D. b. N. b. D. b. je prestala postojati, a ugovori o radu njezinih radnika prenijeti su na N. b. koja je u međuvremenu promijenila naziv u tuženu O. b., pa je u takovoj situaciji tuženik ispunio svoju obvezu savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom kada se o odluci o otkazu ugovora o radu tužiteljici savjetovao sa N. B., kao sindikalnom povjerenicom SBF, Podružnica N. b., a to ako bi se i prihvatila tvrdnja tužiteljice da ista sindikalna povjerenica nije bila nadležna za to savjetovanje, već A. S. izabrana za sindikalnog povjerenika istog sindikata Podružnice bivše D. b..

Naime, u slučaju kada sindikat ima više sindikalnih povjerenika koji ga zastupaju kod istog poslodavca, okolnost da se poslodavac savjetovao sa povjerenikom koji prema pravilima sindikata za to nije bio ovlašten može imati za posljedicu postojanje odgovornosti tog sindikalnog povjerenika prema sindikatu zbog neovlaštenog zastupanja sindikata, a ne kršenje poslodavčeve obveze savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom.

Glede tvrdnje tužiteljice da tuženik nije postupio u skladu s odredbom čl. 127. st. 5. ZR (ranije čl. 120.) jer da o Programu zbrinjavanja viška radnika nije obavijestio nadležnu službu za zapošljavanje, a da je to Služba za zapošljavanje u Dubrovniku kao mjesta prebivališta tužiteljice, nižestupanjski sudovi su zaključili da je tuženik ispunio svoju zakonsku obvezu obavještavanja nadležne službe za zapošljavanje u smislu spomenute odredbe kada je o Programu zbrinjavanja viška radnika obavijestio Službu za zapošljavanje prema svog sjedištu – u Z., koja je o tome obavijestila sve službe zapošljavanja na čijem području se nalaze radnici na koje se Program odnosi.

Prema odredbi čl. 127. st. 3. ZR poslodavac je dužan o Programu zbrinjavanja viška radnika obavijestiti radnike i nadležnu službu zapošljavanja, a prema odredbi st. 5. istog članka poslodavac ne smije otkazati radniku prije nego što Program zbrinjavanja viška radnika dostavi nadležnoj službi zapošljavanja i prije nego što prođe osam dana za koje vrijeme je ta služba dužna očitovati se o tom Programu.

Sama okolnost da je Program zbrinjavanja viška radnika poslodavac dostavio nenadležnoj službi zapošljavanja ne može se smatrati kršenjem obveze obavještavanja nadležne službe za zapošljavanje o Programu zbrinjavanja viška radnika jer je u tom slučaju nenadležna služba za zapošljavanje dužna dostaviti Program nadležnoj službi, a što je u konkretnom slučaju Služba za zapošljavanje u Z. i učinila obavještavajući o dostavljenom joj Programu službe za zapošljavanje na čijem području se nalaze radnici na koje se Program odnosi.

Neosnovani su i revizijski navodi kojima se osporava pravilnost zaključivanja nižestupanjskih sudova da je tuženik imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu tužiteljici, te da nije mogao zaposliti tužiteljicu na nekim drugim poslovima.

Tužiteljici je otkazan ugovor o radu na temelju odredbe čl. 113. st. 1. podst. 1. ZR kojom je određeno da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga.

Na temelju činjenica da je radno mjesto na kojem je tužiteljica radila u Financijskoj sektoru poslovne jedinice tuženika u D. ukinuto, te da se poslovi tog radnog mjesta obavljaju u sjedištu tuženika u Z., gdje je takvo radno mjesto popunjeno, i da su razlozi nastanka viška određenog broja radnika tuženika, a među njima i tužiteljice navedeni u Programu zbrinjavanja viška radnika sudovi su osnovano zaključili da je tuženik imao opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu tužiteljici.

Suprotno revizijskim navodima drugostupanjski sud je osnovano zaključio da tuženica nije mogla dokazivati negativnu činjenicu da ne može zaposliti tužiteljicu na drugim poslovima, odnosno da je ne može obrazovati ili osposobiti za rad na drugim poslovima, te da tužiteljica nije dokazala da je tuženik to mogao učiniti i da stoga ne postoje razlozi dopuštenosti otkaza iz čl. 113. st. 2. i 4. ZR.

Osim toga, s obzirom na činjenicu da je Programom zbrinjavanja viška radnika bio obuhvaćen 31 radnik Poslovne jedinice tuženika u D. te da tužiteljica ima 28 godina radnog staža, osnovno je zaključiti da mogućnost njezinog zapošljavanja na drugim poslovima ili osposobljavanje za obavljanje drugih poslova nije niti postojala.

Nadalje, u reviziji se također neosnovano ističe da je drugostupanjski sud pogrešno ocijenio tvrdnju tužiteljice da pri odlučivanju o otkazu tuženik nije vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koja terete radnika, kada je zaključio da, s obzirom na činjenicu da je tužiteljici za ostvarenje prava na privremenu mirovinu ostalo oko godinu dana nakon isteka otkaznog roka, može smatrati da je njezin socijalni status bolji od onog kojeg su imali drugi radnici.

Zaključivanje drugostupanjskog suda da je tuženik poštivao spomenute kriterije iz čl. 113. st. 3. ZR ne temelji se samo na činjenici da će tužiteljica imati uvjete za stjecanje prava na privremenu mirovinu za oko godinu dana po isteku otkaznog roka, već i na činjenicama navedenim u obrazloženju prvostupanjske presude da od ukupno 28 godina radnog staža tužiteljica ima 15 godina staža u banci, da ima 54 godine života, da ima obvezu uzdržavanja dvoje djece, te da u odnosu na druge radnike ima najmanje staža u banci.

Cijeneći te okolnosti drugostupanjski sud je osnovano zaključio da je, s obzirom na činjenicu da bi tužiteljica do stjecanja uvjeta za prijevremenu mirovinu mogla ostvariti naknadu za nezaposlene, tuženik mogao smatrati njezin socijalni status boljim od socijalnog statusa drugih radnika i da su stoga poštivani spomenuti kriteriji.

S obzirom na navedeno proizlazi da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da ne postoje razlozi nedopuštenosti otkaza na koje se poziva tužiteljica i kada su slijedom toga zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza iza vraćanje na posao ocijenili neosnovanim.

Stoga ne postoji revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a ne postoji niti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka koji se navode u reviziji zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Budući dakle ne postoje revizijski razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju je valjalo odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 4. srpnja 2007.

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.