I Kž-564/2002-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-564/02-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Milivoja Mikora, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. J. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zlataru od 28. ožujka 2002. godine broj K-23/01, u sjednici održanoj 28. kolovoza 2002. godine, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se žalba optuženika D.J., djelomično žalba državnog odvjetnika, a povodom tih žalbi, te žalbe opt. R.P. i po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni te izriče da su optuženici djelom opisanim u izreci te presude počinili kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ (“Narodne novine”, broj 110/97) u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (“Narodne novine”, broj 129/00) pa se za to kazneno djelo na temelju istih zakonskih propisa, a opt. D.J. i uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. b. KZ osuđuju na kazne zatvora, opt. D.J. u trajanju od šest mjeseci, a opt. R.P. u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, u koje im se na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, opt. D.J. od 17. listopada 2001. godine do 31. prosinca 2001. godine, a opt. R.P. od 18. listopada 2001. godine do 28. ožujka 2002. godine i od 9. svibnja 2002. godine, pa nadalje.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalba opt. R.P., te u ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Zlataru, presudom od 28. ožujka 2002. godine broj K-23/01 proglasio je krivima opt. D.J. i R.P. zbog kaznenog djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ i na temelju istog zakonskog propisa osuđeni su na kazne zatvora, opt. D.J. u trajanju od jedne godine, a opt. R.P. u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, u kojem im je na temelju čl. 63. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, opt. D.J. od 17. listopada 2001. godine do 31. prosinca 2001. godine, a opt. R.P. od 18. listopada 2001. godine do 28. ožujka 2002. godine.

Na temelju čl. 173. st. 7. KZ od optuženika D.J. se oduzima opojna droga u obliku tableta ecstasy koja sadrži djelatni sastojak MDMA, u količini od 1.941 komad. Na temelju čl. 122. st. 1. ZKP optuženici su obvezani na platež troškova kaznenog postupka svaki u iznosu od 720,00 kn, te u paušalnom iznosu od po 2.000,00 kn svaki.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika D.J. oslobodi od kazne ili podredno blaže kazni, a opt. R.P. izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Opt. D.J. se žali po branitelju V.V., odvjetnici iz Z., zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od kazne primjenom čl. 173. st. 8. KZ.

Opt. R.P. se žali po branitelju G.M., odvjetniku iz Z., iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe ili podredno preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne blaža kazna.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 4. srpnja 2002. godine broj KŽ-DO-1095/02, podržao je žalbu državnog odvjetnika u odnosu na opt. R.P., te predložio da se u tom dijelu prihvati, a u odnosu na opt. D.J. odbije kao neosnovana, kao i žalbe optuženika D.J. i opt. R.P.

Žalba opt. D.J. je osnovana, žalba državnog odvjetnika djelomično osnovana, dok žalba opt. R.P. nije osnovana.

Iako se žali iz svih žalbenih osnova, iz razloga žalbe proizlazi da se opt. P. žali samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja dok druge žalbene osnove niti ne obrazlaže.

Stoga je ovaj sud, kao sud drugog stupnja, ispitao pobijanu presudu u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP i utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje je sud dužan paziti po službenoj dužnosti pa nije ostvaren ovaj žalbeni osnov.

Nije osnovana žalba niti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u kojoj optuženik nastoji osporiti iskaze svjedoka I.M. i R.H., smatrajući ih nevjerodostojnima, samo iz razloga jer su predloženi naknadno, uz angažiranje majke opt. D.J.

Pri tome žalitelj propušta sagledati cijeli tijek postupka iz kojeg proizlazi da su državnom odvjetniku "promakli", kako to žalitelj interpretira, i drugi svjedoci budući je u zahtjevu za provođenje istrage, koji je bio protiv J., P. i Š., kao svjedok bio predložen samo otac opt. J.

Nakon njegova ispitivanja istraga je dovršena i predmet vraćen državnom odvjetniku na odluku, nakon čega je zatražena dopuna istrage jer je opt. J. želio iznijeti obranu, budući se ranije branio šutnjom. U toj obrani (list 115-116) on navodi neke svjedoke, goste lokala koji su mogli vidjeti da mu je P. predao vrećicu i tek nakon toga su ti svjedoci saslušani. Naknadno branitelj opt. J., podneskom (list 135 spisa) predlaže i saslušanje svjedoka R.H. i I.M. također gostiju lokala, koji su i potvrdili obranu opt. J. u dijelu gdje govori o predaji vrećice.

Vjerodostojnost tih iskaza nije dovedena u sumnju samo činjenicom da ih je predložila druga stranka u postupku, kao i ostale svjedoke kojima se ta vjerodostojnost ne dovodi u pitanje, očito samo iz razloga jer nisu teretili opt. P.

Međutim, nitko pa ni žalba ne dovodi u pitanje činjenicu da su oni bili u lokalu u vrijeme predaje vrećice, kao niti činjenicu da je u to vrijeme u lokalu bio i opt. P.

Angažman majke opt. J. ne treba sagledavati u negativnom kontekstu, jer njezino nastojanje da svjedoci svjedoče o događajima u lokalu još ne znači da bi njihovi iskazi bili rezultat nagovora i da su govorili neistinu i ono što nisu vidjeli, a pogotovo je nedopustivo da se zaključuje o njihovoj karakternoj labilnosti samo na osnovu činjenice njihova liječenja od alkoholne ovisnosti.

Osim toga, ako se prihvati da je dopuna istrage rezultat angažmana majke opt. J. onda je ona prvenstveno utjecala na sina da iznese obranu, u kojoj on, govoreći o zbivanjima u lokalu, tereti i sebe pa se stoga ne može zaključivati da bi njezin interes bila neistina ili prebacivanje krivnje na drugu osobu.

Na kraju, postupak protiv opt. P. je pokrenut istovremeno kada i protiv J., a ne nakon iznošenja njegove obrane i saslušanja svjedoka pa da bi se moglo govoriti o sporazumu sa državnim odvjetnikom, kako se to tvrdi u žalbi opt. P.

Odluku o kazni donosi sud, a stranke samo imaju pravo davati svoje prijedloge pa je neodrživa teza da se interes opt. J. trebao cijeniti kroz prijedloge državnog odvjetnika i na osnovu toga cijeniti istinitost njegove obrane.

Cilj postupka, a onda i stranaka je utvrđivanje materijalne istine i u svjetlu toga treba cijeniti doprinos i ponašanje svakog optuženika tijekom postupka, što je prvostupanjski sud i učinio.

Dakle, opravdano prvostupanjski sud prihvaća obranu opt. J. da je upravo opt. P. osoba koja mu je predala vrećicu s drogom, što su potvrdili svjedoci I.M. i R.H. O načinu predaje na istovjetan način govori i svjedok Ž.H., što žalitelj gubi iz vida, navodeći da je neka osoba dodala opt. J. zelenu vrećicu. Nije znao o kome se radi, a opt. P. ne pozna. Prema tome, navedeni svjedoci događanje u lokalu opisuju identično, što je kasnije potvrđeno i rezultatima provedene pretrage i vještačenjima, dakle, i materijalnim dokazima, koje opt. P. nije uspješno osporio u tijeku postupka.

Terećenjem opt. P. opt. J. nije doveden u bolji položaj niti eskulpiran kao počinitelj pa nije razvidno koji interes bi svjedoci imali da iskazuju neistinu. Za opt. J. je sasvim irelevantno da li je drogu preuzeo od osobe utvrđenog identiteta ili neutvrđenog. Neosnovan je i žalbeni navod da nije vršena identifikacija vrećice, kraj činjenice da svjedoci govore o predaji jedne zelene vrećice, a pretragom je pronađena samo jedna zelena vrećica, što dovodi do jedinog mogućeg zaključka, da je predana upravo ta koja je i nađena, s drogom.

Činjenica da pretragom kod P. nije pronađena droga ne dovodi u sumnju zaključke prvostupanjskog suda glede obrane ovog optuženika.

S obzirom na sve navedeno činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno. Žalbeni osnov povrede kaznenog zakona se ne obrazlaže, a ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti ovaj sud je našao da je kazneno djelo počinjeno nakon donošenja i stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (“Narodne novine”, broj 129/00) kojim je u čl. 25. za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ izmijenjena zapriječena kazna i ona je sada od jedne do 12 godina zatvora. Prvostupanjski sud je propustio djelo označiti kao u izreci ove presude, s obzirom da još nije objavljen pročišćeni tekst Kaznenog zakona, koji bi dozvoljavao pravnu oznaku kao u pobijanoj presudi.

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik smatrajući da je opt. J. dragovoljno i bitno doprinio otkrivanju kaznenog djela, dok u odnosu na opt. P. otegotne okolnosti nalazi potcijenjenima.

Opt. J. u žalbi zbog istog žalbenog osnova navodi da je bitno doprinio otkrivanju kaznenog djela i da je to isključivo rezultat njegove odluke, što sve upućuje da se radi o izuzetku u njegovu ponašanju i životu i odluci da više ne dolazi u sukob sa zakonom.

Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni po žalbama državnog odvjetnika i opt. J., te u smislu čl. 382. ZKP povodom žalbe opt. P. ovaj sud, kao sud drugog stupnja, je našao da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje koje je u ovom pogledu bilo od značaja, odabrao i odmjerio adekvatnu kaznu opt. P., te nije prihvatio prijedlog da se u odnosu na opt. J. primijeni čl. 173. st. 8. KZ.

Upravo one otegotne okolnosti koje se apostrofiraju u žalbi državnog odvjetnika, količina droge koja je stavljena u promet, te činjenica da je bio aktivan policajac, su posebno cijenjene i obrazložene po prvostupanjskom sudu, koji je uz utvrđene olakotne okolnosti, da je neosuđivan za ovakva kaznena djela, da je mlađe životne dobi, opt. P. izrekao kaznu koja će i po mišljenju ovog suda ostvariti svrhu kažnjavanja, kako u smislu specijalne, tako i generalne prevencije.

U odnosu na opt. J. ovaj sud prihvaća vrlo opširno iznesene razloge navedene u pobijanoj presudi za neprimjenu čl. 173. st. 8. KZ i upućuje žalitelja na iste da se ne bi bespotrebno ponavljalo, jer je nesporno da optuženik nije dragovoljno i bitno doprinio otkrivanju kaznenog djela, što je uvjet za primjenu instituta oslobođenja od kazne po ovom zakonskom propisu. Međutim, sve navedene okolnosti na koje se poziva državni odvjetnik u žalbi, a što podržava žalba opt. J., predstavljaju po mišljenju ovog suda, osobito olakotne okolnosti koje omogućavaju ublažavanje kazne pa je stoga u tom dijelu prihvaćena žalba državnog odvjetnika, kao i žalba opt. J.

Neovisno o tome da li je promjena u ponašanju opt. J. tijekom postupka rezultat utjecaja majke ili rezultat njegova shvaćanja negativnosti vlastitih postupaka, za očekivati je da je ovo ipak izuzetak u ponašanju, u njegovom životu i da će se i ovako ublaženom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja, prije svega u smislu specijalne prevencije.

Opt. P. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. listopada 2001. godine do 28. ožujka 2002. godine i od 9. svibnja 2002. godine, pa nadalje, budući je pritvor produljen rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. svibnja 2002. godine broj II Kž-319/02-3, na osnovu kojeg je optuženik pritvoren 9. svibnja 2002. godine.

Iz svih navedenih razloga, na temelju čl. 387. i čl. 390. st. 1. ZKP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 28. kolovoza 2002. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.