I Kž-18/2010-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Hajrije Novoselec kao predsjednice vijeća, te Lidije Grubić Radaković, dr. sc. Zdenka Konjića, Ante Potrebice i Ileane Vinja kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. M. zbog kaznenog djela iz čl. 173 st. 2 KZ u vezi čl. 41 ZIDKZ, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 19. listopada 2009 godine, br. K-32/09, u sjednici održanoj 9. veljače 2010 godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. sc. Milojka Vučkovića,
Legislator headnote
AI generatedI Kž-18/2010-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Na temelju čl. 79 KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera protjerivanja stranaca iz zemlje u trajanju od šest godina računajući od pravomoćnosti presude, s tim da se vrijeme izvršenja kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 18/10-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Hajrije Novoselec kao predsjednice vijeća, te Lidije Grubić Radaković, dr. sc. Zdenka Konjića, Ante Potrebice i Ileane Vinja kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. M. zbog kaznenog djela iz čl. 173 st. 2 KZ u vezi čl. 41 ZIDKZ, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 19. listopada 2009 godine, br. K-32/09, u sjednici održanoj 9. veljače 2010 godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. sc. Milojka Vučkovića,
p r e s u d i o j e:
Odbijaju se žalbe opt. M. M. i državnog odvjetnika kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Presudom Županijskog suda u Vukovaru proglašen je krivim opt. M. M. zbog kaznenog djela iz čl. 173 st. 2 KZ u vezi čl. 41 ZIDKZ, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Po čl. 63 KZ u izrečenu kaznu zatvora uračunava se vrijeme koje provodi u pritvoru od 14. svibnja 2009 godine pa nadalje.
Na temelju čl. 173 st. 7 KZ optuženiku je oduzeto 4.977,9 grama opojne droge heroin. Na temelju čl. 80 KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, oduzimanjem osobnog automobila marke „VW Golf“ čeških nacionalnih registarskih oznaka … broj šasije … s pripadajućim kontakt ključem, pripadajućim registracijskim pločicama om prometnom dozvolom serijskog broja … na ime P. I. registarske broja … i pripadajuć
oznake ….
I Kž 18/10-3
Na temelju čl. 79 KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera protjerivanja stranaca iz zemlje u trajanju od šest godina računajući od pravomoćnosti presude, s tim da se vrijeme izvršenja kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere.
Protiv ove presude podnijeli su žalbe opt. M. M. putem branitelja B. I. odvjetnika iz V. i državni odvjetnik.
Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja preinači prvostupanjsku presudu na način da optuženika oslobodi od optužbe ili da prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja preinači prvostupanjsku presudu na način da se „izrekne primjereno stroža kazna“.
Opt. M. M. podno je odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.
U pisanom očitovanju, kojeg je usmeno ponovio sjednici prisutan zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. sc. Milojko Vučković, predloženo je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba državnog odvjetnika prihvati u skladu sa žalbenim prijedlogom.
Žalbe nisu osnovane.
Nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da je ostvarena bitna povreda odredba kaznenog postupka iz čl. 367 st. 2 ZKP, s tvrdnjom da se presuda zasniva na dokazu iz čl. 9 ZKP, jer je pretraga vozila obavljena u 03,30 sati, a nisu postojali uvjeti iz čl. 228 st. 4 ZKP (pretpostavljeno je da žalitelj upire na odredbu čl. 213 st. 4 ZKP). Iz zapisnika o pretrazi prijevoznog sredstva od 14. svibnja 2009 godine na listu 4 i 5 spisa proizlazi da je pretraga poduzeta na osnovi naloga istražnog suca Županijskog suda u Vukovaru (list 3 spisa), te da je optuženik odbio uzeti branitelja, a pretraga je započeta u 8 sati i 10 minuta i dovršena u 9 sati i 50 minuta. Prema tome, netočna je tvrdnja ovog žalitelja da je pretraga obavljana noću, odnosno u ranim jutarnjim satima, no u ovom slučaju, vrijeme obavljene pretrage sasvim je irelevantno, jer se radi o pretrazi prijevoznog sredstva, pa se i sam žalitelj poziva i to sasvim neosnovano na odredbu čl. 213 st. 4 ZKP, koja predviđa izuzetnu mogućnost provođenja pretrage bez prethodne predaje naloga i bez pouke o pravu na branitelja, što ovdje nije slučaj, jer je u potpunosti udovoljeno uvjetima iz čl. 213 st. 1 i 2 ZKP.
Optuženik u žalbi navodi da je ostvarena također i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367 st. 1 t. 11 ZKP, s tvrdnjom da presuda „uopće nema razloga“, no pritom ne obrazlaže ovu tvrdnju, jer daljnji razlozi žalbe sadrže osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja.
Nasuprot tvrdnjama optuženika u žalbi, sud prvog stupnja savjesnom je analizom i ocjenom provedenih dokaza, uključujući navode u obrani optuženika, potpuno i pravilno
I Kž 18/10-3
utvrdio činjenično stanje, te izveo valjane zaključke koje je u svim odlučnim činjenicama obrazložio u presudi. Osnovano pritom nije prihvatio osnovu obrane optuženika koju je dao u istrazi (na glavnoj raspravi branio se šutnjom), koja se ponavlja u žalbi, a to je tvrdnja da nije znao da mu je auto prepravljen i da zbog toga, nije znao da u tako prepravljenom autu prevozi heroin. Naime, cjelokupna obrana optuženika koja se svodi na tvrdnju kako je njegov odlazak iz Češke čiji je državljanin i gdje prebiva, na put za Kosovo i u Makedoniju, bio isključivo u turističke svrhe, sama po sebi je sasvim neuvjerljiva i u međusobnom proturječju. Optuženik sam za sebe navodi da je nezaposlen, dakle bez prihoda koji bi mu omogućili troškove takvog putovanja, a zatim tvrdi kako je na Kosovo otišao na poziv prijatelja s kojim je proboravio pet dana u P., s tim da si je sam platio hotel u kojem je odsjeo. Ime prijatelja kojem je išao u posjet i koji mu je po njegovom navodu i dao na popravak auto nije mu poznato, već samo njegov nadimak, pa kada se svi ovi navodi u obrani optuženika analiziraju, njegova obrana, već sama po sebi, zbog međusobnih kontradikcija i nelogičnosti, djeluje sasvim neuvjerljivo. Stoga osnovano prvostupanjski sud zaključuje, da se prijevoz pošiljke heroina u količini od gotovo pet kilograma, čija je vrijednost na ilegalnom narko tržištu izuzetno velika, sasvim sigurno ne prepušta slučaju i da stoga, onaj koji prevozi ovakvu vrstu i količinu opojne droge mora znati i za prepravku automobila, dakle način prenošenja i konačno način na koji će drogu dalje distribuirati odnosno predati ili prodati. Tu valja nadodati, da je također sasvim neuvjerljiv navod optuženika u obrani, kako je ovaj njegov prijatelj trebao preuzeti automobil u Češkoj, nakon što ga kupi od njega, s obzirom na zaista enormno visoku kupovnu cijenu s obzirom na tip vozila i njegovu starost, a čime optuženik objašnjava svoje neznanje o tome da je prevozio heroin. Takvi navodi u obrani, već su sami po sebi nelogični, pa ako se još pritom uzme u obzir da prometna dozvola za vozilo ne glasi na ime optuženika, već na sasvim drugu osobu, onda je cjelokupna njegova obrana u svim navodima u potpunosti neosnovana.
Prema tome, nema dvojbe da je kod optuženika postojalo znanje i volja da preveze u vozilu koje je koristio, opojnu drogu heroin i to u posebno, za tu namjenu prepravljenoj tvorničkoj šupljini automobila, a s obzirom na količinu i način pakiranja opojne droge koju je trebao prevesti preko granice gdje je zaustavljen, nema dvojbe da je droga bila namijenjena daljnjoj prodaji, zbog čega se u njegovom činu stječu sva bitna obilježja kaznenog djela zlouporabe opojne droge iz čl. 173 st. 2 KZ u vez čl. 41 ZIDKZ, pa ni u tom dijelu žalba nije osnovana.
Na žalbu državnog odvjetnika u odnosu na odluku o kazni i na žalbu optuženika sukladno odredbi čl. 382 ZKP u odnosu na odluke o kaznenim sankcijama
Nasuprot tvrdnjama državnog odvjetnika u žalbi, sud prvog stupnja pravilno je cijenio sve olakotne i otegotne okolnosti, pa tako i težinu kaznenog djela na koju se upire u žalbi. Prema tome, po žalbi državnog odvjetnika i u skladu s odredbom čl. 382 ZKP po žalbi optuženika, razmatrajući odluku o kazni i razloge navedene u prvostupanjskoj presudi, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja, stajališta je da je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest godina primjerena svim istaknutim okolnostima, zbog čega je takvom kaznom moguće ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja.
Također su u skladu s odredbom čl. 382 ZKP ispitane odluke o sigurnosnim mjerama iz čl. 80 KZ i čl. 79 KZ, te je utvrđeno da su odluke u potpunosti osnovane i u dovoljnoj mjeri obrazložene u prvostupanjskoj presudi.
I Kž 18/10-3
Naime, osnovano je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta iz čl. 80 st.1 KZ, oduzimanjem automobila marke „VW Golf“ čeških registarskih oznaka, jer se radi o prepravljenom vozilu, namijenjenom i uporabljenom upravo za prenošenje opojne droge, dakle za počinjenje kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim i osuđen, pa stoga postoji opasnost da bi se ovako prepravljeno vozilo moglo ponovno uporabiti za počinjenje ovakvog ili sličnog kaznenog djela.
Također je u potpunosti osnovana odluka o izricanju sigurnosne mjere protjerivanja stranca iz zemlje iz čl. 79 KZ, jer optuženik kao počinitelj kaznenog djela nije državljanin Republike Hrvatske, a s obzirom na okolnosti, narav i težinu djela koje je počinio, postoji opasnost da bi mogao ponovno počiniti novo kazneno djelo. Duljina trajanja ove sigurnosne mjere, koja počinje teći po završetku izdržavanja izrečena kazne zatvora, primjerena je svim navedenim okolnostima i mogućoj opasnosti od ponavljanja istog ili sličnog kaznenog djela.
Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 379 st. 1 t. 1 i 2 ZKP, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredba kaznenog postupka, a niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, to je u skladu s odredbom čl. 387 ZKP presuđeno kao u izreci.
U Zagrebu, 9. veljače 2010 godine
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Zdravko Stojanović, v.r.
Hajrija Novoselec, v. r.