Usž-80/2017-2 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Poslovni broj: Usž-80/17-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Inge Vezmar Barlek, predsjednice vijeća, Lidije Vukičević i Marine Kosović Marković, članica vijeća, te sudske savjetnice Franciske Dominković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Ž. đ. d. u S., kojeg zastupa I. B. i P. B., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u S., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., uz sudjelovanje zainteresiranih osoba 1. S. S. m. u S., koje zastupa M.-T. P., odvjetnik u S., 2. Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, 3. Mješovitog povjerenstva Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije o gospodarskim pitanjima, Z., 4. Grada S., S., radi naknade za oduzetu imovinu, rješavajući žalbu S. S. m. u S., protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 5 UsInoi-35/14-12 od 22. srpnja 2016., na sjednici vijeća održanoj 21. ožujka 2018.

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 5 UsInoi-35/14-12 od 22. srpnja 2016.

Obrazloženje

Osporenom presudom Upravnog suda u Splitu poništeno je rješenje tuženika, KLASA: UP/II-942-01/11-01/491, URBROJ: 514-04/01-13-03 od 12. prosinca 2013. godine i odbijena žalba S. S. m. u S. (zainteresirane osobe u ovom upravnom sporu), te se potvrđuje djelomično rješenje Ureda državne uprave u S.-d. županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-942-04/97-01/2178, URBROJ: 2181-05-03-11-33 od 28. ožujka 2011. godine. Navedenim prvostupanjskim djelomičnim rješenjem, koje je osporenim rješenjem tuženika poništeno, povodom zahtjeva zainteresirane osobe utvrđeno je pravo na zamjensku nekretninu odnosno pravo na naknadu za nacionaliziranu nekretninu, najamnu poslovnu zgradu u S., ex.

Ć. M. 10 i 12, sagrađenu na čest. zgr. 1051, 1052 i 3356 Z.U. 2883 k.o. S., koja je oduzeta rješenjem Odjela za financije Općine S., broj: N-583/2-63 od 16. siječnja 1964. godine, prijašnjeg stvarnog prava vlasništva S. S. m. iz S. Određeno je da će visinu i oblik naknade utvrditi Mješovito povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije o gospodarskim pitanjima, a obveznik naknade je Republika Hrvatska. U izjavljenoj žalbi zainteresirana osoba navodi da tužitelj tijekom postupka pred upravnim sudom nije niti predložio dokaze iz kojih bi bilo razvidno da je stekao vlasništvo na predmetnoj nekretnini, a u tužbi i tijekom postupka pred upravnim sudom je iznosio svoja uvjerenja i svoje pretpostavke, koje niti jednim pismenom nije potkrijepio.

Tužitelj u spis nije dostavio dokaz o vlasništvu predmetne nekretnine, iako mu je to omogućeno tijekom upravnog spora, radi čega je odgođena rasprava, već je svoje tvrdnje i uvjerenje iznio na zapisnik rasprave od 14. srpnja 2016. godine. Nesporno je da je predmetna nekretnina u dugogodišnjem posjedu tužitelja i da je u njegovom posjedu bila i na dan donošenja Zakona o naknadi, te da služi za obavljanje djelatnosti odgoja i obrazovanja, ali Općina S. temeljem ugovora od 18. studenoga 1986. godine nije na Ž. đ. d. prenijela svoje pravo korištenja na način da se tužitelj ima smatrati novim korisnikom predmetne nekretnine, već je vlasničko pravo i dalje zadržala za sebe, radi čega Ž.

đ. d. u zemljišnim knjigama nije upisan kao nositelj prava korištenja predmetne nekretnine. Zainteresirana osoba tvrdi da prema utvrđenom činjeničnom stanju nema pravne zapreke iz članka 54. Zakona o naknadi da se predmetna nekretnina vrati u vlasništvo prijašnjem vlasniku, upravo zainteresiranoj osobi. U presudi se ne navodi da je tužitelj kod Općinskog suda u Splitu, Zemljišno-knjižnog odjela u S. dana 5. rujna 2007. godine podnio prijedlog radi uknjižbe prava vlasništva predmetne nekretnine, koji prijedlog je odbijen rješenjem poslovni broj:

Z-11205/07. To rješenje zainteresirana osoba je dostavila uz svoju žalbu i postoji u spisu kojeg je tuženik dostavio sudu uz svoj odgovor na tužbu tužitelja. Ovaj dokaz sud nije naveo u pobijanoj presudi iz čega proizlazi da prilikom donošenja pobijane presude nije ocijenio taj dokaz, a u razlozima nije naveo kojem dokazu poklanja vjeru i zašto, a kojom ne poklanja vjeru i zašto. Stoga smatra da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, pa na tako pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje sud nije ni mogao pravilno primijeniti odredbe materijalnog prava.

Stoga predlaže ovom Sudu da poništi prvostupanjsku presudu i sam otkloni nedostatke te odbije tužbeni zahtjev.

Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da se poziva na razloge iznesene u obrazloženju rješenja koje je bilo predmetom ocjene zakonitosti u upravnom sporu i prepušta odluku Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.

Tužitelj i druge zainteresirane osobe nisu dostavile odgovor na žalbu, iako su uredno pozvane rješenjem od 30. rujna 2016.

Žalba nije osnovana.

Zainteresirana osoba je pokrenula upravni postupak radi naturalnog povrata nekretnine, najamne poslovne zgrade u S., anagrafske oznake Ć.-M. 26 (ex. Ć. –M. 10. i 12.), sagrađene na čest. zgr. 1051, površine 140 m[2] , čest. zgr. 1052, površine 68 m i čest. zgr. 3356, površine 486 m[2] , upisanih u z.u. 13542 k.o. S. (otpisane 1975. godine iz z.u. 2883) , koja nekretnina je nacionalizirana rješenjem Općine S., Odjela za financije, broj: N-583/2-03 od 16. siječnja 1964. godine bivše uknjižene vlasnosti S. O. A., T. R. pok. L., M. B., pok. V. i E. S. pok. J., svaki za ¼ dijela, stvarne bivše vlasnosti S. S. m. S., za cijelo. Spisu priloženim rješenjem od 16. siječnja 1974. godine utvrđeno je da je s danom 26. prosinca 1958. godine odnosno stupanjem na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, nacionalizirana i postala društveno vlasništvo nekretnina koja predstavlja zgradu (u odnosu na koju je doneseno predmetno rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela) te odbijen zahtjev S. S. m. (zainteresirane osobe) kojim je zatraženo da se izuzmu od nacionalizacije i ostave u vlasništvu zgrade, koje su predmetom tog rješenja (stavak 1. točka 2. tog rješenja).

Prema priloženom zemljišno-knjižnom izvatku sada su predmetne nekretnine, koje su u međuvremenu otpisane u novi zk.uložak broj 13542 prema upisu od 18. srpnja 1976., temeljem rješenja Općine S., Odjela za financije od 16. siječnja 1964. godine, broj: N-583/2- 63, te članka 54. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, uknjižene kao društveno vlasništvo.

Narodni odbor Općine S. je 29. lipnja 1956. godine donio rješenje o osnivanju Đ. d. S. kao ustanove sa samostalnim financiranjem.

Rješenjem Narodnog odbora Općine S. donesenom na sjednici 14. listopada 1960. godine fuzirani su Đ. d. u. š. i Đ. d. M. K. u novi Ž. đ. d. M. K., koji je upisan u registar ustanova Okružnog privrednog suda u Splitu rješenjem poslovni broj: Us-56/70 od 29. svibnja (maja) 1970. godine.

Odlukom o osnivanju Ž. đ. d. u S. Skupština SIZ-a je na zajedničkoj sjednici svih vijeća održanoj 13. studenoga 1986. godine donijela odluku o osnivanju Ž. đ. d. sa sjedištem u ulici Ć.-M. broj 26 koji ima svojstvo pravne osobe, a prema članku 4. dokumentaciju o osiguranju sredstava za osnivanje i početak rada Ž. d. u S. sačinjavaju Odluka Skupštine Općine S. o prijenosu prava upravljanja i korištenja objekata koji su u društvenom vlasništvu na OUR odgoja i obrazovanja (Službeni glasnik Općine Split, broj 1/77) i ugovor o prijenosu prava upravljanja i korištenja objekata – zgrade doma – izgrađene na z.k.č. 3356 upisane u z.k.u. 13542 k.o. S.

Temeljem ugovora između predsjednika Skupštine Općine S. i direktora u osnivanju Ž. đ. d. od 18. studenoga 1986. godine na Ž. đ. d. se prenosi pravo korištenja i upravljanja upisano u zemljišnim knjigama kao čest. zem. br. 9090, čest. zgr. br. 3356, 1051 i 1052 u ulici Ć. i M. 26 (na OUR Ž. đ. d.), a nad kojim objektom Općina S. ima pravo korištenja i raspolaganja. Prema članku 2. ugovora pravo korištenja i upravljanja koje se prenosi na OUR Ž. đ. d. sadrži: korištenje i upravljanje objektom isključivo za obavljanje odgojno-obrazovne djelatnosti, pravo i obvezu da osigurava na zakonu zasnovanu amortizaciju objekata, odnosno dijela objekta i da tim sredstvima raspolaže na način i u skladu sa važećim propisima, a OUR Đ. d. je dužan osigurati uvjete za tekuće održavanje objekta odnosno dijela objekta, u skladu i na način kako je to regulirano za ovu vrstu objekta s time da sva ostala prava koja proizlaze iz prava korištenja kao vlasničkih prava zadržava Općina S.

Upravni sud je prema obrazloženju presude zaključio, a imajući na umu sadržaj ugovora o prijenosu prava korištenja između Općine S. i direktora u osnivanju Ž. đ. d. da je Općina S. sukladno svojim ovlaštenjima prenijela na tužitelja pravo korištenja na neodređeno vrijeme te dodijelila predmetne nekretnine na trajno korištenje, obzirom na odredbe članka 2. stavka 2. Zakona o srednjem školstvu (Narodne novine, broj 19/92. do 87/08.) koje propisuju da su srednjoškolske ustanove srednje škole i učenički domovi. Sud se poziva i na odredbu članka 105. stavak 2. tog Zakona koji propisuje da postojeći centri usmjerenog obrazovanja, učenički domovi i srednje škole osnovane do stupanja na snagu ovog Zakona nastavljaju s radom kao organizacije u društvenom vlasništvu do donošenja odluke o njihovom osnivanju u vlasništvu županije odnosno Grada Zagreba i financiraju se sredstvima iz članka 88. tog Zakona.

Nadalje, člankom 78. stavkom 1. Zakona o ustanovama koji je stupio na snagu 24. kolovoza 1993. godine propisano je da sve društveno-pravne osobe koje ispunjavaju uvjete iz članka 1. stavka 2. Zakona postaju javne ustanove čiji je osnivač Republika Hrvatska, a time je izvršena pretvorba svih nekretnina i pokretnina tih društvenih pravnih osoba koje su obavljale djelatnost iz članka 1. stavka 2. navedenog Zakona, a nisu se organizirale kao društvena poduzeća, zadruge i društvene organizacije. Odredba članka 1. stavka 2. Zakona o ustanovama propisuje da se ustanova osniva za trajno obavljanje djelatnosti odgoja i obrazovanja, znanosti, kulture, informiranja, športa, tjelesne kulture, tehničke kulture, skrbi o djeci, zdravstva socijalne skrbi, skrbi o invalidima i drugih djelatnosti, ako se ne obavlja radi stjecanja dobiti.

Pravilno sud zaključuje da Zakon o ustanovama izričito ne navodi da sredstva društveno-pravnih osoba koje ispunjavaju uvjete iz članka 1. stavka 2. postaju vlasništvo tih javnih ustanova, ali to proizlazi iz općih odredbi o ustanovama jer članak 4. propisuje kako ustanova može u pravnom prometu stjecati prava i preuzimati obveze, može biti vlasnikom pokretnih i nepokretnih stvari te može biti strankom u postupcima pred sudovima, drugim državnim organima i tijelima s javnim ovlastima. Upravni sud je zaključio da je Ž. đ. d. kao organizacija u društvenom vlasništvu iz oblasti obrazovanja prema članku 78. stavku 1. Zakona o ustanovama ex lege postala javnom ustanovom, a osnivačem se smatra Republika Hrvatska te je tako kao ustanova postao vlasnikom predmetnih nekretnina. Stoga je ocijenio da je tuženik pogrešno utvrdio kako u konkretnom slučaju nema pravne zapreke propisane odredbom članka 54. stavak 1. Zakona o naknadi, koji propisuje kako se ne vraća u vlasništvo i posjed imovina pravnih osoba iz oblasti zdravstva i ostalih djelatnosti, koja je postala vlasništvo tih pravnih osoba na temelju posebnih propisa, a koja je na dan donošenja ovog Zakona u njihovom posjedu i služi za obavljanje njihove djelatnosti za koju su osnovane. Prema ocjeni ovog Suda odlučna je nedvojbena činjenica da je predmetna nekretnina u posjedu tužitelja u ovom upravnom sporu (Ž. đ. d.-S.) i da služi za obavljanje djelatnosti za koje je osnovan.

Prema Odluci Skupštine Općine S. donesenoj 28. siječnja 1977. godine o prijenosu prava korištenja i upravljanja objektima koji su u društvenom vlasništvu na organizacije udruženog rada, odgoja i obrazovanja (Službeni glasnik Općine Split, broj 1/77.), određene su osnove i uvjeti pod kojima se prenosi na organizaciju udruženog rada, odgoja i obrazovanja pravo korištenja i upravljanja objektima, radi obavljanja njihove redovne djelatnosti, a na kojima pravo korištenja i raspolaganja pripada Općini S. Prema članku 2. prijenos je uvjetovan time da organizacija udruženog rada, odgoja i obrazovanja ima sjedište na području Općine S., te da u tom objektu odnosno dijelu objekta obavlja isključivo djelatnost za koju je osnovana, a koji uvjet je u ovom slučaju ispunjen, jer je nedvojbeno da se objekat neprekidno koristi za obavljanje te djelatnosti sve do stupanja na snagu Zakona o naknadi. Prema ocjeni ovog Suda na tužitelja se odnose odredbe Zakona o ustanovama koji je stupio na snagu 24. kolovoza 1993. godine. Taj Zakon u članku 57. propisuje da sredstva za rad pribavljena od osnivača ustanove stečena pružanjem usluge i prodajom proizvoda ili su pribavljena iz drugih izvora čine imovinu ustanove.

Slijedom toga, ovaj Sud ocjenjuje neosnovanim prigovor zainteresirane osobe da je Grad S. vlasnik predmetnih nekretnina, već se zaključuje da je taj prijenos prava korištenja i upravljanja izvršen pod uvjetom, koji je održan do donošenja posebnog propisa Zakona o ustanovama, temeljem kojeg je došlo do pretvorbe društvenog vlasništva, što proizlazi iz sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu i povijesnog izvatka te Statuta koji je stupio na snagu 18. ožujka 1996. godine.

Prema članku 11. Statuta imovinu doma čine zgrade i ostale nekretnine te druga društvena sredstva rada, kojima je Dom raspolagao i koja je koristio na dan stupanja na snagu Zakona o ustanovama (24. kolovoza 1993. godine), kao i sredstva stečena u vlasništvu Doma nakon donošenja tog Zakona.

Stoga je ovaj Sud žalbu odbio kao neosnovanu i odlučio kao u izreci ove presude temeljem članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.).

U Zagrebu 21. ožujka 2018.

Predsjednica vijeća

mr.sc. Inga Vezmar Barlek, v.r.