Legislator Case Law & Legislation
Revr-569/2006-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal against termination due to technological surplus and severance calculation.

Case Number Revr-569/2006-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a final judgment confirming her termination and denying full severance pay. The court found the employer's decision based on a legally compliant technological surplus program and correct severance calculation based on tenure with the current employer. Consequently, the appeal was rejected as unfounded under the Code of Civil Procedure.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o radu; Zakon o parničnom postupku: Termination based on technological surplus is lawful if statutory criteria are met, and severance is calculated solely on tenure with the current employer.

Keywords

AI generated
technological surplus termination of employment severance pay calculation code of civil procedure labor dispute appeal

Cited Legislation

AI generated
čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku
čl. 385. a) ZPP-a
čl. 125. st. 1. ZR
čl. 118. st. 2. ZR
čl. 126. i 127. ZR-a
Naime, kod utvrđene činjenice da je program tužene donesen u skladu s odredbom čl. 126. i 127. ZR-a, time da se kod ocjenjivanja za kojim je radnicima trajno prestala potreba vodilo računa o kriterijima propisanim st.
čl. 113. st. 3. ZR-a
čl. 393. ZPP
Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 569/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, dr.sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr.sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. K. iz V., koju zastupa T. F., odvjetnik u O., protiv tuženika Opće bolnice V. iz V., koga zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva B. & Č. u V., radi povrata na rad i isplate plaće, rješavajući reviziju tužiteljice podnesenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru od 16. lipnja 2006. godine, br. Gž 1211/06-3, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru od 10. veljače 2006. godine, br. P 545/03, u sjednici održanoj dana 20. prosinca 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje nezakonitosti odluke tuženika o otkazu ugovora o radu tužiteljice Klasa 112-02/03, Ur.br. 21-09/03-035 od 17. ožujka 2003. godine, te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, - za vraćanje tužiteljice na rad kod tuženika na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije nezakonitog udaljenja s rada i priznanja svih prava iz radnog odnosa za vrijeme nezakonitog udaljenja s rada do povratka na rad i isplate dospjele neisplaćene plaće, sa zateznim kamatama, - kao i alternativni tužbeni zahtjev za isplatu otpremnine u iznosu od 91.524,52 kn sa zateznim kamatama, te je tužiteljica dužna tuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 2.013,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je tužiteljičina žalba i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavila je tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tuženik na reviziju nije odgovorio.

Revizija nije osnovana.

Suprotno revizijskim navodima tužiteljice pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje u tekstu ZPP), na koju se upire.

Prigovor tužiteljice glede pravilnosti postupanja u donošenju programa rješavanja viška radnika (a temeljem kojeg je tužiteljica proglašena tehnološkim viškom i koji je bio osnov za donošenje poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu tužiteljici) je prigovor činjenične naravi (o kojem u revizijskoj fazi postupka nije dopušteno raspravljati u smislu odredbe čl. 385. a) ZPP-a), odnosno pogrešne primjene materijalnog prava, no nikako ne upućuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a počinjene od nižestupanjskih sudova u donošenju odluke.

Predmet spora je zakonitost poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu tužiteljici koji joj je tužena dala odlukom od 17. ožujka 2003. godine, a temeljem odredbe čl. 106. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03 i 30/04 – dalje u tekstu ZR), te alternativni zahtjev za isplatu otpremnine u iznosu od 91.524,52 kn sa zateznim kamatama.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tuženik donio program rješavanja viška radnika (dalje: program) prihvaćen na sjednici Upravnog vijeća od 28. studenog 2002. godine, koji program sadrži sve podatke predviđene odredbom čl. 120. ZR-a, a kojim programom

- da je uz druge radnike i tužiteljica, koja je radila na poslovima medicinske sestre, utvrđena tehnološkim viškom, time,

- da je tužena prethodno izvršila bodovanje zaposlenih radnika uključujući i tužiteljicu, a temeljem prihvaćenih kriterija koji su obuhvaćali ocjenjivanje kako radnih uvjeta (kvaliteta rada, odgovornost prema pacijentu, točnost u radu i urednost), tako i socijalne uvjete (ukupni radni staž radnika, godine života radnika, broj uzdržavanih članova obitelji radnika)

- da je u donošenju programa bio konzultiran sindikat, te nadležna služba za zapošljavanje, te da se sindikat suglasio s odlukom o otkazivanju ugovora o radu tužiteljice.

Temeljem prednjih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, ocijenivši da je osporena odluka o otkazu ugovora o radu zakonita. Naime, kod utvrđene činjenice da je program tužene donesen u skladu s odredbom čl. 126. i 127. ZR-a, time da se kod ocjenjivanja za kojim je radnicima trajno prestala potreba vodilo računa o kriterijima propisanim st. 3. čl. 113. ZR-a, uzimajući također u obzir i kriterije odnosa radnika prema poslu (tzv. radni uvjeti, a obuhvaćaju ocjenu kvalitete rada, odgovornosti prema poslu, točnost u radu, urednost) nužno je zaključiti da je postupanje tužene bilo u skladu sa zakonom. Potpuno je razumljivo da je donošenju programa prethodilo bodovanje radnika, bez čega i nije bilo moguće sačiniti program u kojem se utvrdilo za kojim je radnicima prestala potreba.

Prilikom bodovanja radnika u svrhu zaključivanja koji od njih predstavlja tehnološki višak, bitno je to da je tuženik uzeo u obzir sve zakonom propisane kriterije, dok je autonomno pravo tužene bilo odlučiti kojem će od tih kriterija dati prednost u njihovom vrednovanju. Stoga je pravilno primijenjeno materijalno pravo kad je kod vrednovanja relevantnih kriterija prednost dana onima koji se odnose na radne osobine radnika, što je razumljivo obzirom na djelatnost tužene.

Stoga nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nezakonitosti tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljice, da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao za vraćanje tužiteljice na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije nezakonitog udaljenja s rada i priznanja joj svih prava iz radnog odnosa za vrijeme nezakonitog udaljenja s rada do povratka na rad, kao i za isplatu dospjelih neisplaćenih plaća sa zateznim kamatama.

Prema odredbi čl. 125. st. 1. ZR radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnoga neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem, a prema tada važećoj odredbi čl. 118. st. 2. istog Zakona otpremnina se ne smije ugovoriti odnosno odrediti u iznosu manjem od 1/3 prosječne mjesečne plaće, koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod toga poslodavca.

Kako je tuženik otpremninu tužiteljici obračunao priznajući joj 11 godina neprekidnog radnog staža kod njega, a ne i vrijeme kada je tužiteljica radila kod ZC „S. S.“ u V., - u iznosu od 26.493,40 kn, tuženik ne duguje tužiteljici na ime otpremnine 91.524,52 kn sa zateznim kamatama, te stoga nije osnovan njezin tužbeni zahtjev za isplatu toga iznosa sa zateznim kamatama.

Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 20. prosinca 2006. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.