Rev-2789/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2789/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Veseljka Šeparovića i Borisa Guttmanna kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D.M. iz V.P., koga zastupa K.M., odvjetnik u B., protiv tuženika T.M. iz B., koga zastupa S.Z., odvjetnik u B., radi isplate dinarske protuvrijednosti 1.477,50 DEM, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 4. veljače 1993. br. Gž-2289/92, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 20. listopada 1992. br. P-500/92, u sjednici održanoj dana 8. veljače 1995.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati dinarsku protuvrijednost svote od 1.477,50 DEM, obračunato prema srednjem bankovnom tečaju na dan plaćanja kao i da mu naknadi parnični trošak.

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda drugoga stupnja.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Na reviziju nije odgovoreno niti se o njoj izjasnilo nadležno državno odvjetništvo. Revizija nije osnovana.

U postupku nije počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92) na koju ovaj sud temeljem odredbe čl. 386. istog zakona pazi po službenoj dužnosti.

Izreke nižestupanjskih presuda su razumljive i u skladu sa obrazloženjima u kojima su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, koji nisu međusobno proturječni pa nije počinjena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP kako tvrdi revident. Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Nesporno je da je tužitelj kupio za tuženika u Njemačkoj laserski štampač po cijeni od 2.698 DEM i uvezao ga 30. listopada 1990. godine.

Nadalje, utvrđeno je da je tuženik tužitelju isplatio dio cijene štampača u iznosu od 1.220,50 DEM ostavši mu dužan platiti 1.477,50 DEM.

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati dinarsku protuvrijednost iznosa od 1.477,50 DEM obračunat po srednjem bankovnom tečaju na dan plaćanja.

Kada se tužitelj obvezao tuženiku da će za njega i njegov novac kupiti određenu robu - u ovom slučaju laserski štampač, tužitelj i tuženik zaključili su ugovor o nalogu (čl. 749. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" br. 53/91, 73/92, dalje: ZOO).

Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj svoju ugovornu obvezu izvršio u cijelosti a tuženik svoju obvezu isplate cijene da je izvršio samo djelomično, ostavši dužan tužitelju iznos od 1.477,50 DEM.

Prema odredbi čl. 17. ZOO sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino izvršenje.

Stoga su sudovi pravilno primijenili citirane odredbe ZOO naloživši tuženiku da tužitelju isplati ostatak duga.

Nije sporno da je tužitelj za tuženika kupio laserski štampač u Njemačkoj, plativši ga u njemačkim markama.

Propisi koji reguliraju mogućnost korištenja stranom valutom formulirani su na način da određuju raspoložbe stranom valutom koje su zabranjene na teritoriju Republike Hrvatske (prije SFRJ) a ne i na području drugih država.

U vrijeme nastanka konkretnog obveznopravnog odnosa to su bili Zakon o novčanom sistemu ("Sl. list SFRJ" br. 49/76, 61/82 i 71/86) te Zakon o deviznom poslovanju ("Sl. list SFRJ" br. 66/85, 71/86, 3/88, 59/88 i 82/90). Stoga je u ovome slučaju obveza isplate deviznog iznosa zakonito zasnovana te je neosnovan prigovor revidenta da su sudovi uvažili nedopušteno raspolaganje stranim novcem.

Kako se radi o obvezi u stranoj valuti, koja takvom ostaje sve do momenta ispunjenja (isplate), pravilno su sudovi odredili preračunavanje po tečaju na dan isplate. Na taj se način, naime, vjerovniku osigurava da zaista dobije dinarsku protuvrijednost svoga deviznog potraživanja. Stoga je neosnovan i revidentov prigovor da su sudovi trebali dosuditi isplatu dinarske protuvrijednosti prema tečaju na dan nastanka novčane obveze.

Prigovor revidenta koji se odnosi na kamate je bespredmetan budući da ga sudovi nisu obvezali na isplatu kamata.

Slijedom iznesenog, temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 8. veljače 1995.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.