Us II-179/2025-9 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske



Poslovni broj: Us II-179/2025-9

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja AŽD Praha s.r.o., Žirovnická 3146/2, Záběhlice, 106 00 Prag, Češka Republika, OIB:53901446560, kojeg zastupa opunomoćenik Tonči Ravlić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu RAVLIĆ & PARTNERI d.o.o., Zagreb, Gundulićeva ulica 31, protiv tuženika Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 23/5, OIB: 95857869241, uz sudjelovanje zainteresirane osobe HŽ Infrastruktura d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva ulica 12, OIB:39901919995, radi troškova žalbenog postupka u predmetu javne nabave, na sjednici vijeća održanoj 16. rujna 2025.

p r e s u d i o j e

I. Tužbeni zahtjev se djelomično usvaja i poništava rješenje Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-034- 02/22-01/638, URBROJ: 354-02/14-24-38 od 3. srpnja 2024., u dijelu koji se odnosi na iznos od 21.828,75 €, te se nalaže zainteresiranoj osobi HŽ Infrastruktura d.o.o. da tužitelju AŽD Praha s.r.o. naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 52,56 €, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 21.776,19 €, tužbeni zahtjev odbija.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika nalaže se naručitelju HŽ Infrastruktura d.o.o., ovdje zainteresiranoj osobi, da u roku 8 dana od dana javne objave rješenja na internetskim stranicama tuženika naknadi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 13.375,97 €, dok se u preostalom dijelu, za iznos od 21.828,75 €, zahtjev za naknadu troškova odbija kao neosnovan.

2. Tužitelj je ustao s tužbom protiv osporenog rješenja u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadom troškova sastava žalbe u preostalom iznosu, preko (priznatog) iznosa od 103,69 €.

2.1. U tužbenim navodima, u bitnom, ističe da je postavio zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 35.204,72 €, a koji se odnosi na iznos od 13.272,28 € na ime plaćene zakonske naknade za pokretanje žalbenog postupka prema procijenjenoj vrijednosti nabave, te 16.590,35 € na ime sastava žalbe po odvjetniku s pripadajućim PDV-om koji je trošak zatražen također prema procijenjenoj vrijednosti predmeta nabave. Tužitelju je, međutim, priznat na ime sastava žalbe iznos od 103,69 €, sukladno Tbr.

20. točka 1. i Tbr.

22. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22. – dalje u tekstu: Tarifa/12), a koju odluku drži nezakonitom, jer je donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava budući je tuženik, odlučujući o naknadi troškova postupka, primijenio Tarifu/12, koja u trenutku odlučivanja o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane više nije bila na snazi. Upire na Tbr.

52. stavak 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa/23), te zaključuje da je, budući je tuženik pobijano rješenje donio 3. srpnja 2024., za odluku o troškovima žalbenog postupka u pogledu broja bodova i vrijednosti boda, trebalo primijeniti Tarifu/23 koja je tada bila na snazi. Uvažavajući navedeno, ukazuje na odredbu Tbr.

25. točku 1. Tarife/23, a prema kojoj odredbi za sastavljanje žalbe u postupcima javne nabave pred nadležnim tijelom, preko procijenjene vrijednosti javne nabave od 13.000.000,00 €, odvjetniku pripada nagrada od 7500 bodova. Dakle, nakon stupanja na snagu Tarife/23, koja se ima primijeniti s obzirom na trenutak donošenja odluke o trošku, odvjetnička nagrada se ne veže uz vrijednost predmeta spora, već uz procijenjenu vrijednost nabave, koja u ovom postupku iznosi 13.736.810,67 €, što znači da je riječ o vrijednosti javne nabave preko 13.000.000,00 €, pa za sastavljanje žalbe u ovom konkretnom postupku javne nabave odvjetniku pripada nagrada u iznosu od 15.000,00 €.

Ovoj odredbi Tarife/23, međutim, tuženik ne pridaje nikakav značaj, zbog pogrešnog pravnog stava da bi se imala primijeniti ranije važeća Tarifa/12. Dodaje da, iako pobijano rješenje ne sadrži obrazloženje, što ga samo po sebi čini nezakonitim, tužitelj pretpostavlja da bi, neovisno o tome koja Tarifa treba biti primijenjena, moglo biti sporno treba li se vrijednost odrediti kao da je riječ o procjenjivoj ili neprocjenjivoj vrijednosti javne nabave. S tim u vezi, upire na članak 3. stavak 3. Zakona o Državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave ("Narodne novine", broj 18/13., 127/13., 74/14., 98/19. i 41/21.), prema kojoj u žalbenom postupku vrijednost predmeta nije procjenjiva, koja odredba, međutim, ne utječe na trošak sastava žalbe po odvjetniku, jer je taj trošak uređen odredbom Tbr.

25. Tarife/23, koja se ovdje ima primijeniti, te koja naknadu određuje ovisno o procijenjenoj vrijednosti nabave. Nastavno tužitelj detaljnim razlozima pojašnjava zašto smatra da se u konkretnom slučaju radi o procijenjenoj vrijednosti nabave na koju se ima primijeniti Tbr.

25. Tarife/23, te pritom upućuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske od 5. srpnja 2016. (broj: U-I-5254/2014 i dr.), prema kojoj pitanje troškova žalbenog postupka i tko ih snosi uređuje članak 170. Zakona o javnoj nabavi ("Narodne novine", broj 90/11., 83/13., 143/13. i 13/14.), te na više Direktiva i na članak 47. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, iz kojih proizlazi da su predmeti javne nabave procjenjivi i da se njihova vrijednost može i mora odrediti te pravo na djelotvoran pravni lijek, nakon čega zaključuje da ovakvo tumačenje o naknadi troškova u postupcima javne nabave ograničava pravo na djelotvoran pravni lijek i diskriminatorno je. Ujedno smatra da je time tužitelju povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, kao i pravo na jednakost pred zakonom, pri čemu se poziva na mjerodavnu praksu Europskog suda.

2.2. Zaključno, ističe da je tuženik pobijanim rješenjem povrijedio mjerodavne propise na štetu tužitelja kada je priznao naknadu samo u iznosu od 62,5 boda, k tome primjenom (stare) Tarife/12 i raniju vrijednost boda, kao da je procijenjena vrijednost nabave neprocjenjiva, iako je vrijednost nabave nesporno procjenjiva te se prema njoj, sukladno Tbr. 25. Tarife/23, ima primijeniti, te odmjeriti i visina naknade. S tim u vezi, traži ovaj Sud da, sukladno članku 267. UFEU, postavi prethodno pitanje Sudu EU, je li tumačenje i primjena propisa o naknadi troškova žalbenog postupka u skladu s primjenom prava EU. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže ovom Sudu da provede glavnu raspravu i preinači pobijano rješenje tuženika u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu troškova na način da obveže tuženika da tužitelju naknadi daljnji trošak žalbenog postupka u razlici između zatraženog i (pobijanim rješenjem) već priznatog troška, podredno, poništi dio osporenog rješenja kojim je odbijen zahtjev za naknadu troškova u iznosu do 21.828,75 € i vrati tuženiku na ponovno postupanje. Ujedno potražuje troškove spora za sastav tužbe u iskazanom iznosu.

3. Tuženik se, u odgovoru na tužbu, u cijelosti protivi tužbenom zahtjevu iz razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja. U očitovanju na tužbene navode, u bitnom, ukazuje na tijek predmetnog postupka javne nabave, u kojem je ovaj Sud, povodom tužbe tužitelja, presudom poslovni broj: Us II-162/23-9 od 9. studenoga 2023., poništio rješenje tuženika od 20. listopada 2022. i odluku o odabiru broj 3- 334/22-P od 7. rujna 2022., međutim, nije odlučio o zahtjevu za naknadom troškova žalbenog postupka. Po zaprimanju navedene presude, tužitelj je uputio podnesak od 22. prosinca 2023., kojim je zatražio troškove prema Tarifi/12, a koji zahtjev je Sud odbacio, nakon čega se tužitelj obratio tuženiku podneskom sa zahtjevom za donošenje dopunskog rješenja o troškovima žalbenog postupka, također formulirajući zahtjev za naknadom troškova na način kako je to učinio u žalbi te podnesku ovom Sudu, dakle, kroz sve podneske, žalbu i zahtjeve Sudu i tuženiku, tužitelj je postavio zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka prema Zakonu o javnoj nabavi i Tarifi koji su bili važeći u vrijeme podnošenja žalbe. Tuženik je i odlučio sukladno postavljenom zahtjevu, primjenom odredbe Tarife/12 o neprocjenjivim predmetima s obzirom na odredbu članka 3. stavka 3. Zakona o državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave. Suprotnim tumačenjem, na kojem tužitelj inzistira, tužitelju bi se neopravdano priznao trošak koji mu realno nije nastao, odnosno priznao bi se znatno veći iznos troška koji je utemeljen na Tarifnim brojevima koji su stupili na snagu nakon što je radnja poduzeta. Stoga, tuženik predlaže ovom Sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Zainteresirana osoba, uredno pozvana, nije dostavila odgovor na tužbu.

5. Sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), odgovor na tužbu tuženika dostavljen je tužitelju, koji se na isti očitovao podneskom od 8. listopada 2024., ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Pritom je, pored ostalog, tužitelj istaknuo da, neovisno o tomu da li će ovaj Sud u postupku ocjene zakonitosti općeg akta ukinuti opći akt ili pojedine njegove odredbe, ako budu ukinuti, oni se ukidaju (ex nunc) od trenutka objave presude u "Narodnim novinama“, zbog čega pozivanje na taj postupak drži bespredmetnim jer neće imati utjecaja na primjenu odredaba Tarife/23 koje su važile u trenutku donošenja odluke o trošku.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. Ovosudnim rješenjem, poslovni broj: Us II-159/2024-8 od 9. rujna 2025., nastavljen je predmetni upravni spor nakon što je u postupku ocjene zakonitosti osporenih dijelova Tarife/23, presudom ovoga Suda, poslovni broj: Usoz-55/2024-21 od 18. srpnja 2025. ("Narodne novine", broj 107/25. od 30. srpnja 2025.), ukinut Tbr. 25. Tarife/23, te je odbijen zahtjev za ocjenu zakonitosti Tbr. 27. točke 1. alineje 2. i točke 2. te Tbr. 52. stavka 3. Tarife/23.

8. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja u granicama zahtjeva iz tužbe, a uvažavajući pritom stajališta iz navedene presude, ovaj Sud nalazi da je tuženik povrijedio zakon na štetu tužitelja time što je odluku o troškovima sastava žalbe utemeljio na ranije važećoj Tarifi/12, dok zaključak tuženika da se glede tih troškova u postupcima javne nabave radi o neprocjenjivim predmetima nalazi osnovanim i na zakonu utemeljenim.

9. Naime, tuženik je o troškovima žalbenog postupka odlučio osporenim rješenjem od 3. srpnja 2024., slijedom čega tužitelj osnovano prigovara da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Tarifu/23, koja je stupila na snagu 25. studenoga 2023., a kojom je u Tbr. 52. stavku 3. izričito propisano da se, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava, primjenjuje tarifa i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

10. S obzirom na izloženo, ovaj Sud ne nalazi osnovanim razloge kojima tuženik opravdava primjenu ranije važeće Tarife/12, jer se isti ne temelje na pravilnom tumačenju ovdje mjerodavnog Tbr. 52. stavka 3. Tarife/23, zbog čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev usvojen te je o troškovima zastupanja tužitelja po odvjetniku odlučeno primjenom Tbr. 22. točke 1. alineje 1., Tbr. 24., Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife/23, imajući pritom u vidu da je ovosudnom presudom od 18. srpnja 2025. ukinut Tbr. 25. Tarife/23, na primjeni kojeg tužitelj inzistira u tužbi, a koji je omogućavao određivanje troška sastavljanja žalbe u postupcima javne nabave prema procijenjenoj vrijednosti nabave. U toj presudi ovaj Sud je zauzeo stajalište da odredba Tbr. 25. Tarife/23 nije suglasna s odredbom članka 3. stavka 3. Zakona o Državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave i, kao takva, nije zakonita pa se, u odnosu na razloge s tim u vezi, tužitelj upućuje na sadržaj navedene presude.

11. Kraj takvog stanja stvari, ovaj Sud je na ime sastava žalbe tužitelju priznao iznos od 156,25 €, nakon čega je, uvažavajući činjenicu da je osporenim rješenjem po toj osnovi tužitelju priznat iznos od 103,69 €, te da je s tužbom ustao samo protiv dijela u kojem je odbijen sa zahtjevom (iznos od 21.828,75 €), tužitelju dosudio razliku u iznosu od 52,56 €, dok je u preostalom dijelu u iznosu od 21.776,19 € tužbeni zahtjev odbio.

12. Slijedom izloženog, Sud nije ocijenio potrebnim održati raspravu u predmetnom upravnom sporu. Ovo iz razloga jer je tijekom ovog spora tužitelju dostavljen odgovor na tužbu tuženika, čime mu je omogućeno očitovanje na navode iz istog, nakon čega je, obzirom da su u ovoj stvari činjenice nesporne te da tužitelj svojim tužbenim navodima u biti osporava samo primjenu prava, Sud predmetni spor riješio bez rasprave, odgovarajućom primjenom ovlaštenja iz članka 98. točke 4. ZUS-a, imajući pritom u vidu da, s obzirom na iznesena stajališta i argumente stranaka u postupku te ovosudnu presudu, poslovni broj: Usoz-55/2024-21 od 18. srpnja 2025., održavanje usmene rasprave u konkretnom slučaju ne bi u znatnijoj mjeri pridonijelo rješavanju spora, već bi ga samo usporilo i povećalo njegove troškove, iako ne bi utjecalo na donošenje drukčije odluke.

13. Neosnovano tužitelj (u podnesku od 8. listopada 2024.) smatra da se u ovoj stvari presuda treba donijeti neovisno o odluci o ocjeni zakonitosti odredbe Tbr. 25. Tarife/23, s obzirom da je ta odredba važila u trenutku donošenja odluke o trošku te da, ako i bude ukinuta, prestaje važiti trenutkom objave presude Visokog upravnog suda u "Narodnim novinama". Ovo iz razloga jer je presudom ovoga Suda citirana odredba u cijelosti ukinuta, s tim da iz navedene presude proizlazi da je ukinuta odredba bila nezakonita od trenutka donošenja predmetnog općeg akta, zbog čega nema mjesta primjeni iste kod donošenja odluke u ovoj stvari.

14. Na kraju, u odnosu na zahtjev za naknadu troškova upravnog spora, a razmjerno postignutom uspjehu u sporu u kojem je tužitelj uspio s (manjim) dijelom tužbenog zahtjeva, Sud je, sukladno članku 147. stavku 2. ZUS-a, odredio da svaka stranka snosi svoje troškove.

15. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 116. stavka 1. i članka 117. stavka 1. te članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 16. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić